Recenzija: Roma (2018)

Pogledali smo novi film proslavljenog meksičkog redatelja, Alfonsa Cuaróna – Roma. U ovoj stiliziranoj autobiografiji, Cuarón nas odvažno uvodi u vlastiti svijet i stvara dvostanu posvetu svijetu iz kojega je potekao. Zašto je Roma s potpunim pravom već sada proglašen jednim od najboljih (ako ne i najboljim) filmom godine i zašto je opravdano kandidat za brojne nagrade, pročitajte u našem tekstu.

 Roma (2018) on IMDb


(function(d,s,id){var js,stags=d.getElementsByTagName(s)[0];if(d.getElementById(id)){return;}js=d.createElement(s);js.id=id;js.src=”https://ia.media-imdb.com/images/G/01/imdb/plugins/rating/js/rating.js”;stags.parentNode.insertBefore(js,stags);})(document,”script”,”imdb-rating-api”);

Žanr:

Drama

Režija:

Alfonso Cuarón

Scenarij:

Alfonso Cuarón

Glumačka postava:

Yalitza Aparicio (Cleodegaria “Cleo” Gutiérrez), Marina de Tavira (Sofia), Fernando Grediaga (Antonio), Jorge Antonio Guerrero (Fermín)

Sinopsis:

Film nam donosi životnu priču Cleogarije Gutiérrez, sluškinje u dobrostojećoj obitelji u Ciudad de Méxicu, smještenu početkom 70-ih godina. Prateći njezinu osobnu skromnost, film se istovremeno osvrće i na krah idilične obitelji, ali i na socijalne okolnosti života u Meksiku s početka 70-ih godina, perioda koji je formirao i samog Cuaróna.

Alfonso Cuarón je nesumnjivo jedno od značajnijih i kvalitetnijih imena suvremene kinematografije. Taj se meksički redatelj globalno proslavio nakon režije Harryja Pottera i zatočenika Azkabana (autoru ovog teksta daleko najsuperiorinijeg filma o mladom čarobnjaku), a kasnije je, osim manje eksponiranih uradaka na španjolskom, režirao i izvrstan distopijski film Children of Men te višestruko nagrađeni SF film Gravity, za kojeg je nagrađen i Oscarom. Uz kolegu oskarovca Iñárritua, Cuarón je neupitno najvažnije ime meksičke kinematografije i bilo je vrijeme da zemlji iz koje je potekao oda jedan snažan poklon. Taj poklon je – Roma. Nazvan po Coloniji Roma, četvrti u Ciudad de Méxicu, Roma je jedna duboko intimna posveta prepuna snažnih emocija i istinske, prirodne ljepote koja oduševlja kako svojom samotazajnom skromnošću, tako i svojom neobičnom, a opet grandioznom ljepotom.

Kada sam promišljao o ovome filmu, zapravo sam došao do zaključka kako je on u cijelosti – Alfonso Cuarón. On je ne samo režirao film, već je samostalno napisao scenarij, bio jedan od producenata te je u cijelosti odradio snimateljski posao. Nedostajalo je još samo da i glumi da bude kompletno, ali malotko je tako multitalentiran kao Tommy Wiseau. Svakako, Cuarónova Roma je priča o Meksiku s početka 70-ih godina, o periodu kada su ljudi već davno bili “u koloru”, ali čija je efektna crno-bijela pozadina ne samo poslužila kao simbolična vremeplovska kulisa (Cuarón je, naravno, snimao suvremeni grad, a koji bi s bojama bio vrlo neautentičan prikz istog prije 40-ak godina), već i kao tehnika intimizacije s kojom je Cuarón ne samo postigao onaj specifični, uvijek misteriozni efekt crno-bijelih filmova, već je suptilnu, ali snažnu melankoliju (i nostalgiju) kroz koju doživljava i vrijeme i prostor realizirao na najbolji i najautentičniji mogući način. Ambijent filma priča svoju vlastitu priču. Iako naracija teče potpuno linearno i prati konkretne događaje, ambijent vodi svoju paralelnu priču kojom ponekad tek nadopunjava osnovnu fabulu, ali mnogo više priča jednu sasvim drugu priču kroz pojedine kratke, mada efektne kadrove (poput događanja na ulici ispred doma u kojem Cleo radi ili sekundarnih kadrova u bolnici) kojima prezentira onu društveno-povijesnu komponentu koja nam daje globalni kontekst Cuarónovoj individual(izira)noj priči. Ovdje jako pomažu i kadrovi, odnosno Cuarónov snimateljski rad, koji su naprosto čarobni i tako vješto hvataju ne samo filmski trenutak i kompozicijski kontekst, već i emociju, koja unatoč izostanku boje nije nimalo nijema ili bezbojna. U ovom kontekstu moram spomenuti i majstorskog Emmanuela Lubezkog, meksičkog snimatelja koji je ušao u povijest kao jedina osoba koja je dobila Oscara za najbolju fotografiju tokom tri uzastopne ceremonije (2013. – 2015.), a to je bilo zahvaljujući Iñárrituovim filmovima BirdmanThe Revenant, ali i Cuarónovom filmu Gravity. Lubezki je neosporivo jedan od najboljih snimatelja današnjice i čovjek koji od kadra može napraviti i umjetničko djelo, ali i čaroliju. I dok sam se inicijalno začudio zašto Cuarón nije pozvao Lubezkog da radi i na ovom filmu, moram priznati da je Roma i bez majstorovog doprinosa snimljena besprijekorno. Mislim, nakon kraćeg razmišljanja, osobni karakter Rome u kontekstu Cuarónovog opusa i njegove autentične umjetničke ideje jasno sugerira kako je kadrove ovakve emocionalne snage mogao snimiti samo onaj tko ih je prethodno proživio, ali i kreirao, a to je u ovom slučaju Cuarón osobno. Zato su oni tako efektni i tako lijepi, a uz to i izrazito moćni u svojoj suptilnosti bez boje.

