Pretpremijerno smo pogledali novi film izvrsnog Adama McKayja, Vice, s Christianom Baleom u glavnoj ulozi. Vice govori o životu i djelu američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja, a kombinira McKayjev specifičan redateljski stil i snažnu društvenu poruku, slično kao i njegov veliki hit The Big Short (2015.); koje je naše mišljenje o filmu? Pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Drama, biografija, komedija

Režija:

Adam McKay

Scenarij:

Adam McKay

Glumačka postava:

Christian Bale (Dick Cheney), Amy Adams (Lynne Cheney), Sam Rockwell (George W. Bush), Steve Carell (Donald Rumsfeld), Tyler Perry (Colin Powell)

Sinopsis:

Vice je film o životu bivšeg američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja, koji je služio za vrijeme administracije Georgea W. Busha. Prateći njegovu životnu priču od 1963. godine, film kroz njegov uspon donosi kritički osvrt na sve važnije događaje u suvremenoj američkoj povijesti, od Watergatea do invazije Iraka, pritom pokazujući Cheneyjevu ulogu, ali i socijalni kontekst svih tih događaja u američkom društvu, ali i svijetu.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Vice je (ili će biti) možda najneobičniji i najnekonvencionalniji biografski film što ćete ga imati priliku pogledati. Iako je bilo inovativnih uradaka na polju biografija (autoru napamet pada Burtonov briljantni Ed Wood iz 1994.), kada vam film započne porukom da je njegov protagonist bio toliko tajanstven lik da su mnoge činjenice o njemu nepoznate pa da zbog toga postoji velika količina umjetničke slobode u kreiranju dijaloga i reprezentaciji poznatih činjenica, znate da vas čeka nešto posebno; iako se o Cheneyju doista zna jako malo, na temelju dostupnih javnih izvora, svjedočanstava i priča, McKay je napravio jednu uvjerljivu i dosljednju priču tako da ona napomena s početka filma, da su autori “jebeno dali sve od sebe” da iskonstruiraju priču, zaslužuje svaku pohvalu jer su doista uspjeli napraviti rekonstrukciju koja je i više nego uvjerljiva, ako već nije stopostotno autentična.

Tko je gledao ranije redateljske uratke Adama McKayja (serijal Anchorman, a posebice The Big Short), znat će otprilike kako Vice stilski izgleda. To je jedan vrlo suvremen film koji u redateljsko-tehničkom smislu predstavlja filmski postmodernizam u njegovom najjasnijem obliku. Sve one tehnike koje smo vidjeli u izvrsnoj Okladi stoljeća vidimo i ovdje – ubacivanje teksta, probijanje četvrtog zida, kolažni rezovi i montaža, retrospekcija, (auto)ironija i crni humor, naglašena satirizacija likova, sveznajući pripovjedač – a ono što je doista impresivno je da one, unatoč činjenici da se radi o za biografski film načelno neprikladnim tehnikama, funkcioniraju impresivno. Očekivao sam, moram biti iskren, kako na tehničkom nivou McKay neće uspjeti iskombinirati svoj karakteristični stil s biografskom tematikom, pri čemu sam vjerovao kako će ovo biti jedan crnohumorno konvencionaln film, ali sam se – eto – prevario! McKay me ovoga puta nije oduševio inovativnošću, jer stil je već viđen, ali jest vještinom da taj stil spoji sa žanrom s kojim je ovaj, na prvo, a i drugo promišljanje – nespojiv. Uspio je McKay ostati i gotovo potpuno koherentan u svojoj naraciji, unatoč spomenutoj kolažnoj tehnici montiranja scena, pri čemu postoje nagli rezovi i vremenski diskontinuitet u kronologiji scena, što je također izniman plus za film koji načelno ne teži nekoj jasnoj koherentnosti (primjerice, film otvara s napadima 11. rujna, samo da bi se tom događaju vratio tek u drugoj polovici).

