Recenzija: Star Wars: Episode IX – The Rise of Skywalker (Ratovi zvijezda: Epizoda IX

Star Wars su vrlo lako moguće, voljeli ih ili ne, najveći filmski fenomen u povijesti. Priča koja je prije više od četrdeset godina započela od ideje Georgea Lucasa sada je došla do svoga kraja. Naravno, nisu Ratovi zvijezda mrtvi, ali priča koja je te davne 1977. godine započela, sada je zaključena. I baš zato, prije nego krenemo u jednu novu eru ovog fenomena, pročitajte našu kritiku za posljednju, devetu epizodu sage o Skywalkerima.

Žanr:

Akcija, avantura, fantastika

Režija:

J.J. Abrams

Scenarij:

J.J. Abrams, Chris Terrio

Glumačka postava:

Mark Hamill (Luke Skywalker), Carrie Fisher (Leia Organa), Daisy Ridley (Rey), Adam Driver (Kylo Ren), John Boyega (Finn), Ian McDiarmid (Palpatine / Darth Sidious), Billy Dee Williams (Lando Calrissian), Anthony Daniels (C-3PO), Oscar Isaac (Poe Dameron), Domhnall Gleeson (general Hux)

Sinopsis:

Godinu dana nakon događaja iz Posljednjeg Jedija, ostaci Otpora ponovo se sukobljavaju s Prvim redom, istovremeno se suočavajući s prošlošću i internim sukobima. Istovremeno, prastari sukob između Jedija i Sitha doseže svoj vrhunac, čime saga o Skywalkerima konačno dolazi do svoga zasluženog kraja.

A long time ago, in a galaxy far, far away… tim riječima je svaki film iz serijala Ratovi zvijezda započinjao još od davne 1977. godine, a s tim istim riječima je 2019. godine započeo i film o kojem ja trenutno pišem. Uspon Skywalkera nije samo kraj jednog serijala, već je i kraj jedne ere u povijesti filma koja je za tu umjetnost napravila više nego što smo mi uopće svjesni. Neovisno o tome jeste li gledali Star Wars u sedamdesetima, osamdesetima ili ste se uključili tek kada je Lucas pokrenuo prequel trilogiju, ako ste se navukli – znate da će ovaj serijal ostati trajna uspomena u vašim životima. Ovaj članak bit će podjednako o ovom filmu, koliko i o samom serijalu, ali ne zato što ja to tako želim, već zato što je ovaj film, prije svega, oda Georgeu Lucasu i oda vjerojatno najboljoj, najnevjerojatnijoj i najepskijoj (dobro, ovo nije riječ, al’ hajde, pod dojmom sam) filmskoj priči ikada ispričanoj!

Po pitanju tehničkih aspekata, treba naglasiti kako su Ratovi zvijezda, kolektivno gledajući, možda najrevolucionarniji film u novijoj filmskoj povijesti (od 70-ih do danas). Tehnike koje su Lucas i njegova ekipa implementirali krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, odnosno krajem 90-ih, naveliko se koriste danas ili su utjecale na neke unaprijeđene novije tehnike, a s obzirom na sve veće oslanjanje na efekte u suvremenoj kinematografiji, mogli bismo kazati i to da nje, u toj formi, ne bi ni bilo da nije bilo Ratova zvijezda. Sukladno ovome, ne treba dodatno govoriti kako su efekti u Usponu Skywalkera izvanredno realizirani. Oni možda nisu (opet) revolucionarni, ali zadovoljavaju sve visoke standarde i ponovo pokazuju nevjerojatni kreativnost dizajnerske ekipe koja se izvanredno potrudila oko scenografije i kostimografije, koje su među boljima što se tiče cjelokupnog serijala.

Povezano: Kviz – saznaj koji si Star Wars lik

Glazba neponovljivog Johna Williamsa, čovjeka koji iza Walta Disneyja ima najviše individualnih nominacija za Oscara u povijesti (51), ovdje je ponovo ponudila nekoliko izvanrednih numera, što je značajno poboljšanje u odnosu na prethodna dva filma iz sequel trilogije, gdje je glazba bila više-manje neprimjetna. Dobro, nemamo ovdje nešto novo u maniri slavne kompozicije “Duel of the Fates”, ali stvari poput “Journey to Exegol” ili varijacija na “Imperial March” su bile izvanredne i jako su efektno nadopunjavale naraciju.

