Pogledali smo prvu sezonu kritički hvaljene i globalno popularne serije The Mandalorian, koja predstavlja prvi pravi Disneyjev zahvat u svijet Lucasovih Ratova zvijezda. Kako je osmoepizodna serija s Pedrom Pascalom prošla u odnosu na visoko postavljene kriterije kvalitete Lucasove sage? Kao i obično, pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

Akcija, avantura, fantastika, SF

Autor:

Jon Favreau

Glumačka postava:

Pedro Pascal (The Mandalorian), Werner Herzog (Klijent), Nick Nolte (Kuiil), Giancarlo Esposito (Moff Gideon)

Sinopsis:

Lovac na glave znan samo kao Mando (Pedro Pascal) dobije težak zadatak hvatanja pedesetogodišnjeg djeteta, koje pripada istoj vrsti kao i slavni Jedi učitelj Yoda. Kada shvati da njegov klijent (Werner Herzog), planira nauditi djetetu, Mando prekrši kodeks svoje struke i držeći se kodeksa Mandalorijanaca spasi dijete i postane odmetnik, putujući diljem galaksije kako bi spasio dijete od ostataka svrgnutog Imperija.

Nema tako davno da sam pisao kritiku za posljednji dio sage o Skywalkerima, a sada me evo, ponovo, s još jednom završnim činom u sklopu Star Wars univerzuma. Ipak, posljednja epizoda maestralne serije The Mandalorian samo je kraj jednog poglavlja, a ne i cijele priče, za koju se nadamo da će se što prije nastaviti jer je ova serija možda ne ono što je Ratovima zvijezda bilo nasušno potrebno, ali je svakako remek-djelo koje gradi Lucasov univerzum na najbolji i najispravniji mogući način.

Jon Favreau se s godinama pokazao kao vrlo inteligentan filmaš. Tip kog smo upoznali kao “onog debelog tipa iz Iron Mana” (iako, hajde, imao je on i ranijih radova, ali to je sada manje važno) napravio je vizionarski pothvat s Oscarom nagrađenom Knjigom o džungli 2016. godine, a ove nas je godine počastio i vrlo kvalitetnom CGI obradom legendarnog Kralja lavova. Uz sve to, tip je preuzeo i dio Star Wars kolača u vidu serije The Mandalorian, koju je osmislio, napisao i dijelom i režirao. The Mandalorian je u cijelosti dijete Jona Favreaua i moram priznati da je “debeljko” napravio istinski maestralan posao u širenju univerzuma koji je već 40 godina bio vezan primarno uz jedinstvenu viziju Georgea Lucasa, čiji se utjecaj, iako ga formalno nije bilo, osjetio i na tzv. Sequel trilogiji što ju je nedavno kompletirao Disney.

The Mandalorian je, ipak, nešto potpuno novo i nešto potpuno drugačije. Slično kao što je Rogue One bio enormno osvježenje koje je evociralo originalni duh Ratova zvijezda, tako je i ova serija donijela nešto novo i nešto nevjerojatno osvježavajuće. Favreau je pokupio ambijent Ratova zvijezda i cijelog tog univerzuma, nakon čega je izgradio jednu priču koja izgleda baš kao da je ispala iz nekog kutka Lucasovog svemira, odnosno kao da je ispala iz nekog od onih ranije kanonskih romana iz proširenog univerzuma, a što ih je odobrio sam Lucas. Ono što je zadivljujuće u cijeloj toj priči jest način na koji je Favreau gradio i zaokružio cijelu priču, a da je pritom uspio zadržati visoku razinu produkcijske i ambijentalne kvalitete pa čak se usudim reći i jednu veliku dozu artizma, koja je bila svojstvena Lucasovoj originalnoj trilogiji. Iako The Mandalorian ne evocira potpuno originalnu trilogiju, sadrži dovoljno elemenata da bi u tom smislu bio autentičniji od svih modernih adaptacija, a istovremeno je dovoljno moderan da bi bio prikladan razdoblju u kojem je nastao.

