Pretpremijerno smo pogledali novo Groblje kućnih ljubimacaremake adaptacije istoimenog romana Stephena Kinga iz 1989. godine. Kritičari su ga, oduševljeni, proglasili jednom od najboljih adaptacija Kingovih djela. Je li to istina? Pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

Horor, triler

Režija:

Kevin Kölsch, Dennis Widmyer

Scenarij:

Jeff Buhler (prema istoimenom romanu Stephena Kinga)

Glumačka postava:

Jason Clarke (Louis Creed), John Lithgow (Jud Crandall), Jeté Laurence (Ellie Creed), Obssa Ahmed (Victor Pascow)

Sinopsis:

Ugledni bostonski liječnik, Louis Creed (Jason Clarke), seli se s obitelji u maleno mjesto Ludlow, u saveznoj državi Maine. Nakon što njihovog mačka, Churcha, pregazi kamion, njihov jedini susjed, usamljeni, ali dobroćudni starac po imenu Jud Crandall (John Lithgow), otkrije dr. Creedu tajnu kako može izbjeći smrt. Iako je bio upozoren o posljedicama, dr. Creed odluči izigrati smrt, ne znajući da će taj čin započeti niz događaja koji će kulminirati tragedijom.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Stephen King je, koliko sam ja shvatio iz čitanja o njemu, jedan vrlo simpatičan i opušten tip (ako zanemarite enciklopediju psihičkih problema koje vuče za sobom). Naime, zašto ovako otvaram? Čitajući neke informacije o produkciji filma, otkrio sam da je scenarist Buhler izmijenio nekoliko značajnih detalja u odnosu na roman, uključujući i glavnog ‘antagonista’ te sam kraj. Onda je ekipa pitala Stephena Kinga što misli o tome i on je fino rekao da razumije takvu odluku i da stopostotno podržava takav pristup. Kada tomu pridodamo i činjenicu da nisam pročitao da je King ikada bio nezadovoljan nekom adaptacijom svog djela (dobro, vjerojatno nekad jest, ali to je minorno – mislim, čovjek je nahvalio i Dark Tower, iako su ‘fanovi’, koji valjda bolje znaju od samog autora, ostali zgroženi), ja zaključujem da je to jedan skroz simpatičan i otvoren tip koji voli vidjeti originalni pristup svojim djelima. Doduše, možda čovjek samo bere lovu pa ga nije toliko ni briga, ali nekako nisam sklon takvoj soluciji tako da – Kralj je mrtav, živio King!

Pet Sematary je jedan od Kingovih romana koji više koketira s bizarnim od nekih drugih. Mislim, ako usporedite priče kao što su MiseryThe Shining pa čak i It, sve su to nekakve realistično fantastične priče o sublimiranim strahovima, halucinacijama i ekstremima ljudske psihe. Ova priča… to nije. Ovdje imate premisu da negdje u šumi u Maineu postoji neka ‘kisela indijanska zemlja’ u koju, ako zakopate nekog mrtvog, on se vrati kao samosvjesni mrtvac, ali bude ‘pokvareniji’ (i doslovno, jer ima sve odlike leša, i figurativno, jer je manijakalni psihopat). Tu premisu treba prožvakati. Ako to možete, onda smo na dobrom putu u razumijevanju zašto je ova priča, odnosno ova njezina adaptacija tako dobra. Ako vam je ta premisa ipak malo previše, onda, da, složit ćemo se na ovom mjestu da će vam film biti bezveze i da to jednostavno nije vaš cup of tea. Za one iz prve skupine, ali i one ostale znatiželjnike, idemo dalje.

Iako je TV film iz 1989. godine stekao kultni status, kritika ga je pregazila, a ni fanovi nisu bili pretjerano oduševljeni. Istina, nije to bila loša adaptacija, ali općenito specifična atmosfera TV filmova s kraja 80-ih i 90-ih godina kombinirana s prilično rudimentarnim efektima korištenim u toj adaptaciji dovela je do toga da Pet Sematary iz 1989. neće postati dio antologije adaptacija Kinga. S druge strane, ova moderna adaptacija već sada, bez problema, upada u tu kategoriju. Naime, Pet Sematary je profitirao od svih blagodati suvremene kinematografije i cenzorskih standarda tako da je doista realiziran kao jedan zreli psihološki horor koji ima i dramskih elemenata i jezivosti koja prodire u kosti.