Kao special mention, istaknuo bih McKayjev izvrstan osjećaj za ironiju koja se provlači kroz njegovu interpretaciju likova, dijaloge, scene, ali i osobne (autorske) komentare kroz lik sveznajućeg pripovjedača Kurta te tekstualne komentare uz naraciju; ovdje je posebno upečatljiva scena koja je uslijedila negdje na polovici filma, nakon što Cheney shvati mu je integritet njegove kćeri, Mary, važniji od politčke karijere, a gdje McKay čak krene vrtiti odjavnu špicu, samo da bi iz tog mirnog, spokojnog i pravednog kraja izrasla jedna još gora i ironičnija priča. Za one koji su gledali The Big Short, to je pandan onoj sceni na samom kraju filma kada McKay kaže kako su svi upleteni u izazivanje krize kažnjeni i kako je pravda nastupila, samo da bi napravio rez i kopernikanskim nas obratom suočio s okrutnom stvarnošću. Tako je napravio i ovdje, samo je otišao čak korak dalje pa je ubacio i odjavnu špicu.

Od ostalih tehničkih elemenata, istaknuo bih neočekivano zanimljivu glazbu Nicholasa Britella, koja me na trenutke podsjetila na Zlatnim globusom nagrađeni soundtrack Justina Hurwitza za film First Man, mada nije imala takvu estetsku sofisticiranost.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Glumačka postava funkcionira jednako skladno kao i u Okladi stoljeća, s tim da za razliku od većeg broja protagonista u tom filmu, radnja je ovdje ipak koncentrirana na lik Dicka Cheneyja, dok su svi ostali prikazani preko njega i kontakata s njim. Christian Bale se nadebljao nekih 20 kilograma za ovu ulogu, slično kao što je drastično smršavio za filmove The Machinist (2004.) i The Fighter (2010.), potonja koja mu je donijela i Oscara za najbolju sporednu ulogu. Autentičnost njegove transformacije je maestralna, pri čemu su kostimi i šminka odradili one posljednje elemente koji su bili nužni da već debeli Bale u potpunosti postane Dick Cheney. Njegova mimika, način govora i prezentacije također su izvrsni te je u tom pogledu Bale odradio nevjerojatan postao u prikazivanju bivšeg američkog potpredsjednika. Međutim, izuzev doista fenomenalne interpretacije Christiana Balea, ono što je zanimljivo je i McKayjeva interpretacija Cheneyja kao lika, koji je istovremeno prikazan i kao moćnik vrijedan divljenja, ali i kao jedan od najgorih negativaca. Za razliku od Oklade stoljeća, koja je imala idealiste, Vice je atipičan film po tome što zapravo nema pozitivaca – svi su na ovaj ili onaj način korumpirani, a zapravo je kroz Cheneyjev ciklus, čovjeka koji je došao u Kongres bez ikakvih političkih ideja da bi, željan moći, postao inficiran jednom idejom, koju je onda usadio u sebe i širio dalje, a to nije ideja konzervativizma ili liberalizma (što je izvrsno prikazano kroz Cheneyjev odnos s kćerkom Mary), već ideja neograničene moći i utjecaja, McKay ilustrirao taj koncept. Cheney je nesumnjivo negativac, ali daleko od toga da je McKay tendenciozan; on, kao što je rečeno u sceni koja slijedi nakon odjavne špice (obavezno pogledajte!), prikazuje isključivo činjenice, a to što je interpretacija tih činjenica takva da Cheney ispada negativac u ovoj priči nije problem Adama McKayja niti liberalizma, već upravo tih činjenica.