Sve u svemu, tehnički aspekti filma se, s obzirom da su objedinjeni u liku jedne osobe, moraju promatrati kao cjelina, jer ih je sam redatelj takvima zamislio. Inače odvojeni elementi kojima upravljaju različiti pojedinici, ovdje su objedinjeni u cjelinu koja ne samo da je funkcionalno skladna, već je i umjetnički superiorna. Cuarón je redateljsko iskustvo vješto iskoristio u samostalnoj realizaciji tehničkih aspekata ovoga filma, koji su tako doprinijeli intimnom karakteru Rome, a koja je možda esencijalna stavka ukoliko želite u potpunosti shvatiti veličinu i jedinstvenost ovoga filma. Art film elementi su itekako prisutni u ovim tehničkim segmentima, pri čemu je važno istaknuti da Cuarón ni u kojem trenutku ne prelazi u stilizaciju ili izvještačenost; on donosi stvarnost onakvu kakva ona jest, ali to donosi tako da od onih stvari koje biste inače smatrali uobičajenima ili ih ne biste uopće primijetili pravi – umjetnost.

I da, specifičnost tehničke strane filma leži i u činjenici da on nema glazbe. To je vrlo zanimljiv postupak, posebice za jedan art film, koji uglavnom koristi glazbu kako bi dodatno naglašavao određene umjetničke ideje, a često i “manipulirao” gledateljem sugerirajući mu emociju pomoću nje. Cuarón, s druge strane, nema ništa takvo i oslanja se, prilikom prezentacije svoje ideje, isključivo na kadar, na naraciju, na glumu i na zvuk. Zvukova, naravno, ima (nije nijemi film), ali ne i glazbe. Naravno, to dodatno naglašava važnost autentičnih prirodnih zvukova, kao i njihovu ulogu u prezentaciji priče i njezinih emocionalnih segmenata, mada donekle otežava njezinu interpretaciju jer zahtijeva visoku razinu pažnje i posvećenosti.

Već sam ranije rekao kako je Roma Cuarónova posveta svijetu iz kojega je potekao. Osim što je naglašeno osoban i intiman, a time i emotivno snažan, film je djelomično i autobiografski strukturiran, što će reći da njegova autentičnost ne proizlazi samo iz Cuarónovog poznavanja miljea i vremena o kojima film govori, već i iz njegovih osobnih iskustava koja su ubačena u priču o sluškinji Cleo. To je posebno interesantno zato što je glavni lik meksička Indijanka, žena, ujedno i sluškinja u dobrostojećoj obitelji; glavni lik je sve ono što Cuarón nikada nije bio. Osobno ne znam koliko je Cleina priča plod Cuarónovog osobnog iskustva s imanjem kućne pomoćnice (i on je odrastao u dobrostojećoj obitelji, međutim podatak o tome koliko je obiteljska situacija prikazana u Romi refleksija njegove vlastite životne priče nisam, unatoč pokušavanju, pronašao), ali neovisno o tome je li se ovdje radilo o prikazu osobnog iskustva ili mašti, hvalevrijedna je autentičnost s kojom je Cuarón prikazao Cleinu priču, njezine emocije, njezin položaj u svijetu; ona djeluje tako realno da biste lako mogli reći da je u pitanju Cuarónova osobna priča, ali nije – u pitanju je samo vrsno poznavanje ambijenta, superioran umjetnički senzibilitet i jedan bravurozan kreativni genij.

