Najveće nepravde u povijesti Oscara
U sklopu priprema što ih Svijet filma organizira pred veliku dodjelu Oscara narednu nedjelju, odlučili smo se pozabaviti različitim aspektima povijesti te nagrade, a mene je, eto, dopao zadatak da se pozabavim najvećim nepravdama u povijesti Oscara. Već smo vam ranije donijeli popis svih dobitnika nagrade za najbolji film, a pozabavili smo se i nekima od najpamtljivijih govora u povijesti dodjela, dok ćemo se sada posvetiti već spomenutom aspektu – nepravdama.
Život nije fer. To nam često govore, a puno puta se ta fraza mogla čuti i u filmovima. I dok se o meritornosti same izjave da raspravljati, činjenica je da se nepravde događaju, a dodjele nagrada su u tom smislu prilično specifične. Bio to Nobel, Zlatni globus, Laureus ili neka druga nagrada – netko će uvijek izvisiti, odnosno netko će uvijek nezasluženo dobiti nagradu, a potencijalni dobitnik će ostati praznih ruku. Oscari, dakako, nisu iznimka u tom slučaju i kroz povijest, od prve dodjele iz 1929. godine pa sve do danas, postojao je niz nepravednih odluka, koje su obilježile ovu, najveću filmsku nagradu. Ako bacite pogled na Internet, odnosno na strane i domaće portale, vidjet ćete kako postoji velik broj različitih mogućih kriterija za grupiranje najvećih nepravdi i previda u povijesti Oscara – po glumcima, po filmovima, po godinama, itd. – ali Svijet filma ne bi bio Svijet filma da samo kopiramo tuđe formule, tako da ćemo u našem osvrtu primijeniti jedan kvalitativni pristup koji se temelji autorskoj procjeni najvećih nepravdi u povijesti dodjela Oscara.
Što je pjesnik htio reći?
Ukratko, ovo neće biti pregled najvećih nepravdi po godinama, niti po filmovima, niti po glumcima – već opći pregled najznačajnijih omaški Akademije u svim kategorijama i oblicima. Možda iz ovog opisa, sada kada promislim, još uvijek nije najjasnije što je pjesnik htio reći, ali – vjerujte mi – bit će vam jasno kada krenete pregledavati listu. Ona neće biti rangirana od najveće prema najmanjoj, odnosno nepravde će biti navedene po specifičnom redu, a ne po njihovoj težini. Isto tako, svaka nepravda bit će popraćena kratkim komentarom, tako da bude jasnije zašto smo ju izdvojili na ovom popisu. No, da ne bih ja sada previše dužio i filozofirao – bacite oko na listu i uživajte.
1) Dolina je, očigledno, bila nešto zelenija…
Našu listu započinjemo s 14. dodjelom Oscara, koja se održala 26. veljače 1942. godine. Te godine imali smo dva klasika u konkurenciji najboljeg filma – Građanina Kanea i Malteškog sokola – dok su se na popisu nominiranih našli i Sumnja Alfreda Hitchcocka (koji te godine, ipak, nije bio nominiran za režiju) te Kako je bila zelena moja dolina, dramski film legendarnog Johna Forda o rudarskoj obitelji iz južnog Walesa. Malteški sokol se danas smatra jednim od najboljih trilera svih vremena, dok je Građanin Kane film koji se gotovo redovito navodi kao jedan od najboljih filmova ikada snimljenih. U filmu koji se slobodno može uzeti za njegov magnum opus, Orson Welles je režirao, napisao scenarij i glumio, a unatoč čak devet nominacija i statusu glavnog favorita, taj bezvremenski klasik dobio je tek Oscara za najbolji originalni scenarij, što ga je Welles podijelio s Hermanom Mankiewiczom. I dok možda nije bilo realno očekivati da će Welles dobiti i glumačkog Oscara, oni za režiju i najbolji film pripali su Johnu Fordu i njegovom filmu Kako je bila zelena moja dolina, čime je jedan od najvećih filmaša svih vremena ostao bez Oscara. Istina, Akademija je Wellesu 1970. godine uručila počasnog Oscara, međutim on se nije pojavio na dodjeli te nagrade, koja je zapravo bila nedostojna “isprika” Akademije što jednog od najvećih u povijesti nije nagradila kada je trebala.
