Recenzija: The Favourite (2018)
Konačno smo pogledali i Miljenicu, novi film specifičnog grčkog genija, Jorgosa Lantimosa, koji uz Romu ima najviše nominacija na ovogodišnjim Oscarima – njih 10! Je li taj neobično bizarni film zaslužio sve te nominacije i ima li šanse osvojiti ih, ili se radi o još jednom prenapuhanom uratku? Pročitajte u našoj kritici ispod.
Hrvatski naziv:
Miljenica
Žanr:
Drama, biografski, komedija, povijesni
Režija:
Jorgos Lantimos
Scenarij:
Deborah Davis, Tony McNamara
Glumačka postava:
Olivia Colman (Anne Stuart), Rachel Weisz (Sarah Churchill, vojvotkinja od Marlborougha), Emma Stone (Abigail Masham, barunica Masham), Nicholas Hoult (Robert Harley), Mark Gatiss (John Churchill, 1. vojvoda od Marlborougha)
Sinopsis:
Film prati sukob Sarah Churchill (Rachel Weisz) i Abigail Masham (Emma Stone) za naklonost psihički nestabilne i za vladanje nesposobne britanske kraljice Anne Stuart (Olivia Colman). U bizarnom nadmetanju u kojem svaka od njih nastoji za sebe osigurati što veću korist, pratimo kako jedna “miljenica” nestaje, a druga izgrađuje svoj novostečeni ugled, a sve u kontekstu stiliziranih povijesnih činjenica.
Jorgos Lantimos je možda i najneobičniji suvremeni redatelj. Imao sam priliku pogledati i njegove rane, grčke filmove i moram priznati da svi ovi engleski filmovi što ih je režirao djeluju zapravo vrlo konvencionalni u usporedbi s Kinettom, Kinodontasom i Alpeisom. Lantimos nas (op.a. širu javnost) je prvi puta “šokirao” svojim Jastogom, jednim bizarnim distopijskim filmom koji je ipak, po stavu autora, mogao ponuditi malo više vizualne originalnosti u odnosu na specifičnu atmosferičnost i originalnost priče. I dok je Miljenica za njega prilično konvencionalan uradak u kojemu si je, ipak, dao najviše slobode pri interpretaciji povijesnih činjenica i odnosa, ona je još uvijek film koji prezentira njegov specifični stil i osebujnost kojom je osvojio svoju publiku.
Miljenica se, na koncu, isprofilirala kao Lantimosov umjetnički najzreliji i dosad najbolji film. To je jedan specifičan umjetnički film koji, a to moram naglasiti odmah na početku, nije za svačiji ukus. Umjetnička kompleksnost kojom Lantimos kroji svoju priču proteže se na sve aspekte filma i na taj način oblikuje njegovu specifičnu viziju (ovdje povijesne) realnosti, koja je uvijek na granici mogućeg i stvarnog. Radnja je u Miljenici dosta konkretna, u smislu da prati problematiku borbe dvaju službenica na dvoru kraljice Anne za prevlast kada je u pitanju kraljičina naklonost. Takvu fabularnu jasnoću nismo navikli gledati kod Lantimosa, tako da je Miljenica vrlo ugodno osvježenje u tom smislu. Uz to, bizarnosti su, mada ne nepostojane, svedene na gotovo minimalnu mjeru; istina, ima nekoliko trenutaka nakon kojih ćete se doista pitati što se događa (tipa gađanje gologuzog dvorjanina naračom ili masturbacija tipa u punoj kočiji, …), ali sve u svemu, taj aspekt njegova izražaja je doista racioniran. Na sreću, priča o ludilu kraljice Anne te društvenim okolnostima u Engleskoj početkom 18. stoljeća omogućile su Lantimosu da iskoristi povijesne bizarnosti kako bi svojim likovima i svojoj priči dao onaj jedinstveni autorski pečat koji krasi njegov stil, tako da kada kraljica Anne manijakalno vrišti ili pak kad upražnjava seksualne odnose s protagonisticama, onda to ne djeluje toliko bizarno, jer u kontekstu stilizirane povijesti kakvu je Lantimos prezentirao djeluje – uvjerljivo. Po pitanju stila, važno je istaknuti i specifičan crnohumorni i ironični odnos prema realnosti fabule i povijesti koji se provlači kroz film, a koji, uz cijelu plejadu istinski duhovitih trenutaka, krasno upotpunjuje cjelokupnu viziju i ideju ovoga filma.