Režija je, od svih tehničkih aspekata, bila možda najšablonskiji element cijelog serijala, uz izuzetak artističkog pristupa filmu Imperij uzvraća udarac, ali tu se radi o jednoj višoj umjetničkoj sofisticiranosti. Ne možemo baš reći da je režija bila loša (dobro, kod Napada klonova bi se dalo raspravljati, ali o tom po tom), ali malo koji film je ponudio neko revolucionarno rješenje u tom polju. Uspon Skywalkera u tom smislu nije iznimka. Iako ga cijenim i načelno volim njegove radove, J.J. Abrams nije među mojim omiljenim redateljima, primarno jer smatram da su mu filmovi previše spektakularni, previše sigurni, a premalo maštoviti, iako im se nipošto ne može oduzeti ono što je esencijalno, a to je kvaliteta. Abrams je i ovdje odradio visoko kvalitetan posao, ali činjenica je da Uspon Skywalkera nije probio nikakve gabarite u režijskom smislu. Dapače, čest prigovor da je njegov prvi Star Wars film, Sila se budi, bio gotovo doslovna kopija Nove nade jednako se tako može primijeniti i na ovaj film, s obzirom da on kupi dosta elemenata iz Povratka Jedija i Osvete Sitha, ali i iz svih ostalih filmova iz serijala. Međutim, to nije nipošto loše – malo nemaštovito, ali kvalitetno, kao i većina Abramsovih filmova.

Iako smo neke voljeli više, a neke manje – likovi su uvijek bili velika snaga Ratova zvijezda. Ova enealogija pratila je generacije obitelji Skywalker, koja je prema starim legendama predodređena da izbalansira Silu. U prequel trilogiji, fokus je bio na usponu i padu Anakina Skywalkera, koji je bio glavni negativac – Darth Vader – u originalnoj trilogiji, koja je pratila uspon Anakinova sina, Lukea Skywalkera (Mark Hamill). Sequel trilogija bila je fokusirana na Rey, koja nije direktno bila Skywalker, ali je bila učenica Lukea i Leije, dok je Kylo Ren, čiju smo putanju antijunaka pratili kroz tri filma, bio posljednji preživjeli potomak obitelji Skywalker.

Rey je u Epizodi VII predstavljena kao prva heroina u serijalu kojim su dotad dominirali muški likovi. Ona se dobro uklopila u tipologiju glavnih junaka Star Warsa, s obzirom da je i ona bila “marginalka iz pustinje” koja je igrom slučaja postala dio velike igre koja odlučuje o sudbini svemira. Koliko je Rey originalna u odnosu na Lukea i Anakina? Vrlo malo, osim u činjenici da je žena. Luke je bio daleko najsuperiorniji od njih troje, dok je Rey negdje u rangu s Anakinom; Anakin kao Darth Vader je bio maestralan, međutim teško možemo oprostiti Lucasu Epizodu II i ona kasnija tinejdžerska budaljenja s Anakinom, tako da bi tu neku prednost čak dao Rey. Njezin je dramski luk odrađen dobro i mislim da je ona možda i najbolje prikazala istinski postajanje Jedijem; naime, Lukeov “trening” je bio vrlo isprekidan – Ben Kenobi ga je trenirao kratko, dok je trening s Yodom bio konceptualno drugačiji od onoga na što smo navikli – dok je Anakinov prikazivan sporadično, odnosno – Anakina smo već vidjeli kao, praktički, gotovog Jedija. Rey je počela od nule i kroz tri filma je naučila sve ono što je bitno za postati Jedijem; učila je iz knjiga, učila je od Lukea, učila je od Leije, ali – možda najvažnije – učila je od same sebe. U tom je smislu Rey pogođena i kompletna i dobro je utjelovila heroinu posljednje trilogije iz ovog serijala. Oni problematični dijelovi njezina lika su ponekad plastične ekspresije Daisy Ridley (primjerice, Felicity Jones je bila puno ekspresivnija i filmu Rogue One) kao i taj nedostatak originalnosti – otkriće njezinog porijekla, koliko god šokantno bilo, nije imalo željeni učinak na stariju publiku jer smo slično već doživjeli s Lukeom – ali to je nešto od čega su patila oba Abramsova filma (Posljednji Jedi je imao nešto originalniji pristup). Sve u svemu, Reyjina priča je lijepo zaokružena i kroz nju je zaokružena i ova saga, tako da tu nemam nekih velikih prigovora.

