Oscari 2020. – Svijet filma predviđa!

Dana 9. veljače 2020. godine, Američka filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS) dodijelit će 24 zlatna kipića, poznatija kao Oscari, najboljim filmovima i filmašima 2019. godine. Bit će to prvi puta nakon više od deset godina da je Akademija dodjelu prebacila za početak veljače, u odnosu na tradicionalni termin s kraja istog mjeseca. Kao i prošle godine, Svijet filma odlučio je objaviti svoju kratku analizu ovogodišnjih nominiranih, kao i predviđanja o potencijalnim pobjednicima, koristeći istu (uspješnu) formulu kao i ranije.

U odnosu na prošlu godinu, ovogodišnji Oscari ne trpe značajne promjene. Broj kategorija ostao je isti, a valjda više nema tolikog pritiska kao s filmom Black Panther, tako da Akademija nije imala novih nebuloznih ideja oko novih kategorija. Isto tako, Oscari ni ove godine neće imati voditelja, što je druga godina za redom da Akademija primjenjuje takvu praksu. Službeno objašnjene je da je prošlogodišnja ceremonija bila toliko dobra da su odlučili ponoviti formulu, međutim pitanje je koliko je to istina, a koliko su, kao i ranijih godina, imali problema s odabirom prikladnog voditelja. U našem tekstu, u njegovom prvom dijelu, analizirat ćemo najvažnije i najzanimljivije kategorije i dvoboje ove godine, dok ćemo u drugom dijelu prezentirati naša predviđanja.

Oscari se po našem vremenu organiziraju u noći s 9. na 10. veljače, a izravni prijenos će, kao i ranijih godina, biti na prvom programu HRT-a. Dotad – uživajte u našem tekstu!


Oscari za glumačke interpretacije

Za razliku od prošlih godina, ove godine se glumački Oscari čine prilično – nezanimljivima. Zašto? Pa – u sve četiri glumačke kategorije postoje toliko jasni i očiti favoriti da, zapravo, nema neke velike napetosti oko potencijalnih dobitnika jer bi svako drugo ime predstavljalo neviđenu senzaciju i iznenađenje kataklizmičkih razmjera. Dobro, malo pretjerujem, ali kužite poantu.


Muške su glavne uloge još od listopada prošle godine, praktički, imale gotovo sigurnog pobjednika, s obzirom da je Joaquin Phoenix opravdano preuzeo ulogu glavnog favorita. Njegova interpretacija Arthura Flecka u Phillipsovom Jokeru sve je ostavila bez daha i nema nikakve sumnje da će ući u povijest. Iako su, zanimljivo, ostale uloge također bile dosta jake i da nema Phoenixa borba bi bila puno neizvjesnija, nijedna od ovih snažnih interpretacija ne uspijeva doći niti blizu Phoenixovoj. U slučaju nekog iznenađenja (koje je, napominjem, gotovo pa nemoguće), mislim da bi se Akademija mogla odlučiti za Adama Drivera, koji je odigrao stvarno hvalevrijednu ulogu u filmu Marriage Story, dok su ostala trojica – Antonio Banderas, Leonardo DiCaprio i Jonathan Pryce – ipak nešto manje izgledni kandidati.

Situacija sa sporednom ulogom bila je još ranije očita, s obzirom da je Tarantinov Once Upon a Time… in Hollywood izašao još tokom ljeta. Brad Pitt je ovdje gotovo sigurni pobjednik, jednako kao i Phoenix u svojoj kategoriji. Međutim, dok Phoenix ima nekog blagog konkurenta u liku Adama Drivera, Pittovi konkurenti – među kojima je i Tom Hanks, koji u svom filmu ima glavnu, a ne sporednu ulogu – praktički to i nisu. Nešto izraženija interpretacija je ona Ala Pacina, međutim i ona je daleko od onog najboljeg što je legendarni Pacino tumačio, dok Anthony Hopkins i Joe Pesci, mislim, nemaju neke realne šanse.