2) (Ne)slavno “Hvala”
:max_bytes(150000):strip_icc():format(webp)/alfred-hitchcock-155464665-5c84743446e0fb00012c66eb.jpg "Najveće nepravde u povijesti Oscara")
To da je Alfred Hitchcock bio i ostao jedan od najvećih, najboljih, najvažnijih i najinovativnijih redatelja u povijesti filma danas uopće nije upitno. Čovjek koji je redefinirao žanrove trilera i horora, bio je najuspješniji redatelj svog dobra u kombiniranje umjetničke sofisticiranosti s komercijalnim uspjehom. Iako hitovi među publikom, filmovi poput Vrtoglavice, Prozora u dvorište, Psiha ili Ptica bili su doista posebna umjetnička ostvarenja koja su demonstrirala svu snagu Hitchcockovog genija. Akademija ga je u kategoriji režije nominirala čak pet puta (1940. za Rebeccu, 1944. za Čamac za spašavanje, 1945. za Začaranu, 1954. za Prozor u dvorište te, konačno, 1960. za Psiha), ali veliki Hitch nikada nije dobio Oscara, iako je njegova Rebecca, interesantno, dobila nagradu za najbolji film te godine. Od svih tih pet nominacija, samo dvije (John Ford, 1940. godine te Elia Kazan, 1954. godine) su bile prilično slabe šanse za Hitchcocka, međutim dva poraza od Billyja Wildera (1945. i 1960. godine) prilične su nepravde, s obzirom da Wilder, iako popularan među američkom kritikom, nije bio redatelj Hitchcockovog kalibra, a posebice ne kada su u pitanju inovativni filmovi kao što su Začarana i Psiho. Kao i u prethodnom slučaju Orsona Wellesa, Akademija se simbolično ispričala Hitchcocku 1967. godine kada mu je uručila Memorijalnu nagradu Irvin G. Thalberg. Hitchcock je došao primiti nagradu, međutim koliko je bio oduševljen možete pogledati sami.
3) Nije Hitchcock jedini…
… veliki redatelj kog Akademija nije voljela pa je ostao bez Oscara za režiju. I dok listu najnominiranijih “gubitnika” predvodi prilično anonimni Clarence Brown (6), filmaši poput Roberta Altmana (5), Stanleyja Kubricka (4), Sidneyja Lumeta (4), Federica Fellinija (4) i Petera Weira (4) također su, tokom svojih karijera, ostajali bez zlatnih kipića onda kada su ih nesumnjivo bili zaslužili. Sva petorica ovdje veliki su redatelji, međutim zanemariti Kubrickov epohalni doprinos, Fellinijevu kreativnu snagu i Lumetov perfekcionizam ne samo da je nepravda, već je gotovo pa kriminalno. Za Weira, istina, ima još vremena. Lumet i Altman su, obojica, dobili počasne Oscare za svoj doprinos filmu, dok se Fellini ipak može pohvaliti s četiri Oscara za najbolji strani film te jednim počasnim Oscarom (što nepravdu da nije dobio Oscara za režiju ne čini ništa manjom), Stanley Kubrick ostaje redatelj koji je, unatoč svom enormnom, artističkom doprinosu američkoj kinematografiji, do svoje smrti ostao u nemilosti Akademije, što je neupitno jedan od njezinih najvećih propusta.
4) Neobični slučaj Petera O’Toolea
Peter O’Toole nesumnjivo je jedan od najboljih glumaca u povijesti. Glumio je na filmu, na televiziji i u teatru, a za sobom je ostavio niz vječnih uloga. Peter O’Toole preminuo je 14. prosinca 2013. godine; imao je 81 godinu. Za Oscara je nominiran čak osam puta, svaki put u kategoriji najbolje glavne muške uloge, posljednji put 2006. godine za ulogu u filmu Venus. I dok se oko većine tih “gubitaka” možemo složiti (gubio je, doista, od jakih imena), činjenica da je 1964. godine izgubio od Rexa Harrisona (bio je nominiran za izvrsni film Becket), a 1968. godine od izvjesnog Cliffa Robertsona (nominacija za film The Lion in Winter) predstavlja veliku nepravdu tom velikom glumcu, koji je svoj život i svoju karijeru završio kao “najveći gubitnik” u povijesti Oscara. Akademija je i njemu, 2002. godine, uručila počasnog Oscara, a O’Toole ga je inicijalno htio odbiti, poslavši Akademiji pismo da ga želi dobiti “redovnim putem”. Kada mu je Akademija odgovorila da mu planira uručiti počasnu nagradu htio on to ili ne, O’Toole je na koncu pristao te je primio svog jedinog, “izvanrednog” Oscara od Meryl Streep.