O produkciji i tehničkim aspektima možemo govoriti samo u superlativima. Scenografija koja je odabirana i dizajnirana bila je apsolutno savršena u svakom pogledu, a činjenica da se Favreau potrudio vratiti i na neke poznate lokacije govori samo o razini posvećenosti izgradnji ovoga svemira; sve su lokacije djelovale izrazito autentično i vrlo lukasovski, a opet su dale seriji nužni dašak originalnosti tako da je ona istovremeno bila i kvalitetan hommage, ali i još kvalitetnija nadogradnja. CGI je je jako kvalitetno odrađen, a što se ostalih efekata tiče moram pohvaliti konačnu odluku (hvala Werneru Herzogu na mudima da popljuje ekipu!) da Dijete (a.k.a. beba Yoda) bude mehanička lutka, a ne samo specijalni efekt; ta je odluka kako u duhu serijala, tako i potpuni pogodak jer je dodatno pojačala autentičnost serije.

Odluka produkcije da različiti redatelji surađuju na epizodama pokazala se, u konačnici, dobrom, s obzirom da su različiti redateljski pristupi svakoj od ovih gotovo pa antologijski rađenih epizoda (iako serija nije antologijska) donijeli nešto novo i nešto posebno. Dave Filoni je dao nešto posebno prvoj epizodi, koja je postavila univerzum zapravo nas, na jedan ingeniozan način, uvela u estetiku i umjetnost Favreauove vizije, dok je genijalni Taika Waititi seriju zaključio na najbolji mogući način, toliko da je ta posljednja epizoda (“Redemption”) bez ikakve dileme najbolja od svih te je uspjela pronaći idealnu mjeru između Waititijevog specifičnog stila prepunog humora i epskog ambijenta same serije, koji je bio dosljedan duhu Ratova zvijezda.

Posljednji tehnički aspekt je glazba i moram priznati da je ona bila možda i najugodnije iznenađenje cijele serije. Kako smo kasnije saznali, svaka je epizoda imala svoj zasebni soundtrack, iako je glavna tema bila zajednički lajtmotiv cijele serije. Oskarovac Ludwig Göransson (Black Panther) me ne samo oduševio, nego i oborio s nogu s maestralnim numerama koje su krasile epizode i tako se savršeno uklapale u ambijent serije. Nema to veze s legendarnim Johnom Williamsom i njegovom glazbom za glavni serijal, ali Göranssonova glazba odlično se uklapa u SF/vestern ambijent Favreauove serije i daje joj jedan unikatan pečat koji je neupitno jedan od najjačih tehničkih elemenata cijele serije.

Iako serija formalno ima samo jednog glavnog glumca i lika, nekolicina njih je obilježila ovih osam relativno kratkih epizoda i oblikovala, odnosno definirala ovu impresivnu priču. Jasno, Pedro Pascal kao mandalorski lovac na glave, Din Djarin, iznosi ovu seriju i pojačava taj mračni, misteriozni ambijent koji visi nad cijelom serijom. Njegova je priča postepeno i pedantno građena, da bi u osmoj epizodi bila otkrivena njegova pozadina, čime je objašnjena njegova povezanost s Djetetom, koji je jedini lik uz Mandalorijanca što se pojavljuje u svih osam epizoda. Iako se “beba Yoda” isprofilirao kao break-out lik cijele serije, činjenica je da je njezin fokus ipak Mandalorijanac. Naravno, Djetetova će priča biti otkrivena u kasnijim epizodama – što najavljuje posljednja epizoda ove sezone – tako da je moguće da se fokus malo i premjesti, međutim način na koji Mandova priča građena kao povijesna refleksija njegove povezanosti s Djetetom, a čija je dubina otkrivena na samome kraju, istinski je dirljiv i svaka čast Favreauu na njegovoj izgradnji. Iako Pedro Pascal uglavnom nije bio ispod maske, njegova izvrsna glasovna interpretacija zajedno s odličnom karakterizacijom samoga lika jasno dovode do zaključka je ovo jedna od Pascalovih pamtljivijih i kvalitetnijih uloga.