Uz Balea, film je ponudio nekoliko jednako autentičnih sporednih uloga, koje su se izvanredno uklopile u kontekst i koncept cijelog filma. S jedne strane tu je Steve Carell u ulozi Donalda Rumsfelda, koji je u konačnici jedna iskarikirana i manje moćna verzija samog Cheneyja, a koji je bio prva karika u lancu koji je Cheneyja pretvorio u beskrupuloznog slugu moći. Carell je doista sve bolji i bolji od uloge do uloge i mislim da je samo pitanje vremena kada će za to dobiti adekvatno priznanje. Amy Adams je izvanredna kao Cheneyjeva supruga Lynne, koja je također doživjela evoluciju od samosvjesne žene do sluge moći, postavši dio onog istog primitivnog i šovinističkog sustava protiv kojeg se borila; taj njezin obrat od obrazovane žene do osobe koja tvrdi da je Nixon bio idealan lik samo zato što nosi istu boju kao njezin suprug je fascinantna, međutim iako je Adamsova nominirana za najbolju sporednu žensku ulogu, čini mi se da ova uloga nije dovoljno snažna da bi joj osigurala Oscara. I na koncu tu je Sam Rockwell kao George W. Bush, možda najveći i najnaivniji idiot koji je ikada vodio neku veliku državu. Rockwell, prošlogodišnji dobitnik Oscara za film Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, postao je, od onog iritantno tupavog lika što sam ga prvi puta vidio u Vodiču kroz galaksiju za autostopere nevjerojatno važan i svake pohvale vrijedan glumac koji je potpuno zasluženo nominiran za najbolju sporednu ulogu; konkurencija mu je jaka tako da nisam siguran da će ju i dobiti, ali ne bi ni u kojem kontekstu ta nagrada bila nepravedna, s obzirom da je onaj Bush kakvim ga je interpretirao Rockwell bio onaj Bush kojega se mi svi sjećamo – idiot telećeg pogleda koji je jako malo znao o onome što radi, a još manje razumio to isto.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Na koncu, snaga filma Vice ne leži ni u izvrsnoj tehničkoj realizaciji, pa čak ni toliko u glumačkim interpretacijama koliko u poruci koju film želi poslati. Isto kao i The Big Short, kojeg unatoč maestralnoj glumi i visokoj sofisticiranosti režije, ipak pamtimo jer nas je ostavio bez teksta, otkrivši nam pozadinske makinacije elite koje su dovele do depresije prije nekoliko godina, tako ćemo i Vice pamtiti ne po tome što je Bale izvrsnio odglumio Cheneyja (dobro, dobro, pamtit ćemo ga i po tome!), već po tome što nam je pokazao koliko su jedno pravno tumačenje i jedan “odani sluga moći” (kako Kurt naziva Cheneyja u jednom trenutku) opasni po demokraciju, ali i svijet. Nijedan dijalog iz Vicea se možda nikada nije dogodio (što sam McKay izvrsno satirizira u onom briljantnom šekspirijanskom dijalogu) niti se ijedna scena možda doista odvila onako kako je prikazana na filmu, ali unatoč tomu – ništa u ovome filmu nije lažno ili izmišljeno! McKay je majstorski obradio ono što je poznato o liku i djelu Dicka Cheneyja u priči koja je ne samo prikaz jedne tragedije i odvratnosti kojom elita koristi naivne mase, već i upozorenje da je nužno osvijestiti granice moći i da je nužno imati nekakav (makar i revolucionarni!) mehanizam u borbi protiv ovakvih pojedinaca i/ili skupina. Zanimljivo je to što McKay, barem meni, nije iznio ništa novo – svi smo znali da je napad na Irak bio nepotreban i neopravdan, da je Cheneyjeva bivša firma ilegalno dobila enormne vladine ugovore, … – međutim kada zapravo vidite kako je to sve funkcioniralo, iako ste to znali, to vas ne samo šokira nego i razljuti. Shvatite koje su vam i nam priče prodavali, koliko je spinova iskorišteno, koliko je lažnih činjenica plasirano ne samo američkom narodu, nego i cijelom svijetu; ja osobno znam, odnosno ostalo mi je u memoriji… naime, nekoliko dana prije napada 11. rujna 2001. godine ja sam taman bio napuno devet godina… iako se radilo o, srećom, izoliranom incidentu koji je pogodio samo Sjedinjene Države, atmosfera straha koja je stvorena nakon tog incidenta (od onog “đavla” u dimu pa nadalje) bila je takva da sam se čak i ja, jedan devetogodišnjak iz Hrvatske, prestrašio za svoj život i živote svojih bližnjih… dobro znam u kakvog je demona pretvoren bin-Laden, a isto i da je al-Zarkavi prikazan kao još veći radikal i prijetnja cijelom čovječanstvu, a film nam otkriva ono što smo, na koncu, nakon godina sazrijevanja i spoznaje, već odavno znali – da stvari nisu bile onakvima kakvima su nam prikazane. Ta opća paranoja oko rata protiv terorizma, koja je eliti samo bila izlika za poboljšanje njihovih vlastitih interesa, raskrinkana je u ovom filmu zajedno s cijelom američkom unutarnjom i vanjskom politikom koja je dovela do svih, da prostite, sranja što su nas zadesila.