Buhler je napisao istinski dobar scenarij, koji vrlo jasno prezentira glavnu priču, ali i dobro ju nadopunjuje, što je tendencija suvremenih adaptacija, pogotovo ako su one remakeovi. Naracija teče fluidno, izmjene koje je Buhler napravio u odnosu na originalni roman su i više nego dobro kompozicijski uklopljene i velika većina filma je praktički besprijekorna u tom smislu. Ono što me posebno oduševilo jest to što je Buhler u svom scenariju ovaj film uspio pretvoriti u psihološki horor, a ne klasični monster hororac kakav je bio original; snaga ovoga filma je u njegovoj psihološkoj izopačenosti, u transformaciji naizgled običnih, simpatičnih likova u čudovišta, koja je prvo realizirana na psihološkom nivou, a onda i fizički. Ako vam je priča sama po sebi poznata, nećete možda biti toliko prestravljeni jer očekujete određene stvari, a jump scareovi sami po sebi nisu toliko efektni (ali ni presudni, da budemo iskreni) da bi izazvali neki konkretni stah, međutim ako uspijete shvatiti psihološku dubinu u koju film ulazi, bit će vam jasno zašto sam ga u više navrata nazvao jezivim. Jedini “veći” problem što sam ga imao sa scenarijem je posljednja scena borbe između Louisa i Ellie, koja mi je djelovala malo previše profano u odnosu na dotadašnji kontekst filma te je bila malo neuklopljena, ali radi se doista o tek par minuta na samome kraju, tako da dojam nije pokvaren. S druge strane, twist na samome kraju, koji je drugačiji od originala, bio mi je jednako efektan kao i Kingovo rješenje.

Ostali tehnički aspekti također su na zavidnoj razini, od odlične scenografije, rada kamere (kojeg bi posebno pohvalio u ulozi psihološke karakterizacije likova), šminke i maštovito odabranih kostima jezive djece (nažalost, ta djeca nisu dobila previše prostora, iako bi bilo skroz zanimljivo da je Buhler iskoristio taj dio priče, te su ostala samo kao jezivi lajtmotiv, odnosno više njihove maske, nego ona sama), a bilo je i nekoliko zanimljivih muzičkih rješenja, mada je dobar dio filma bio baziran na prirodnim zvukovima i šumovima.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Osim tehničkih aspekata, likovi su također razrađeni na zavidnoj razini. Rekao sam gore da je Buhler uspio pretvoriti Groblje kućnih ljubimaca u psihološki horor, što se najbolje vidi upravo u pažnji koja je posvećena razradi likova. Sve ono što o njima znamo u danom trenutku je objašnjeno i ima svoj jasan uzročno-posljednični tok, jednako kao što tečno i precizno pratimo njihovu evoluciju od početka do kraja filma. Jason Clarke je maestralan u ulozi dr. Louisa Creeda, toliko da sam ja bio oduševljen njegovom evolucijom od smirenog racionalista do čovjeka koji je davno prešao granicu nervnog sloma; Clarke je ne samo ekspresivan, već i toliko uvjerljiv da vi doista ne osjećate da je u pitanju film, odnosno da gledate glumca. Jednako tako me oduševio i John Lithgow kao Jud Crandall, simpatični, mada pomalo čudni susjed Creedovih. Crandall je lik koji se pojavljuje kao čudak, postaje pozitivac, pa negativac i, na kraju, žrtva koja (možda prekasno) traži iskupljenje, ali na kraju vidite, zapravo, da je to jedan napaćeni starac koji je naprosto vidio previše toga i pomalo je izgubljen u svojim dobrim namjerama. Lithgow je glumac kog smo navikli gledati u komedijama i simpatičnim ulogama, tako da me ovaj casting inicijalno iznenadio, ali moram reći da sam, na koncu, bio izrazito zadovoljan; posebno bih nahvalio njegov izgled i rad šminkerske ekipe. Od ostalih likova treba istaknuti i Ellie Creed, koju je tumačila mlada Jeté Laurence. Iako mi je Blaze Berdahl bila simpatičnija u originalu iz 1989. godine, promijenjena uloga brata i sestre u novoj adaptaciji dovela je do toga da je mlada Laurence bila nevjerojatno otkriće i više nego ugodno iznenađenje u svojoj ulozi, posebice nakon oživljavanja. Laurence je bila i više nego dostojna zamjena za Miku Hughesa, koji je 1989. godine bio mali, simpatični i jezivi Gage Creed; ovdje su Gagea tumačili blizanci Hugo i Lucas Lavoie, međutim sam Gage, osim simpatičnosti, nije dobio puno prostora. Amy Seimetz je kao Rachel Creed bila sasvim zadovoljavajuća, a posebno efektne su bile njezine borbe s vlastitim traumama. Pohvale idu i mačku koji je tumačio Churcha! Ne znam koliko je tu bilo efekata, a koliko dresure, ali neovisno o omjeru kombinacija – Church je bio izvanredan!