U tehničkom je kontekstu film daleko superioran te je, bez sumnje, ravnopravan čak i Romi, o kojoj sam već bio pisao, što je, barem meni, bila istinska poslastica. Pastelno prigušeni kolorit koji se provlači kroz cijeli film vjerno je davao dojam povjesnosti radnje te je odlično upotpunjavao izvrsne kadrove što su ih zajednički osmislili Lantimos i snimatelj Robbie Ryan, mada je odličan posao u montaži cjelokupnog filma odradio i Jorgos Mavropsaridis. Da nije Cuaróna, Ryan bi bio siguran pobjednik na Oscarima; ovako, čini mi se da će nagradu ipak pokupiti proslavljeni Meksikanac. No, svakako, s nagradom ili bez – Ryanov snimateljski rad je istinski maestralan, a neki od kadrova koje smo imali priliku vidjeti (posebno bih istaknuo kadrove u mračnim hodnicima i eksterijere iz okolice dvorca) su čista umjetnička djela, kao da se radi o vrlo sofisticiranim fotografijama. Kostimografkinja Sandy Powell odradila je maestralan posao s rekreacijom kostima, a to ćete uočiti čak i ako ne pratite taj aspekt filmova, isto kao i ekipa koja je radila šminku; upravo se u šminci vidi još jedan aspekt Lantimosove ekscentričnosti, koji nije bio toliko prisutan u nekim drugim tehničkim elementima. Treba pohvaliti i scenografiju, koja je sasvim zasluženo nominirana za brojne nagrade, a koja je, zajedno s cjelokupnim vizualno-estetskim dojmom bila prekrasna.
Glazba je divno barokna, što je povijesno potpuno autentično. Bilo mi je, na koncu, vrlo žao što se nije radilo o originalnoj glazbi, jer bi ovakvo kompozicijsko remek-djelo zasigurno pokupilo nagrade, ali čuti Bachove, Händela, Schuberta i druge bio je pravi užitak i prekrasno je upotpunilo scenografiju, estetiku i atmosferu filma.
Iako se cijela radnja vrti oko likova što ih tumače Rachel Weisz i Emma Stone, apsolutni scene stealer i lik koji je u centru njihova sukoba, ali i samog filma je kraljica Anne, koju tumači britanska glumica Olivia Colman. Colmanovu sam ranije gledao u ulozi policijske inspektorice u izvrsnoj seriji Broadchurch te u sporednoj ulozi u mini-seriji The Night Manager, ali i filmovima The Iron Lady, The Lobster i Murder on the Orient Express; glumica koja se primarno proslavila svojim komičnim ulogama, a već je ranije surađivala s Lantimosom, bila mi je, prije gledanja filma, neobičan izbor za ovako složenu ulogu, međutim nakon prvih deset minuta sam promijenio mišljenje i naprosto bio oduševljen ovom interpretacijom. Kombinirajući iskustva svojih komičnih uloga s neobičnošću ovako prikazanog lika kraljice Anne, Olivia Colman je bez sumnje odigrala ulogu karijere i ostavila jednu doista impresivnu i pamtljivu interpretaciju koja je za mene vrhunac što se tiče prošle godine. S jedne strane psihički potpuno rastrojena, a s druge strane opet vrlo lukava i prepredena, kraljica Anne djeluje kao da je stalno svjesna svega, ali da ju državnički poslovi naprosto zamaraju, za razliku od privatnih afera i intriga; no, ona ipak nije svjesna svega i baš zbog te činjenice svog ludila je istovremeno i žrtva i spletkaroš, pri čemu Colmanova jednako efektno igra obje uloge. Isto kao što sam prošle godine bio impresioniran s Frances McDormand, tako sam ove godine impresioniran Colmanovom, koja bi po svim kriterijima trebala pokupiti relevantne nagrade (žao mi je Glenn Close i njezine emotivno zavidne interpretacije, doista jest, ali Colmanova je naprosto – vau!), jer odigrati tako jedan neobičan, lud i bizaran lik s takvim umijećem – to zaslužuje svaku moguću pohvalu.