Iako je situacija i kod ženskih uloga prilično slična, moram reći da je konkurencija bila nešto jača i da su glavni favoriti za mene prilično iznenađenje. Iako ja ne mogu reći da Renée Zellweger nije odigrala lošu rolu u filmu Judy, čini mi se da je meni ne toliko simpatična Zellweger ipak glavna favoritkinja zbog imena i prezimena uloge, a ne same interpretacije (mada, ovo uzimam s rezervom jer je Judy Garland živjela ipak malo prije moga vremena pa dopuštam da je ona doista, možda, bila tako pretjerano teatralna). S obzirom da je dobila apsolutno sve nagrade, Zellweger je vrlo vjerojatna dobitnica Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu. Od glavnih konkurentica za slučaj iznenađenja izdvojio bih, kao prvo, mladu Saoirse Ronan, koja je prekrasno odigrala Jo March u filmu Little Women, a onda i Scarlett Johansson za film Marriage Story. Charlize Theron me ipak nije toliko impresionirala, unatoč snažnoj roli, dok se izvrsna Cynthia Erivo ovdje našla, čini mi se, više zbog političke korektnosti, nego zbog uloge.

Što se sporedne uloge tiče, prvo bih istaknuo da je Laura Dern prekrasna i izrazito talentirana glumica koju ja jako volim. Međutim, nisam siguran zašto je točno ova uloga pobrala sve nagrade i zašto je, sukladno tomu, Dernova glavni favorit za sporednu ulogu. Daleko od toga da ju Dernova nije zaslužila, ali uloga odvjetnice Nore Fanshaw u filmu Marriage Story čak je više antipatična, nego išta drugo i smatram da bi bolja uloga u ovom kontekstu bila ona Marmee March iz filma Little Women, u kojoj je Laura Dern bila puno bolja. Međutim, neovisno o ulozi, Laura Dern bi ove godine trebala odnijeti Oscara. U kontekstu same uloge, osim što je Nora Fanshaw bila prilično antipatična, nije bila ni približno snažna kao uloge Kathy Bates i Florence Pugh (koja je najugodnije iznenađenje u ovoj kategoriji), obje koje su više zaslužile kipića nego Laura Dern (ali, samo za konkretnu ulogu za koju je nominirana). Scarlett Johansson me, ipak, nije toliko impresionirala za kipića u ovoj ulozi (iako se radi o jako lijepoj ulozi), dok je uloga Margot Robbie u filmu Bombshell, čini mi se, zalutala ovdje i bilo bi prikladnije da je dobila nominaciju za film Once Upon a Time… in Hollywood.



Izuzev ovih zamjena uloga za određene glumice, Akademija ove godine nije puno ”promašila” s nominacijama, tako da nije bilo previše previda u ženskoj konkurenciji. Prvi i možda najveći previd je svakako Lupita Nyong’o, za ulogu u filmu Us, koja je svakako trebala biti nominirana za glavnu ulogu i po meni ju je trebala i osvojiti. Drugi izuzetak su “žene Parazita“, o kojima smo već govorili ranije, odnosno glavne i sporedne glumice u Bongovom izvrsnom filmu koje su, u najmanju ruku, zaslužile barem nominacije. Muške su, uloge, nešto specifičnije i imaju više potencijalnih, a previđenih kandidata. Mnogi su govorili o Adamu Sandleru i Eddieju Murphyju u kategoriji glavne uloge, međutim ja bih rekao da je izostanak Willema Dafoea za glavnu – pa čak i Roberta Pattinsona za sporednu ulogu (oba za film The Lighthouse) – puno veći previd ove godine. Tu možemo dodati i Tarona Egertona za ulogu u filmu Rocketman, koja je bila vrlo slična prošlogodišnjem pobjedniku (Rami Malek), ali nije naišla na simpatije Akademije.