Prije samoga kraja, rekao bih još nešto o tom psihološkom kontekstu filma, koji me možda najviše oduševio. Naime, ja nisam čitao Kingov roman i jedan sam od onih koji su se s ovom pričom upoznali preko filma iz 1989. godine. Koliko sam uspio razabrati, taj film je bio prilično vjeran romanu, dok je nova adaptacija zapravo zadržala većinu toga, ali je izmijenila neke uloge iz priče i sam kraj. Jeff Buhler je uspio pretvoriti ovu priču, a vjerujem da je to u jednoj mjeri i sukus Kingovog romana (za one koji su dobro upoznati s književnoteorijskim analizama Kingovih djela, znat će o čemu govorim u nastavku), u studiju Erosa i Tanatosa, dvaju najvažnijih nagona u našoj strukturi ličnosti. Dok Eros stvara, on je snaga koja tjera naprijed, Tanatos uništava i vodi nas prema smrti; sve što radimo je, na ovaj ili onaj način, posljedica borbe u pomirenju tih dvaju podsvjesnih nagona. Ako znamo da King jako “voli” traume i implikacije naših podsvjesnih strahova na naše stvarnosti, onda ovaj Buhlerov scenarij pogađa u samu bit Kingovog opusa, ako već ne konkretno u bit samog romana. Kroz Louisa i Juda, Buhler je prostudirao, s jedne strane, koliko smo spremni učiniti za ljubav, odnosno koliko je ta ljubav zapravo sebična, a koliko iskrena te, s druge strane, kako percipiramo smrt i koliko, odnosno kako ona utječe na naš život. Ima tu zanimljivih uvoda u filozofske debate o životu i smrti, ali ovo je prije svega jedna karakterna i psihološka studija o bizarno uvrnutom sukobu Erosa i Tanatosa u kojemu su uloge tih dvaju nagona, zapravo, okrenute, jer se čini kako ovdje upravo taj kreativni, emotivni nagon Erosa dovodi, paradoksalno, do destrukcije, dok smiraj i emocionalni spokoj proizlaze iz, ironično, smrti koju zaziva Tanatos. I to je ono što je mene ovdje najviše oduševilo i zbog čega sam tako zavolio ovu adaptaciju odmah nakon gledanja – ona je uspjela pogoditi dušu Kingove proze, a istovremeno od nečega što je nominalno trebao biti tek jedan zanimljiv i zabavan horor uspjela napraviti jedno istinski duboko i intrigantno djelo.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Čini se da je Muschiettijev It postavio visok standard za adaptacije Kingovih djela pa tako imamo, na moje opće oduševljenje, sve kvalitetnije uratke jedinog i neponovljivog majstora horora! Pet Sematary je na svoj način remek-djelo, nepretenciozan film bez umjetničke dubine i s nesavršenostima, ali koji je unatoč svemu tome jedinstveno duboka studija ljudske psihe. Redateljski duo je Buhlerov scenarij uspio realizirati na najbolji mogući način i tako nam pružiti film u kojemu ćemo ne samo uživati zbog glume i vizualnog dojma, nego kojeg možemo vrlo kvalitetno analizirati i reflektirati o pitanjima koja se kroz njega provlače. Iako je premisa čista fantastika, a bazična emocija u filmu jeza, Groblje kućnih ljubimaca iz 2019. godine je film koji zbog svoje specifične strukture djeluje uvjerljivo u našoj svakodnevnici i oko kojega bismo se mogli zamisliti i zapitati – koliko smo spremni učiniti zbog ljubavi i koliko je ta naša spremnost zapravo sebična i destruktivna? No, čak i ako nećemo u ovom tekstu odgovarati na ta pitanja, moramo pohvaliti ovaj film i toplo ga preporučiti za gledanje jer se radi o doista posebnom i specifičnom uratku koji divno nadopunjuje panteon adaptacija Stephena Kinga!

P.S. Ocjena bi svakako bila i pola boda veća od ove ispod teksta, ali sistemska ograničenja same stranice nas obvezuju da zaokružujemo na cijele brojeve, a kako ipak filmu nedostaje umjetnička esencija i duša jednog Ita, morali smo se odlučiti za čvrstu i više nego solidnu osmicu, koja gravitira prema višemu! Svakako ulazi na našu listu najboljih filmova 2019. godine.

P.P.S. Kad već toliko spominjem film It, pokušajte pronaći referencu na taj roman u ovom filmu!