S druge strane, Rachel Weisz i Emma Stone su, svaka na svoj način, jednako briljantne. Zapravo, cjelokupnu umjetničku superiornost Miljenice na jednu dodatnu razinu uzdižu upravo besprijekorne glumačke interpretacije triju protagonistica, od kojih je svaka na svoj način specifična i izvrsna. Njihova međuigra je maestralna, kako scenaristički, tako i glumački, a zapravo služi, više nego sama priča o kraljici Anne, kao parabola moći i jedna engleska ilustracija onog Gundulićevog stiha iz Osmana: “Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.” I doista, bahatost i pohlepa za moći dovele su do kraha Sarah Marlborough, isto kao što je ta beskompromisna želja za povratkom izgubljenog ugleda pretvorila Abigail Masham u omraženi lik, iako na početku to nije bila; interesanta je parabola o tome da se Abigail, mada je samo htjela svoj status, pretvorila u istu onu “guju” kakva je bila Sarah prije nego ju je Abigail “detronirala”. U tom se kontekstu kolo suosjećanja konstantno vrti, međutim prije nego uspijevate doseći nekakav jasni osobni stav oko toga koju od njih dvije više favorizirate, shvatite da su i jedna i druga jednako loše i da je stvar simpatija samo stvar odabira strana, čak ne ni odabira manjeg zla, jer je “zlo” u ovom smislu jednako na obje strane.
Iako je moj osobni moralni stav nešto malo skloniji liku Emme Stone, mislim da je u glumačkom smislu Rachel Weisz bila ipak kvalitetnija te da bi trebala osvojiti svog drugog Oscara; Emma Stone je izvrsna, u to ne treba sumnjati, ali sveukupni dojam snage i kompleksnosti Weiszine interpretacije je ipak bio nešto bolji. Ovdje je, prema nekim projekcijama, favoritkinja Regina King za film If Beale Street Could Talk; kako su naši distributeri takvi kakvi jesu, još uvijek nisam imao priliku pogledati navedeni film tako da ne znam je li Kingova doista toliko dobra, ali bit će zanimljivo vidjeti borbu između nje i dvaju glumica iz Miljenice. Ostale uloge su prikladno simpatične, pri čemu se posebno ističu Nicolas Hoult i Joe Alwyn, kao rijetki primjeri muških likova koji su dobili više prostora i smisla u ovom izrazito matricentričnom filmu.
Teško je odrediti koja je poanta Miljenice, međutim poanta je nešto što vrlo često “nedostaje” svim Lantimosovim filmovima. Oni su priče za sebe. Iako rijetko kada imaju satisfaktoran kraj koji u vama izaziva katarzu, vrlo su zatvorene i predstavljaju jednu samodostatno smislenu cjelinu bez nekog šireg konteksta. Takva je i Miljenica. To je priča o jednoj, vrlo anakronističkoj, verziji povijesti života kraljice Anne, uz to i parabola o moći, izdaji i ženskim sentimentima (posebice ljubomori i ljubavi), ali izvan toga ona nema neki širi društveni kontekst kao neki od ovogodišnjih kandidata. Jedinstvena u svojoj neobičnosti i crnohumornom kontekstu, Miljenica je baš zbog toga, baš zbog činjenice da je larpurlartistički čista i savršena, maestralan uradak i jedan od meni najdražih filmova prošle godine.
Na kraju bih ponovo istaknuo ono što sam rekao i na početku – Miljenica nije i neće biti film za svačiji ukus. Lantimosov specifični stil ima svoje poklonike koji će zasigurno uživati i u ovom umjetnički briljantnom uratku, ali njegova kvaliteta je tolika da će specifični Grk možda dobiti još poklonika. Za one, pak, koji stilski neće moći probaviti ovog “pastelnog Lyncha”, dao bih samo uputu da nastoje, barem, uočiti maestralnost glumačkih interpretacija i umjetničku ljepotu. Mislim, nije film zabadava dobio čak deset nominacija na Oscarima. Iako Miljenica, doduše, nije film kakve na Oscarima baš obožavaju (na BAFTA-ma bi trebala biti apsolutni pobjednik), mogla bi, baš zbog istinske kvalitete i velikog broja nominacija, biti pritajeni favorit i, možda, neočekivani dobitnik u nekim kategorijama, posebice onima u kojima je konkurencija izrazito tijesna (najbolji film, najbolje ženske uloge i najbolji originalni scenarij).
Uz gore navedenu opasku, film je apsolutna preporuka i rijetko posebno filmsko remek-djelo kakvih je u suvremenoj kinematografiji sve manje, posebno zato što je njegova jedinstvenost praktički bez premca.