Što se tiče glavnog, barem onog očitog, negativca ove trilogije, Kyla Rena, moram priznati da sam, iako nije došao ni blizu Vaderu i Palpatineu, na kraju bio zadovoljan. Njegov put od zlikovca, preko antijunaka do kratkotrajnog junaka prikazan je dobro i dramski elementi njegove priče su čak i uvjerljiviji nego što su to bili kod Vadera u originalnoj trilogiji. Ako se prisjetite, Vader je u prva tri filma više bio simbol, ali bez neke istinske biografske dubine, koju je dobio tek kada se njegova pozadina prikazala u prequel trilogiji. Produkcija je s Kylom Renom taj problem izbjegla, tako da je njegova priča i prikazana i razvijena kroz ova tri filma. Iako je “marvelizacija” (ili “diznizacija”, ali ovo je ružniji izraz) odradila svoje pa smo ga gledali i bez majice (što je gotovo blasfemično za negativce iz Star Warsa), mislim da je Kylo Ren lik koji se dobro uklopio u ovu viziju serijala, a Adam Driver je bez imalo sumnje odradio odličan posao. Slično kao i Rey, on pati od nedostatka neke značajnije originalnosti – iako je njegova moralna tranzicija odrađena dramski uvjerljivije od Vaderove u Povratku Jedija – koja je karakteristična za sequel trilogiju, ali ne i za ranije filmove (sjetimo se koliko su inovativni bili Darth Maul, Dooku, Grievous pa čak i onaj Trgovinski savez kao kolektivni zlikovac) i činjenice da se s njim dosta igralo na sigurno, kao da je produkcija htjela zadovoljiti sve pomalo pa nije točno znala u kojem bi smjeru išla s njim, a što je dovelo do malo predvidljivog i zbrzanog kraja za njega.

Od sporednih likova, Finn (John Boyega) i Poe (Oscar Isaac) su u ovom filmu dobili puno više prostora i to je ispalo odlično. Njihova međusobna dinamika, ali i interakcija s ostalim likovima bila je izvrsna i mada oni nisu bili kao Han Solo iz originalne trilogije, bili su dostojni suputnici Chewbacci, koji je još jednom bio krajnje simpatičan. Kroz sporedne likove je produkcija odala hommage brojnim scenama, likovima i trenucima iz cijelog serijala, tako da su ti trenuci bili možda i najdirljiviji od svih. C-3PO (Anthony Daniels) konačno je dobio trenutak u kojem bio samo limena dosada koja nasmijava gledatelje, dok su BB-8 i njegov prijatelj D-O imali bili jako badass, odnosno simpatični i dostojna zamjena za R2-D2, koji je veteranski odradio svoju ulogu. Princeza Leia (Carrie Fisher) dobila je dostojan ispraćaj, a njezina je uloga u ovome filmu izvedena toliko efektno da uopće ne primijetite da se radi o arhivskim snimkama i zamjenama, zbog preuranjene smrti veteranke serijala. Moram priznati da mi je bilo malo žao što je legendarni Lando (Billy Dee Williams) iskorišten relativno malo, ali trenutak u kojem se general Calrissian konačno pojavi i njegov susret s Chewbaccom su bili izrazito emotivni.

Kroz kraća pojavljivanja, svoj su oproštaj dobili i Ewoci, maleni medvjedići iz Povratka Jedija, određeni planeti i lokacije, Han Solo (Harrison Ford), koji je imao jako dirljivu scenu s Kylom Renom, Luke Skywalker (Mark Hamill), koji se oprostio kao pravi, veliki Jedi učitelj, ali i svi veliki Jedi učitelji koje smo obožavali, a koji su imali kratke glasovne cameo nastupe – Yoda (Frank Oz), Obi-Wan Kenobi (Ewan McGregor, možda i Alec Guinness, nisam siguran, a još nema punog popisa glumaca online), Qui-Gon Jinn (Liam Neeson), Mace Windu (Samuel L. Jackson) i drugi. I tu je Uspon Skywalkera jako poentirao, jer je vratio, ma kako kratko to bilo, likove koje smo toliko obožavali, a opet je to učinio s mjerom; da su se oni pojavili u obliku duhova, to bi bilo glupo jer nisu ni na koji način povezani s aktualnom garniturom likova (osim Lukea, koji se pojavio u obliku duha) pa bi Rey tupavo gledala u Qui-Gonna i pitala se tko je to uopće. Upravo zato na ovaj film treba gledati kao na odu, kao na posvetu i prikladan završetak ove sage, a ne kao dosadašnje filmove, koji su postavljali priču.