Oscar za najbolji animirani film

Prošle godine nisam obrađivao ovu kategoriju, s obzirom da je Spider-Verse bio očigledni favorit. Situacija ove godine prilično je zanimljiva, s obzirom da imamo dosta izjednačenu konkurenciju s, rekao bih, jednim izraženim favoritom, ali postoji – dakako – kvaka.

Osim činjenice da miljenik publika, Frozen II, nije nominiran, ovogodišnji Oscari mogu se pohvaliti da imaju vrlo težak izbor. Tu je Toy Story 4, izvrsni Pixarov film koji, tradicionalno, visoko kotira, onda How to Train Your Dragon: The Hidden World, francuski animirani film J’ai perdu mon corps, neočekivani kandidat Missing Link te Netflixov Klaus. Strani filmovi, ovim ako ih je radio Miyazaki, tradicionalno ne kotiraju dobro kod Akademije, tako da mislim da francuski kandidat nema neke prevelike šanse, a isto bi rekao i za How to Train Your Dragon, čiji najnoviji nastavak nije dovoljno kvalitetan da bi ispravio nepravdu ignoriranja prethodnika. Da nije dobio Zlatni globus, bio bih sigurno rekao da simpatični Missing Link također nema prevelikih šansi, ali ta je nagrada malo promijenila situaciju, tako da je ovaj neobično i inovativno animirani film o gospodinu Linku stekao status jednog od favorita. O Toy Storyju 4 ne treba previše govoriti, međutim treba istaknuti kako četvrti nastavak iz kultnog serijala nije stekao tolike simpatije kao, recimo, treći nastavak. I onda je tu – Klaus. Klaus je nesumnjivo najbolji, najtopliji i najljepši animirani film prethodne godine i ima nekoliko vrlo značajnih prednosti (klasična animacija, izvrsna priča, lijepa priča, simpatični likovi, pohvale kritike i publike), međutim ima i jedan “problem” – Netflixov je (kao i J’ai perdu mon corps).

Klaus je trijumfirao na BAFTA-ma i dobio je Nagradu Annie za najbolji animirani film, što je posljednjih godina bio dovoljno snažan indikator. Za Zlatni globus nije bio ni nominiran, vjerojatno baš zato što je bio Netflixov. Koliko će Akademija biti otvorena prema streaming servisima (s obzirom na brojne debate oko vrijednosti streaminga u odnosu na kino), ne mogu prognozirati, ali Klaus u svakom slučaju zaslužuje tu pobjedu jer je, bez premca, najbolji i nadam se da će Akademija biti dovoljno hrabra i progresivna da to i prizna. Ukoliko, pak, ne dobijemo prvi božićni animirani film s Oscarom (što će ići na popis najvećih nepravdi u povijesti Oscara), mislim da će se mrtva trka voditi između Toy Storyja 4 i Zlatnim globusom nagrađenog Missing Link.


Oscari za scenarije

Mislim da dugo godina nismo imali ovako snažnu konkurenciju među Oscarima za najbolji originalni i adaptirani scenarij kao sada. Osim što se radi o izvrsnim filmovima, svi nominirani scenariji su naprosto izvanredni, imaju izvrsne dijaloge i pokazuju dubinsko razumijevanje materijala od strane autora, kao i veliki kreativni genij svakog od njih.