Iako je Mandalorijanac po svemu atipičan lovac na glave za Star Wars svemir (sjetimo se Bobe i Janga Fetta), upravo zbog toga je tako zanimljiv i simpatičan gledateljima. On je čovjek koji ide protiv svog profesionalnog poziva kako bi spasio nezaštićeno dijete, zato što je on sam imao vrlo priču i taj trenutak nadilaženja vlastite biti je naprosto genijalan. Uz to, Mando je vrlo atipičan junak za Ratove zvijezda; on jest, u jednu ruku, marginalac, ali nema nikakve veze s arhetipskim Lucasovim junakom, o čemu sam također pisao u gore spomenutoj kritici Uspona Skywalkera. On ne utjelovljuje nikakve ideale Lucasovog serijala i sam po sebi je, na prvu, vrlo hermetičan lik koji ne koketira s gledateljem, ali unatoč svim tim barijerama vas uspijeva oduševiti i zavoljet ćete ga, praktički, na prvu, a to je samo još jedan dokaz kvalitetnog posla što ga je Favreau odradio pri kreiranju ove serije.

Ostali protagonisti imaju status sporednih likova, ali su se unatoč tomu uspjeli izboriti za svoj status u seriji. Nick Nolte je bio odličan kao Ugnaught imena Kuiil, još jedan vrlo okorjeli i na prvu ruku nepristupačan lik čiji je osjećaj osobne časti, poštenja i humanizma nadišao grubu fasadu, a čija je priča bila jednako topla, koliko je bila i tužna. Badass ženski lik dobili smo u vidu bivše Imperijalne časnice Carasynthije Dune, koju je tumačila Gina Carano. Iako nismo saznali puno o njoj, njezina je interpretacija bila toliko badass da je bilo nemoguće ne zavoljeti ju. S druge strane, vođa ceha lovaca na glavu, Greef Karga, imao je malo teži posao jer se njegova inicijalna karakterizacija pokazala vrlo negativnom, međutim lik kojega je odlično odglumio Carl Weathers dobio je priliku za obrat, koju je izvrsno iskoristio i na kraju ostavio vrlo dobar dojam. Isti takav obrat dobio je i droid IG-11, kojemu je glas posudio Taika Waititi, a koji je od tipičnog droida postao jedan od onih likova za kojima ćete plakati, a sve to zahvaljujući ljepoti Kuiilova lika, koji je od programiranog ubojice napravio – ljudsko biće.

Serija je ponudila još nekoliko zanimljivih epizodnih protagonista (vidjeti epizode “Sanctuary” i “The Gunslinger”), kao i nekolicinu zanimljivih epizodnih antagonista (vidjeti epizode “The Gunslinger” i “The Prisoner”), međutim neću vas pretjerano opterećivati njima, osim što ću naglasiti da se i tu radilo o jako dobro osmišljenim likovima, koji su odlično ispunili svoju epizodnu funkciju. Za više detalja, naravno – istražite samu seriju.

Giancarlo Esposito in The Mandalorian (2019)

Što se glavnih antagonista tiče, ostaci krahiranog Imperija (radnja je smještena nakon Povratka Jedija) izrodili su prvog antagonista, Klijenta, kojega je izvanredno tumačio legendarni Werner Herzog, a koji se, nimalo atipično, izvrsno snašao u ulozi pobornika bivšeg Palpatineovog Imperija. O Klijentu isto tako ne saznajemo puno, ali saznajemo dovoljno da bismo shvatili kako je on relikt onog kolektivnog antagonista (Imperij) protiv kojega su se Luke, Leia i Han Solo borili u Lucasovoj originalnoj trilogiji. Herzog je izvrsno iskoristio svoje vrijeme na ekranu i odlično interpretirao sve karakterne odlike bivšeg časnika Imperija, točno onako kako ih volimo prezirati kada god se pojave. Međutim, kako se kasnije ispostavilo, Klijent je samo bio posrednik između ceha lovaca na glave i stvarnog negativca prve sezone, Moffa Gideona, kojeg tumači Giancarlo Esposito. Moff (inače imperijalna titula, op.a.) Gideon je lik koji se pojavljuje tek u pretposljednjoj epizodi i o njemu se ne saznaje gotovo ništa osim da je trebao biti mrtav u trenutku događaja serije (Zašto? Pa pogledajte seriju!). Favreau je svog negativca ostavio za kraj, ali ako vam se čini da ga je na taj način zapostavio ili umanjio njegov utjecaj, to je tek varka, jer – kako se otkriva – Gideon će imati štošta za reći u narednoj sezoni, tako da se, iskreno, radujem njegovom daljnjem razvoju.