Što se sporednih negativaca tiče, Richard E. Grant je bio dostojna zamjena za Petera Cushinga u ulozi generala Prydea, s tim da sam dobio dojam da je Pryde u svojoj odanosti bio još fanatičniji od Tarkina. Opet, problem je bio što je Prydeov lik tipološki već viđen, ali kako je meni Grant jako drag glumac – nisam se žalio. Obrat koji je izveden s Huxom bio je donekle simpatičan, ali je njegov lik toliko potrošen da je originalnost koju je imao isparila do kraja filma, kada se više uopće ne sjećate da je on tu bio.

I za kraj, riječ o jednom od najvećih filmskih zlikovaca svih vremena – imperatoru Palpatineu. Ian McDiarmid vratio se u svoju najlegendarniju ulogu i moram priznati da mi je otkriće kako je Palpatine zapravo vukao konce svih devet filmova bilo genijalno. Palpatine je izvanredan negativac – manipulator, megaloman bez ikakvih granica, nevjerojatno moćan – i on je zapravo bio jedini pravi negativac s kojim je Star Wars mogao završiti, zato jer je upravo on bio negativac s kojim je sve počelo. Iako nismo baš dobili puno objašnjenja oko njegovog preživljavanja, u konačnici mi se činilo da to nije bilo ni bitno. Njegov uspon je odrađen maestralno, a demonstracija moći na samom kraju filma bila je zastrašujuća. Jedini prigovor bio je taj što je njegova zadnja borba trajala prekratko, pogotovo kada se sjetite onog epskog okršaja između Yode i njega u Osveti Sitha, ali neovisno o tome – bio je to jedan od highlightova ovoga filma. Palpatine me oduševio i on je samo dokaz onoga što sam gore rekao o karakteru ovoga filma, ali i o trudu što ga je ekipa uložila da ovaj posljednji film o Skywalkerima ima sve one nužne elemente da se uklopi u tu sagu.

Radnja ovoga filma pati od istog problema kao i radnja filma Sila se budi – previše je poznata. Jasno, novi su likovi, nove su okolnosti i čak je sve to uzdignuto na jednu višu epsku razinu u odnosu na Povratak Jedija, ali Abrams je napravio isto što je napravio sa svojim prvim filmom – prekopirao je originalnu trilogiju. Ja ni prvi puta nisam imao problema s time, tako da nisam imao ni sada, ali moram reći da se, za razliku od tada, sada osjetilo jer film nije ponudio emociju koju je trebao. Da, kroz film ima nekoliko trenutaka koji će fanova doista dirnuti, ali činjenica je da je nedostajala ta velika emotivna eksplozija, koja je kulminacija devet filmova. Film naprosto nije ponudio nikakvu katarzu, ne zato što nije imao materijala, već zato što ste to već jednom vidjeli u Povratku Jedija, čiji je kraj, uzgred, imao taj emotivni naboj. Kraj Uspona Skywalkera je bio previše miran ili umirujući, kako vam drago, i to je činjenica s kojom se moramo pomiriti. Trebao je taj kraj imati snažniju emociju, trebao je rasplakati dvoranu i ostaviti osjećaj ispunjenja za sobom, ali uspio je samo u tome da je mirno, s određenom satisfakcijom, zaključio jedno veliko poglavlje. Je li tako bolje? Ne znam, to će pokazati vrijeme – nisam ja dovoljno mudar da sada odgovorim na to pitanje – ali znam da taj dio nedostajao. I da se to, na kraju, prilično osjetilo.