U konkurenciji najboljeg originalnog scenarija, svih pet filmova bi bez ikakvih problema moglo odnijeti kipić jer su izvanredno originalne priče. Međutim, u startu mislim da Baumbachov Marriage Story (o čijim smo nedostacima već pisali) i Johnsonov Knives Out, koliko god genijalan bio, imaju najmanje šanse. Slijedi 1917, za koju scenarij napisali Sam Mendes i Krysty Wilson-Cairns, za koji mislim da ima nešto manje šanse zbog činjenice da će vjerojatno trijumfirati u ostalim jakim kategorijama, a Akademija je posljednjih godina sklona dijeliti nagrade među više filmova. I sada dolazimo do dva filma među kojima se, praktički, nemoguće odlučiti. Tu su Tarantinov Once Upon a Time… in Hollywood i Bongov Gisaengchung, oba maestralne originalne priče koje su tako skladno i prekrasno komponirane da su to, neupitno, jedne od boljih priča posljednjih godina. Tarantino je maher za scenarističke Oscare (ima već dva), dok je Bongov film među najboljima ove godine i ako mu Akademija ne odluči dati Oscara za najbolji film, mogla bi to kompenzirati upravo ovim Oscarom. Uz to, Bongova je priča potpuno originalna, a uz to je i snažna socijalna kritika, dok je Tarantinova priča zapravo bajkovita, fiktivna verzija povijesnih činjenica, koliko god skladna bila. Upravo zato, malu prednost dajem Bongu u ovoj kategoriji, a kao alternativu bih istaknuo Tarantina.

U kategoriji adaptiranog scenarija je konkurencija nešto slabija, s obzirom da mislim da scenariji za filmove The Irishman i Two Popes nemaju prevelike šanse, ali sva tri ostala imaju dosta pluseva. Phillipsov i Silverov Joker u suštini je originalni scenarij, ali je završio u ovoj kategoriji jer je temeljen na stripovskim likovima, i mislim da mu je upravo to glavni adut u ovoj kategoriji, ako uspije preskočiti nešto očitije favorite, a to su Little Women Grete Gerwig i Jojo Rabbitt Taike Waititija. Greta Gerwig je nezasluženo izostavljena iz kategorije za režiju i moguće je da će joj Akademija ovim kipićem nadoknaditi taj propust, ali blagu bih prednost ipak dao nešto inventivnijem scenariju Taike Waititija, koji je ranije već dobio BAFTA-u u istoj kategoriji, pobijedivši upravo Gretu Gerwig. Komu god Akademija, od ovo dvoje, da kipić bit će pošteno i zasluženo, ali moj blagi favorit je Waititi zbog malo više srca i nadrealnosti u tom divnom filmu.


Oscar za najbolju režiju

Iako je konkurencija ove godine prilično solidna, mislim da je Oscar za režiju gotovo sigurno predodređen za Sama Mendesa. Zašto?

Pa, krenimo nekim redom. Martin Scorsese je odradio izvrstan posao na filmu The Irishman, evocirajući neke od svojih najboljih uradaka iz 80-ih i 90-ih godina, ali problem je u tome što ih nije uspio dostići, niti nadvisiti. The Irishman je klasični ansamblski film – on svoju snagu crpi iz cjelokupnosti – ali pojedinačno ti elementi – pa tako i režija – nisu dovoljno dobri da bi nas oborili s nogu, unatoč svojoj kvaliteti.

Što se tiče Todda Phillipsa, moram reći da me on prilično iznenadio i to u najpozitivnijem mogućem smislu. Izvanredno je vodio film, imao je osjećaj za svaki kadar, za svaku emociju i maestralno je istražio psihu možda i najboljeg filmskog lika prošle godine, ali čini mi se da bi njegova pobjeda ipak bila maleno iznenađenje, prosto iz razloga što joj nedostaje onaj efekt čarolije koju ima Sam Mendes, a koji je posljedica višegodišnjeg iskustva i velikog umijeća. Phillips to sve može, ali rekao bih – ne još. I zato mi se čini da neće dobiti kipića za režiju ove godine.

O Quentinu Tarantinu ne treba puno govoriti. O njemu se sve zna. Kod sebe ima dva Oscara za scenarij i nekoliko nominacija, ali onaj za režiju dosad mu je bježao i to je prilična šteta, s obzirom da je jedan od najinovativnijih redatelja današnjice. Međutim, dok je Once Upon a Time… in Hollywood njegov vjerojatno najzreliji film, režija je za Tarantina prilično konvencionalna i mislim da zato ni ove godine neće dobiti kipića. Možda bude još prilike, ako Tarantino kao i Hayao Miyazaki bude prekršio svoju riječ pa nastavio snimati još puno, puno filmova.