5) Pitt kao Pacino, Oldman, Scorsese i DiCaprio?
Veliki broj glumaca koji se mogu smatrati legendama (jednog od njih smo spomenuli u prethodnom primjeru) nikada nisu dobili Oscara (barem ne u kategoriji kojoj su trebali). Međutim, dio njih je, nakon godina čekanja ipak dobio zasluženu nagradu, tako da smo 1993. godine konačno vidjeli Ala Pacina s Oscarom za najbolju glavnu ulogu (Scent of a Woman), pa smo 2007. godine konačno dočekali da Martin Scorsese dobije Oscara za režiju (The Departed), onda smo 2015. godine konačno dočekali da Leonardo DiCaprio, kojeg je te godine silovao medvjed, dobije Oscara za glavnog glumca (The Revenant) te smo, u konačnici, dočekali i Oscara u istoj kategoriji za Garyja Oldmana (Darkest Hour) 2017. godine. Od onih koji su “preostali”, prvo ime svakako je neponovljivi Brad Pitt (koji doduše ima produkcijskog Oscara, ali to ne računamo), koji je dosad gubio Oscare za filmove 12 majmuna, Neobična priča o Benjaminu Buttonu i Moneyball. Ti filmovi, ruku na srce, nisu najbolje što je Pitt odradio u svojoj karijeri, međutim sama činjenica da su izostale nominacije za neke druge filmove je nepravda koja je mogla (i morala?) biti ispravljena tokom jedne od ovih nominacija. Ove godine, Brad Pitt je glavni favorit za Oscara u kategoriji najbolje muške sporedne uloge i čini mi se da će ju osvojiti, čime će se i on, konačno, pridružiti besmrtnicima koji su dobili Oscara, ali dok tu scenu konačno ne vidimo – Pittov manjak Oscara ostaje jedna od najvećih nepravdi u povijesti Akademije.
6) Priča o Schindlerovoj listi
Spielbergov bezvremenski klasik imao je čak 12 nominacija na 66. dodjeli Oscara 1994. godine, od kojih je osvojio njih sedam, uključujući i najbolji film, najbolju režiju, najbolji adaptirani scenarij i najbolju originalnu glazbu, te je bio apsolutni pobjednik te večeri. Međutim, od pet Oscara koji su izostali ovom briljantnom filmu, dva spadaju u kategoriju najvećih nepravdi u povijesti. Prvi od njih je Oscar za najbolju sporednu mušku ulogu, koji je po svim zdravorazumskim kriterijima trebao pripasti Ralphu Fiennesu za ulogu nacističkog upravitelja logora, Amona Götha, a pripao je Tommyju Leeju Jonesu za ulogu u filmu Bjegunac. I dok je Jones nesumnjivo vrhunski glumac, uloga u Bjeguncu nije bila ni po čemu posebna, a pogotovo ne toliko da zasjeni Fiennesovu maestralnu interpretaciju u ovom filmu. No, dok bi možda bilo malo neobično da Akademija veliča interpretaciju nacista, mislim da je cijeli svijet bio uvjeren kako će Oscar za najbolju glavnu mušku ulogu te godine pripasti Liamu Neesonu za ulogu Oskara Schindlera, nesumnjivo jednu od najboljih uloga u povijesti filma. Međutim, dogodilo se da je Oscara na opće iznenađenje dobio Tom Hanks, za ulogu u filmu Philadelphia, koji se bavio tematikom AIDS-a i predrasuda prema homoseksualcima. Hanks je tu bio dobar, prilično dobar, čak, međutim uskratiti Neesonu Oscara za ovu ulogu je bila apsolutno grozna nepravda koju Akademija nikada neće moći popraviti.
7) Još malo Drugog svjetskog rata
Godina je 2002., a u Los Angelesu se održava 75. dodjela Oscara. Mjuzikl Chicago predvodi filmove s čak 13 nominacija, od kojih na kraju osvaja šest. Međutim, jedan drugi film s te liste ostavlja, povijesno, mnogo trajniji i snažniji dojam, a to je Pijanist Romana Polanskog, snažna, emotivna i istinita priča o sudbini poljskog pijanista Władysława Szpilmana. I dok je kontroverzni Polanski dobio Oscara za režiju (zasluženo), a Adrien Brody kipića za najbolju mušku ulogu (isto zasluženo), nagradu za najbolji film neobjašnjivo je pokupio već spomenuti Chicago i tu u konkurenciji u kojoj su još bili – pazite – Gospodar prstenova: Dvije kule, Sati, Bande New Yorka i Pijanist. Dakle, čak i ako zanemarimo da je najbolji film trebao biti onaj Romana Polanskog, sva četiri filma te godine bila su bolja od Chicaga, koji je na kraju odnio nagradu, tako da je ovo istovremeno dvostruka nepravda – nepravedno je što Pijanist nije dobio, ali i to što Chicago jest dobio Oscara u ovako jakoj konkurenciji.