Scenarij ovoga filma je besprijekoran. Priča, zapravo, ne problematizira ništa konkretno, kao što to rade neki art filmovi (primjerice Kieślowski u svom maestralnom Dekalogu), već nam donosi nekoliko mjeseci u životu Cleodegarije Gutiérrez, kroz čiju se priču reflektiraju i obiteljski odnosi, društvena situacija i stratifikacija, ali i socijalne te povijesne prilike u Meksiku početkom 70-ih godina. Nekoliko epizoda različite tematike kolažno se nadovezuje u konačnu priču, s tim da radnja dobar dio filma teče prilično dokumentaristički. Velikih narativnih šokova nema, a film kulminira u trenutku kada Cleo dobije trudove i mora u bolnicu, nakon čega sljedi vrlo emotivni rasplet. Ono što mu možda nedostaje je pravi zaplet (ali to je ono što sam rekao na početku, film ne problematizira ništa konkretno), ali to je samo u kontekstu klasične razrade dramske radnje; nedostatak zapleta se u filmu kao takav ne osjeti. Ovdje moram napomenuti da bi dokumentaristički karakter ovoga filma mogao dobrom dijelu potencijalne publike biti jako dosadan i razlog zašto ne pogledati film, ili zašto ga prekinuti prije kraja. Tu se, nažalost, ne može uraditi puno – art filmove ili možete, ili ne možete pogledati – ali nužno je da filmu pristupite kao zaokruženoj cjelini od početka do kraja, jer tek tada ova surova, životna priča prepuna emocija koje vas vode od jedne do druge krajnosti, od radosti življenja do gorke tragičnosti, dobiva na snazi.

Glumački je film prepun anonimaca (barem što se globalne scene tiče), mada su oni svi većinom irelevantni, iako ne zauzimaju nužno malen udio u priči. Cijela priča je fokusirana na lik Cleo, koju tumači Yalitza Aparicio, meksička učiteljica bez ikakvog formalnog glumačkog obrazovanja i kojoj je uloga u Romi bila prva filmska uloga; njezina je životna priča, odnosno ona njezine majke, iako je rođena tek 1993., dakle 20-ak godina kasnije od radnje samog filma, djelomično inspirirala radnju Rome. Impresivno je kako je Aparicio bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva odradila svoju ulogu, s takvom snagom, s takvom emocijom, tako da hvalospjevi kritike na njezin račun nimalo ne čude. Emotivna snaga i uvjerljivost njezine interpretacije su nešto što mnogi glumci ne mogu napraviti ni s godinama formalnog obrazovanja i iskustva, jer im nedostaje taj personal drive, koji je u slučaju Aparicio bila njezina majka, koja je radila kao kućna pomoćnica. Izvući tako autentičnu emociju iz sebe je doista kompleksno, a Aparicio je to odradila kao da je u pitanju njezina osobna priča. Naravno, ona se u tom smislu idealno uklopila u intimizirani i personalizirani koncept Cuarónovog filma, što je samo dodatno pojačalo dojam.

(Ovdje bih, za one koji prate art filmove i filmografiju s područja bivše Jugoslavije, napravio jednu zanimljivu usporedbu između ovog filma i filma Epizoda u životu berača željeza Danisa Tanovića iz 2013. godine; iako tematski nisu slični, niti je Tanovićev film ovako umjetnički rafiniran kao Cuarónov, postoji sličnost između Yalitze Aparicio, slučajne junakinje Cuarónove Rome, i pokojnog Nazifa Mujića, slučajnog berača željeza koji se, jednako kao i Aparicio, bez ikakvog glumačkog iskustva, čak i s lošije startne pozicije, proslavio ulogom atipičnog, slučajnog junaka u Tanovićevom remek-djelu)

Za velik broj relevantnih kritičara, uključujući i autoru ovog teksta najautoritativniji portal pokojnog Rogera Eberta, Roma je bez imalo sumnje najbolji film ove godine. I dok zasigurno postoji još nekoliko značajnih kandidata za ovu poziciju što smo ih dosad imali priliku gledati (npr. First Man), ali i onih koje ćemo tek gledati (recimo, mnogo očekivani Green BookIf Beale Street Could Talk), Roma će svakako ostati najposebniji film ove godine. Po mnogočemu jedinstven, Cuarónov najintimniji, najosobniji, najemotivniji i najzreliji uradak dosad neće vas ostaviti ravnodušnima i pružit će vam, vjerujem, kao i meni, jedinstveno filmsko iskustvo. Moram priznati da unatoč prilično velikoj brojci odgledanih filmova u relativno kratkom vremenskom periodu, nisam još pogledao film kao što je Roma. Bilo je filmova koji su imali snažnu emociju, koji su estetski bili besprijekorni, koji su bili umjetnička djela, ali nijedan od njih nije tako vješto i tako jedinstveno kombinirao sve te elemente u jednu fantastičnu priču. Zasigurni dobitnik Oscara za najbolji strani film i vrlo ozbiljan kandidat za režiju, originalni scenarij i fotografiju, Roma je jedan od onih filmova koji će se pamtiti i jedan od onih filmova za koje mogu reći da mi je velika čast što sam imao priliku ih gledati, a još veća čast što sam imao priliku napisati kritiku o njima.

Similar Posts