Južnokoreanac Bong Jun-ho jedan je od manjeg broja stranih redatelja koji se našao u ovoj kategoriji i Gisaengchung je doista genijalan film, ali za njega mogu reći isto što iza Phillipsa – nedostaje mu Mendesove filmske čarolije. Gisaengching je prekrasno i inovativno režiran film, ali pored Sama Mendesa mi se čini da Bong nema previše šansi, iako je po meni drugi favorit.

Prije Mendesa, osvrnuo bih se samo na veliku nepravdu koja je nanesena Greti Gerwig, a koja je bez sumnje trebala biti nominirana za rad na filmu Little Women. To je jedan istinski prekrasan film i mislim da je Gerwigova napravila izvanredan posao, što je Akademija apsolutno trebala valorizirati i staviti ju na popis. Usudim se čak reći da je Greta Gerwig ispala na osnovu renomea što ga uživa Martin Scorsese te da se trebala naći na ovom popisu upravo umjesto njega. Ono što me tješi jest da je Greta Gerwig još uvijek mlada (36) i da ima dovoljno vremena te sam uvjeren kako će ju Akademija u doglednom periodu nagraditi, jer ona je jedna doista predivna redateljica koja jako dobro razumije film i koja će imati još more prekrasnih filmova.

O Samu Mendesu se isto ne treba puno govoriti. Tehnički potkovan, umjetnički superioran i nevjerojatno pedantan, Mendes je nesumnjivo jedan od najboljih suvremenih redatelja. Zbog tehničke sofisticiranosti i ljepote koju je donio ratu u svom filmu 1917, zbog enormne emocije koju je investirao u cijeli film i zbog minuciozne režije koja je svaku travku i svako zrno prašine iskoordinirala da bude na svom mjestu, mislim da je Mendes glavni favorit za Oscara za režiju i da ga je, među ovako jakom konkurencijom, najviše zaslužio.


Oscar za najbolji film

Kruna večeri odvija se na samome kraju, kada Akademija dodjeljuje nagradu za najbolji film. Ove godine, Akademija je odabrala devet potencijalnih favorita, uključujući i jedan film na stranom jeziku. Ima tu svega – sportska drama, stripovski film, dva dijametralno suprotna prikaza rata, azijsko remek-djelo, intimna priča, klasični gangsterski materijal, fiktivna povijest i priča o djevojkama – a svaki od tih filmova nas je oduševio na svoj način, pobudio u nama različite emocije i donio nešto novo, nešto posebno. Sada treba odabrati najbolji, a to – ove godine – vjerujte mi, nije lako.

Iako su filmovi ove godine doista kvalitetni, čini mi se da izbor, zapravo, spada samo na dva naslova, dok ostali nemaju prevelike šanse. Međutim, pazite, ovo je devet filmova koje je Akademija izabrala za najbolje 2019. godine, tako da – čak i da ne dobiju nijedan glas od članova. to si u dalje vrhunski filmovi. Objektivno gledajući, mislim da u red najmanje vjerojatnih pobjednika spadaju Marriage Story i Ford v Ferrari, koji su u cijeloj ovoj halabuci oko nagrada nekako najviše prošli ispod radara. Ford v Ferrari bi mogao dobiti kojeg tehničkog Oscara, dok mi Marriage Story mogao ostati praznih ruku zbog izrazito snažne konkurencije. Sportski filmovi rijetki kada budu favoriti na Oscarima, a Baumbachova priča, koliko god dobra bila, naprosto nije imala renome jednog Kramera protiv Kramera da bi proizvela jednak učinak.