8) Narednik Zaspaosampolasatafilmaibilajepotpunoistascena
Godina 2009. bila je i ostala upamćena po vizualnom spektaklu Jamesa Camerona imena Avatar, genijalnom animiranom filmu Up i Tarantinovom ratnom filmu Inglorious Basterds. Međutim, u toj konkurenciji, kojoj možemo pridodati i dramu The Blind Side, Oscara za najbolji film nekim je čudom odnio potpuno mutavi, dosadni i proamerički propagandni film The Hurt Locker (kod nas preveden kao Narednik James), o tipu koji ide u Irak, 85% filma proboravi u pijesku s Arapima i proživljava egzistencijalnu krizu u kojoj se pita kako je, i zašto točno on heroj. Jasno, film zanemaruje činjenicu da su Amerikanci godinama vršili agresiju na Bliskom istoku i portretira protagonista kao tragičnog junaka, pri čemu je ispao toliko dosadan da možete komotno odspavati pola sata i gledat ćete istu scenu kao i kada ste ubili oko. Razlozi su vjerojatno političke prirode, ali Narednik James kao dobitnik predstavlja jednu od najtragičnijih priča u povijesti ove nagrade.
9) O kaubojima i homoseksualcima
Sjećate se one dodjele kada je Jack Nicholson, trenutak prije nego je pročitao ime dobitnika, podigao obrvu u čuđenju? To je bilo 2006. godine, kada je ne toliko loš, ali nipošto toliko dobar film Crash pokupio Oscara za najbolji film ispred favoriziranog filma Brokeback Mountain, ali i ostalih uspješnica poput Capotea ili Municha. Bezličan i povijesno, kako se ispostavilo, značajan samo po činjenici da ga se obično navodi kao (jedan od) najveći(h) promašaj(a) Akademije, Crash je iznenađujuće postao najbolji film 2005. godine, dok se Ang Lee morao zadovoljiti s tri Oscara, ali ne i onim za najbolji film. Kolika je nepravda učinjena ovoj snažnoj drami koja je istraživala homoseksualnu ljubav dvojice kauboja pokazalo je vrijeme, a iako je to malena utjeha, Brokeback Mountain se može tješiti da je u smislu povijesnog značaja daleko premašila pobjednika iz 2006. godine.
10) Nema Oscara za legende
Lauren Bacall, Cary Grant i Robert Redford su tek danas stekli status pravih legendi, ali naslov je dovoljno simpatičan pa – što da ne? Uz Petera O’Toolea, ovo su možda i najjača glumačka imena koja nikada nisu dobila Oscara, izuzev onih počasnih. Lauren Bacall bila je fatalna zvijezda Zlatnog doba Hollywooda i dok su njezine kolegice dobivale zlatne kipiće, ona je tek 1996. godine (u poodmaklim godinama) dobila svoju prvu nominaciju, i to za sporednu ulogu u filmu The Mirror Has Two Faces. Cary Grant je bio nominiran 1941. i 1944. godine, ali je također otišao samo s počasnim Oscarom, dok je Robert Redford ipak dobio Oscara, ali za režiju (film je Ordinary People), ali su njegova glumačka postignuća mahom izignorirana (za glumačku je nagradu bio nominiran samo jednom, za film The Sting).
11) Akademija nije voljela taksiste (ni Lumeta)
Ili, barem, jednog konkretnog taksista, a to je Travis Bickle iz Scorsesejevog remek-djela Taxi Driver. Iako je to film koji je po svim kriterijima radikalan čak i za današnje ukuse Akademije (a sjetimo se, bila je to 1977. godina, kada je Akademija bila znatno konzervativnija nego danas), međutim kad je film već zaradio te četiri nominacije – onda je to trebalo i valorizirati. De Niro je za ulogu Travisa Bicklea puno više zaslužio glumačkog Oscara nego što je to bio slučaj za sporednu ulogu mladog Vita Corleonea u Kumu II (kada je pobijedio), a čak i ako zanemarite činjenicu da su te godine jaki konkurenti bili i Svi predsjednikovi ljudi i Mreža, Taksist je bio daleko najkvalitetniji i najprogresivniji film te godine. Nažalost, pobijedio je Rocky, snažan patriotski i izvanredan sportski film, ali film koji nipošto nije u rangu s navedena tri, tako da je izostanak nagrada za Taksista, kao i činjenica da Lumet nije dobio Oscara za režiju za film Mreža (tu je nagradu dobio John G. Avildsen za Rockyja) predstavljaju velike nepravde iz 1977. godine.