Sada, imate dvije varijante u ovom slučaju. Ili ćete zamrziti film jer je igrao na sigurno, kopirao već provjerenu formulu i u tome bio kvalitetan, ali nemaštovit, što je za mene potpuno legitimno, ili ćete probati shvatiti da ovaj film nikada nije trebao biti veliki kraj kakvog smo svi očekivali. Ne zbog nedostatka želje, već zbog nedostatka mogućnosti. Kao prvo, Georgea Lucasa više nema i njegova je vizija ovdje prisutna u vrlo ograničenoj mjeri. Kao drugo, Disney je preuzeo Ratove zvijezda i postepeno ih je počeo “marvelizirati”, odnosno pretvarati u izvor prihoda namijenjen suvremenoj američkoj publici i ideološkoj propagandi, što nema nikakve veze s Lucasovom idejom (eto dokle nas je naša borba dovela!). I, kao treće, J.J. Abrams naprosto nema taj kapacitet da samostalno iznese taj očekivani kraj, koliko god kvalitetan redatelj on bio. Ovo prvo i ovo treće su objektivne okolnosti na koje ne možemo utjecati, međutim ovo drugo je stvar koju smo (dobro, ja osobno nisam, ali ja sam manjina pa – tko me pita?) tražili i koju smo dobili. Fama koju je Disney napravio s Marvelom dovela je do opadanja kvalitete nauštrb marketinga i već poznate priče. I dok to Marvelu prolazi jer su dobro počeli pa sada mogu, de facto, raditi što hoće, Star Wars je desetljećima svetinja velikog broja filmoljubaca, geekova, ljubitelja SF-a i svih onih koji su Lucasovu ostavštinu držali nedodirljivom, ali sada toga nema. Nema otkako je Disney pokrenuo sequel trilogiju. Star Warsi na kakve smo navikli su umrli već tada, ali nisu umrli ni zbog čega nego zbog činjenice da su ljudi na velikim tržištima toliko ludi za Marvelom, a onda je Disney najveću sagu svih vremena odlučio pretvoriti u Micekyja Mousea. Dobili smo, ljudi, ono što smo htjeli i bilo bi licemjerno prigovarati zbog toga što je Kylo Ren gol, što se na kraju ovoga filma dvije žene ljube, što imamo negativce i heroje različitih rasa i spolova, jer to smo htjeli, to volimo kod Marvela – zašto onda ne bismo i kod Star Warsa? Zato što to tako nije bilo? Istina, nije, ali dovelo smo do toga da bude i zato moramo biti fer prema samima sebi, a onda i prema ovom serijalu – ovo je nešto novo, nešto drugačije i moramo ga prihvatiti takvim. Kada to napravimo, onda ćemo moći objektivno (ili objektivnije) procijeniti kvalitetu ovih filmova, koje treba gledati kao zasebnu cjelinu, a ne ih uspoređivati s onim što oni, naprosto, više nisu.

I baš zato je meni Sila se budi bila super, i baš zato mi je Posljednji Jedi bio genijalan – i baš zato će Uspon Skywalkera dobiti ocjenu koju smatram da zaslužuje, unatoč svim svojim nedostacima.

Za kraj, moram priznati da sam išao s prilično visokim očekivanjima za ovaj film. Na kraju nisam ostao razočaran, ali nisam ostao ni oduševljen. Međutim, unatoč tomu, s velikim emocijama pišem ove retke, s obzirom da su Ratovi zvijezda obilježili moje odrastanje i svjestan sam činjenice kako je u ovom trenutku došao kraj. Da, priče će se nastaviti (imamo i odličnog Mandaloriana koji trenutno ide), ali saga o Skywalkerima, saga koja je cijele generacije navukla na svjetlosne sablje i Silu – ta je saga sada gotova.

Uspon Skywalkera je daleko od savršenog filma. Daleko je i od najboljih filmova iz ovog serijala, ali je unatoč tome za mene predivan. Ovo je jedan od onih nesavršenih filmova koje volite baš zbog njihove nesavršenosti, zbog toga što se vidi trud cijele ekipe da na zadovoljavajući način zaključi jednu priču koju je, vjerujem, gotovo pa nemoguće zaključiti na satisfaktoran način. Da, Uspon Skywalkera nije strašno originalan, ima svojih rupa i nedostataka, nije ni blizu Lucasove vizije, ali jebemu – ekipa koja stoji iza njega dala je svoje najbolje da to postigne i odala je počast svim dijelovima priče koji su došli prije ovoga filma na jedan satisfaktoran, primjeren i nadasve lijep način. I da, nema onu nužnu katarzu, nema tu emocionalnu snagu, ali Uspon Skywalkera ima ono što bi svi Star Wars filmovi trebali imati – ima onu esenciju, a to je borba protiv tiranije, koja je stajala u srži originalne trilogije. Borba Otpora protiv Prvog i Posljednjeg reda najbolji je trenutak ovoga filma i jedna istinski epska borba koja pokazuje svu ljepotu Ratova zvijezda i govori nam da se tiraniji uvijek i svugdje treba suprostavljati.

I zato volimo Ratove zvijezda. Ili ih barem ja zato volim. Zato jer su divni, zato jer su epski i zato jer imaju jednu snažnu poruku. I zato volim i ovaj film, iako sam svjestan da se dobar dio ljudi neće složiti sa mnom, ali čvrsto stojim iza svakog napisanog retka i iza svoje ocjene, koja je takva ne zato što je film objektivno savršen, već zato što je savršena posveta svemu onome što je u ovom serijalu bilo istinski i neponovljivo savršeno. Neka Sila bude s vama!