The Irishman i Jojo Rabbit bi išli dalje, također s podjednakim šansama. The Irishman će sigurno pobrati simpatije na osnovu imena u njemu, međutim ne vidim ga kao dobitnika. Jojo Rabbitt je dobio glavnu nagradu na Filmskom festivalu u Torontu, koja je posljednjih godina znala najaviti pobjednika Oscara, ali unatoč tomu – mislim da ova prekrasna priča nema ono što je potrebno za glavnu nagradu u Hollywoodu. Međutim, kazavši ovo, ne bih se uopće bunio Jojo Rabbitt bude iznenađujući pobjednik Oscara.

Što se filma Little Women tiče, čini mi se da se nalazi u prejakoj konkurenciji da bi na osnovu čiste estetike i prekrasne priče dobio glavnu nagradu, dok bi nagrada uručena Jokeru predstavljala istinsku senzaciju i prilično neočekivanu valorizaciju stripovskih filmova kao visoke umjetnosti. Iako ne bi bilo nezasluženo, mislim da Joker nije na istoj razini kao dva glavna favorita, ali je jako blizu i da su se karte malo drugačije posložile (a možda se i poslože, tko zna?), mogao je biti glavni favorit. Isto bi se moglo reći i za Tarantinov Once Upon a Time… in Hollywood, koji nam je pokazao koliko Tarantino može biti dobar i zreo, ali je zagubio onu njegovu otkačenu inventivnost zbog koje smo ga zavoljeli početkom 90-ih godina.

I dolazimo do glavnih favorita. Mendesova 1917 i Bongov Gisaengchung. Mendes je mene ostavio potpuno bez daha, dok me Bong šokirao kao malokoji film posljednjih godina. Oba filma su tehnički savršena, izvanredno režirana, a ondje gdje Bongu fali umjetničke emocije, tu Mendesu fali ekscentrične genijalnosti. Oba filma su – savršena. I zato je odluka ove godine toliko teška. Jer objektivno, teško je izvagati koji je (ako ijedan) bolji od ova dva filma.

Mendes ima Zlatni globus i BAFTA-u, dok Bong iza sebe ima nevjerojatnu podršku i globalne simpatije. Međutim, ima i jedan veliki, barem u očima Akademije, problem – Gisaengchung je južnokorejski film. I dok će sigurno dobiti Oscara za najbolji strani film, pitanje je može li odnijeti i onog za najbolji film. Naime, Akademija dosad nije dala Oscara za najbolji film stranom filmu, unatoč snažnim kandidatima, a sličnu smo situaciju imali i prošle godine s filmom Roma. Iako je bila najbolja, prognozirao sam da Akademija neće dati Cuarónu oba Oscara. Međutim, Roma nije imala ovakvu podršku kao Gisaengchung i moram reći da ove godine ne mogu biti siguran da Bong neće pokupiti oba Oscara. Ima bolju startnu poziciju i naprosto ima više izgleda, ali će se morati pošteno potući s Mendesom za njega. Osobno, meni je 1917 najbolji film prošle godine i volio bih da dobije ona, ali čak i neovisno o tome – još uvijek sam skeptičan oko Akademijinih odluka, tako da bi blagu, najminimalniju moguću prednost dao Mendesu, uz napomenu da nisam jednako siguran kao i prošle godine i zato ću navesti i Gisaengchung kao alternativu u ovom slučaju.


I to je to, dame i gospodo. Udavio sam, znam (udavio sam i sebe, a gdje neću vas), ali nadam ste da ste izdržali do kraja. Gotovo je. Ovdje smo analizirali najzanimljivije kategorije od ove godine, a na sljedećoj stranici donosimo puni popis predviđenih pobjednika po kategorijama, tako da svakako bacite oko. Oscari su uskoro i ubrzo ćemo znati koliko smo bili točni u našim predviđanjima, odnosno hoćete li nas moći nahvaliti ili nam se narugati.

Hvala vam na pažnji i čitamo se u isto vrijeme dogodine.

Similar Posts