12) Otkačeni Čeh i možda najveće iznenađenje u povijesti
Oscari su te 1999. godine bili održani dosta kasno – čak 21. ožujka – a u ponudi su bili hitovi poput Spašavanja vojnika Ryana, biografske drame Elizabeth, ratnog epa Tanka crvena linija, Benignijevog simpatičnog filma Život je lijep i – Zaljubljeni Shakespeare. Ovaj potonji film, zapravo jedna simpatična komična drama koja prikazuje fiktivnu priču iz života Williama Shakespearea, dobio je čak 13(!) nominacija – najviše te godine. I dok se možemo složiti da je britanski Čeh, Tom Stoppard (inače izvrstan dramski pisac!) zaslužio Oscara za najbolji originalni scenarij (tada se zvao Oscar za najbolji scenarij napisan direktno za film), a ne možemo baš eksplicitno reći ni da je Judi Dench nezasluženo trijumfirala u kategoriji sporedne ženske uloge (iako je tu bila nešto jača konkurencija), činjenica da je Zaljubljeni Shakespeare slavio te godine s čak 7(!) zlatnih kipića (među kojima su i najbolji film te najbolja glavna glumica) predstavlja nepravdu samu po sebi, s obzirom da se ni približno nije radilo o najboljem filmu godine. U analizu gubitnika s te dodjele neću niti ulaziti, jer bi se tek onda otkrili tragični razmjeri ovog nepravednog trijumfa.
13) Je li kasno za Nortona i Keatona?
Istina, Edward Norton i Michael Keaton načelno nemaju nikakve veze jedan s drugim, međutim obojica spadaju u glumce koje je Akademija nepravedno zanemarivala u nekoliko navrata, a spaja ih i nominacija za isti film. Sam Norton je za Oscara bio nominiran tri puta – dva puta za sporednu ulogu (Primal Fear, 1996. godine te Birdman, 2015. godine) i jednom za glavnu (American History X, 1999. godine) – međutim Akademija ga nije nagradila. Michael Keaton je – za divno čudo – nominiran samo jednom i to za Birdmana 2015. godine. Norton je u sva tri navrata bio jak kandidat – možda najmanje 2015. godine, kada je dobio izvrsni J.K. Simmons – te je prilična nepravda što je 1996. godine nagradu odnio Cuba Goodin, Jr. (za film Jerry Maguire), a još veća kada je Norton izgubio najboljeg glumca za impresivnu ulogu u filmu American History X, koja je vjerojatno uloga njegove karijere. Isto se desilo i Michaelu Keatonu, koji je 2016. godine čak imao i pripremljen govor (sjećate se, valjda, njegovog razočaranog izraza lica), ali je nagrada pripala Eddieju Redmayneu za ulogu Stephena Hawkinga. Keatonov Riggan Thomson bila je njegova uloga karijere i iako Akademija voli uloge u kojima se glumci forsiraju do krajnjih granica, mislim da je nepravda što ju Keaton nije dobio (iako, istovremeno nije nepravda što Redmayne jest). Isto tako, Akademija je naredne godine previdjela Keatona u kategoriji sporedne uloge za film Spotlight – uopće nije bio nominiran, a nagradu je dobio Mark Rylance za Most špijuna, što je po svim kriterijima bila glavna uloga, ali su ju producenti poslali za sporednu jer je Rylance tako dobio veće šanse. S obzirom na smjer u kojem idu karijere Edwarda Nortona i Michaela Keatona, pitanje je – hoće li Akademija (imati priliku) ispraviti svoje pogreške?