Favreau je dobro, dozirano i vrlo precizno gradio svoje negativce, koristeći čak i varku kao tehniku kako bi skrio svog velikog, zakulisnog antagonista. I dok je Herzogov Klijent odgovarao početnoj atmosferi serije, Moff Gideon se pokazao kao idealan antagonist za nešto slobodniji kraj, ali i za nastavak ove briljantne serije. Oba negativca su uvjerljiva u svojim ulogama i zapravo su još jedan od brojnih pluseva ove serije.

The Mandalorian je serija koja je jako orijentirana na vlastitu priču. Jasno, nije Favreau zanemario likove, ali priča koju je želio ispričati je ono što će vas, unatoč svim drugim kvalitetama, najviše privući. Kao i protagonist, ona je atipična za Lucasovu svemirsku operu i nema onih esencijalnih elemenata borbe protiv tiranije, ali je unatoč tomu nevjerojatno snažna, kvalitetno skicirana i besprijekorno zaokružena u cjelinu koju ćete zavoljeti toliko da ćete jedva čekati još. Priča se gradila kroz nekoliko elemenata – ambijent, atmosfera, likovi, tehnika – a konačni proizvod je jedan blend između SF-a i vesterna koji savršeno odgovara Ratovima zvijezda, zbog čega nije nimalo čudno da je pobrala salve pohvala diljem svijeta. Priča je – vrlo jednostavno – izvrsna i sadrži sve elemente da vas privuče od početka do kraja. Mogao bih ja tu sada još filozofirati o samoj radnji, međutim dovoljno je reći ovo što sam rekao za one koji budu čitali, jer, vjerujte mi, serija će odraditi ostatak posla.

Za sam kraj, The Mandalorian je jedna od onih rijetkih serija koje su, u svojoj suštini, savršene (ove smo godine imali priliku gledati još jednu takvu seriju, Chernobyl). Tehnički elementi su na zavidnoj razini, likovi i glumačke interpretacije vrijedni divljenja, a sam koncept i njegova razrada su toliko besprijekorni ta je to nevjerojatno. Vjerujem da je puno vas (bilo) skeptično prema ovoj seriji – ja sam prvi bio, čak i nakon prvih nekoliko epizoda – ali Favreau je uradio sve da ne samo uništi vašu skepsu, nego vas potpuno osvoji i navuče na svoj briljantni projekt. Možda je čovjek stvarno novi George Lucas (čuo sam da je Iger rekao da je vrlo blizu njegovoj ideji), možda će Favreau vinuti Ratove zvijezda na neke nove visine, ali čak i da nije – The Mandalorian spada u sam vrh onoga što nam Lucasova svemirska opera može ponuditi. Atipična za ono što smo navikli, pri tome neupitno kvalitetna, serija The Mandalorian je bez ikakve sumnje jedna od najboljih serija ove godine, čije su mane – ako i postoje – neprimjetne, a kvalitete toliko superiorne da se radi o uratku koji ne samo da zahtijeva gledanje, već indicira i vrlo blistavu budućnost za ovaj serijal. Samo da i drugi autori uspiju ovako razraditi svoje ideje, jer druge nema – This is the way. I have spoken!

Vaša ocjena serije The Mandalorian

P.S. Za kraj – evo vam još jedan kadar “bebe Yode” jer… beba Yoda.

The Mandalorian (2019)