Nije stvar u tome jeste li konzervativac ili liberal, reakcionar ili progresivac, stvar je u tome da su neke stvari naprosto nedopustive i da neke garancije demokratskog poretka, odnosno ograničenja individualne moći moraju postojati. U Sjedinjenim Državama je film očekivano izazvao brojne kontroverze zbog čega nije dobio jednoglasne pohvale (iako su Bale i ostali glumci istaknuti), međutim možda će ovdje, gdje nismo toliko opterećeni američkom politikom, film ipak naići na objektivno priznanje koje zaslužuje. Da, on je ispolitiziran i da, on je u svojoj ideološkoj konotaciji naglašeno liberalan, ali Vice nije nekakav ljevičarski pamflet ili antirepublikanska propaganda (o tom problemu McKay izvrsno progovara u mid-credits sceni), već film koji vrlo surovo i s dozom prikladnog političkog crnog humora iznosi – činjenice! To što te činjenice ne prikazuju određenu osobu na nekome prihvatljiv način je druga stvar, ali McKay ostavlja Cheneyju, u posljednjoj sceni razbijanja četvrtog zida, pravo na obranu. Uvjerljivu? Procijenite sami, ali svakako vas film neće ostaviti ravnodušnima i natjerat će vas na razmišljanje.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Nakon gledanja ovoga filma, glavno pitanje je – koliko Oscara on može osvojiti? U konkurenciji glavnog filma je, trenutno, moj glavni favorit (žao mi je Bohemian Rhapsody, ali Vice je ipak superiorniji; Roma će gotovo sigurno dobiti za najbolji strani film, tako da ne vjerujem da će Akademija biti toliko odvažna), s tim da moram naglasiti da još nisam pogledao MiljenicuZelenu knjigu, tako da se do kraja sljedećeg tjedna moje mišljenje i promijeni. Film, ipak, zbog tendencije Akademije da nagrađuje liberalne uratke i bude politički angažirana ima izrazito velike šanse, isto kao i Bale, koji će biti glavni konkurent Ramiju Maleku za najbolju ulogu. Konkurencija u muškoj sporednoj ulozi će biti jaka, isto kao i u najboljem originalnom scenariju, tako da će trebati još malo vremena da se slegnu dojmovi svih filmova. Svakako, Vice je neupitno jedan od najboljih filmova godine. On je nekonvencionalan, on je aktualan, angažiran i oštrto kritizira i reže kroz problematiku ne samo američkog, već i globalnog društva. Uz glumačku postavu koja oduzima dah, predvođenu impresivnim Christianom Baleom, Vice je prava vizualna i misaona poslastica koja će vas i oduševiti, ali vam i ostaviti onaj gorki okus bijesa, isto kao i The Big Short. Pogledajte priču o Dicku Cheneyju, opustite se i uživajte, a McKay, Bale i ostatak ekipe će odraditi ostatak posla za vas.