14) (Ne)sretni John Cazale
John Cazale je preminuo 1978. godine od posljedica karcinoma pluća. Imao je samo 42 godine. Bio je prvi partner Meryl Streep u ljubavi koju je Al Pacino opisao kao nestvarnu. Ali, osim toga – John Cazale bio je, prije svega, izvanredan glumac. U svojoj kratkoj karijeri, Cazale je igrao u samo pet dugometražnih filmova (za Kuma III je korišten arhivski materijal), međutim ostaje zapisano u povijesti kako je svih pet filmova u kojima je glumio bilo nominirano za najbolji film. Ti su filmovi – Kum, Prisluškivanje, Kum II, Pasje poslijepodne i Lovac na jelene. Cazale je, tako, jedini glumac čiji je cjelokupni glumački opus pobrao nominacije za najbolji film, a tri puta su ti filmovi i slavili (oba Kuma i Lovac na jelene). Međutim, sam Cazale, zanimljivo, nikada nije bio nominiran ni za jednu nagradu, a upravo je njegovo izostavljanje s popisa nominiranih za Pasje poslijepodne 1976. godine (kada je nominaciju za sporednu ulogu pokupio Chris Sarandon?) jedna velika nepravda koju Akademija, nažalost, više neće moći ispraviti.
15) Za kraj o stranim filmovima
Od 1929. godine, kada su dodijeljeni prvi Oscari, do danas – Akademija nikada nije dala stranom filmu (ili filmu na stranom jeziku) Oscara za najbolji film. Bongov izvrsni Parazit jedan je od favorita ove godine i lako bi se moglo dogoditi da ta tradicija prestane, ali Akademija je kroz povijest previše puta ignorirala strane klasike, bilo da ih nije nominirala, bilo da im nije dala nagradu – što je enormna nepravda. (Istina, ti su filmovi znali dobivati nagrade u kategoriji najboljeg stranog filma ali to nipošto nije isto.) Uključujući i ovogodišnji Parazit, samo je 12(!!!) stranih filmova bilo nominirano za najbolji film – međutim, čak su tri od njih bile američke koprodukcije (Tigar i zmaj, Babel i Roma), a jedna je bila čista američka produkcija, ali s japanskim tekstom pa se smatra stranim filmom (Pisma s Iwo Jime), tako da možete vidjeti stvarnu brojku. Među njima su klasici Velika iluzija Jeana Renoira (1938.), klasik Z Coste-Gavrasa (1969.), već spominjani Život je lijep (1998.) i neprežaljena Ljubav Michaela Hanekea (2012.) te još nekoliko naslova (među kojima je i jedan Bergmanov film, ali taj je daleko od najboljeg što je Bergman snimio). Svi su oni, redom, zaslužili te nagrade i znali su biti bolji od konkurencije, ali Akademija nikada nije napravila taj važan korak. Neki od tih filmova bili su najbolji strani filmovi, međutim kada pogledate da filmaši poput Fellinija, Kurosawe, Ichikawe, Godarda, Truffauta, Bondarčuka, Kieślowskog, Bergmana i drugih nikada nisu dobili niti nominaciju (neki od njih jesu za režiju), onda shvatite koliko je Akademija zapravo zatvorena i koliko je nepravdi učinjeno nekim od najboljih, najljepših i najdubljih filmova u povijesti. Može li Parazit prekinuti tu tradiciju (možda?) predstoji nam vidjeti, ali neovisno o tome – povijest će pamtiti brojna previđena ostvarenja.
Kako bi rekao jedan od najvećih filmaša svih vremena, legendarni Porky Pig – “Th-Th-The, Th-Th-The, Th-Th… That’s all, folks!” Odabrali smo 15 oskarovskih priča za vas, svih 15 koje predstavljaju velike povijesne nepravde. Naravno, ovo nisu niti približno sve (mogli smo pričati i o Judy Garland, o Vrtoglavici, o Sedam samuraja, o Miyazakiju, Kurosawi, Bette Davis, Robertu Mitchumu, crtićima, Blade Runneru, Društvu mrtvih pjesnika, …), niti ćete se, možda, složiti da su najveće – ali su svakako jedni od većih previda u povijesti Akademije. Za neke od ovih previda još ima vremena, za neke nažalost ne, ali za većinu ovih potonjih ostaje utjeha da je povijest odradila svoje i ispravila veliku nepravdu koju im je Akademija nanijela.
Možda će, nekada, biti vremena da prođemo i kroz ostale nepravde, možda krenemo i po godinama pa napravimo seriju članaka, ali zasad je Porky rekao svoje. Nadam se da ste uživali u čitanju, da ste saznali nešto novo i zanimljivo i da je ovo bila dobra priprema za veliku dodjelu u nedjelju!
