Pogledali smo još jedan Netflixov hit, Marriage Story, poučnu indie dramu o posljedicama jednog braka u raspadu. Adam Driver i Scarlett Johansson prezentirali su nam, vrlo realistično, kako izgleda brak u raspadu, a kako je izgledao konačni proizvod – pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

Drama, komedija, romantika

Režija:

Noah Baumbach

Scenarij:

Noah Baumbach

Glumačka postava:

Adam Driver (Charlie Barber), Scarlett Johansson (Nicole Barber), Laura Dern (Nora Fanshaw), Alan Alda (Bert Spitz), Ray Liotta (Jay Marotta)

Sinopsis:

Priča o Charlieju i Nicole Barber, bračnom paru čiji se brak raspada, ali čije su emocije još uvijek snažne kao na početku. Film prati proces suočavanja emocija sa stvarnošću te svih pozitivnih i negativnih strana tog kraha, kako za protagoniste, tako i za sve s kojima su došli u doticaj.

U godini u kojoj Netflix dominira sezonom nagrada u odnosu na velike produkcijske kompanije, Marriage Story se ističe čak i među uobičajenom ponudom tog streaming servisa. Ovaj indie film Noaha Baumbacha daje nam realističan prikaz jednog braka u kojemu je mnogo toga ostalo nedorečeno, neizrečeno i neriješeno, braka u kojemu su emocije još uvijek snažne, ali koji se, unatoč tomu, raspada. Film su već prozvali modernom verzijom Kramera protiv Kramera, velikog hita Roberta Bentona iz 1979. godine s Dustinom Hoffmanom i Meryl Streep, no čini mi se da je ovom filmu ipak nedostajala jedna narativna nijansa da bi bio potpuno ravnopravan s tim, moguće, najboljim obiteljskim filmom u povijesti. No, doći ćemo i do toga.

Noah Baumbach svakako nije debitant na velikom platnu, ali iako iza sebe ima desetak uradaka – moram priznati da nijedan film što ga je on režirao nisam gledao, tako da ne mogu procijeniti koliko je Priča o braku drugačija od njegovih ranijih radova. Ono što mogu reći jest da je režijski Baumbach odradio odličan posao i da mi se jako dopalo nekoliko aspekata njegove režije. S jedne strane, film ima cijelu seriju krupnih kadrova protagonista (i nekih sporednih likova), kojima je Baumbach izvanredno naglašavao narativno-psihološki fokus filma, ali i intimizirao film u smislu da ga je učinio vlasništvo njegovih protagonista; iako ovaj film priča o životima Nicole i Charlieja, on je u suštini njihov film i sve ono što se odvija oko njih zapravo je njihovo vlasništvo i nema svoju vlastitost izvan konteksta njihove priče (iako postoje preduvjeti za to). Ovo mi je bilo posebno dojmljivo u scenama u kojima su Nicole i/ili Charlie bili u kontaktu s likovima koji su, na ovaj ili onaj način, imali veze s njihovim razvodom (odvjetnici u jednoj mjeri, sud, socijalna radnica, itd.), a gdje je fokus kamere opet bio na njima, dok su se ti “formalni glasovi” čuli u pozadini, kao bezlični zvukovi koji su u suštini nevažni paravani procesa koji se ionako odvijao vrlo usiljeno. Ovaj je stilski postupak na trenutke ostavljao dojam da Baumbach radi dokumentarac, a ne igrani film, što je dodatno ojačalo realizam samog filma.

S druge strane, film je sniman vrlo kolažno, odnosno kao svojevrsni mozaik nekoliko izdvojenih priča iz jedne priče o jednom braku, a to se odrazilo i u montaži, odnosno prijelazu između kadrova kada bi jedna pričica došla svom kraju. Jasno, nije ovdje Baumbach otkrio toplu vodu, ali u cjelokupnoj tehničko-strukturalnoj koncepciji filma, taj se montažni postupak odlično uklopio u kolažni ambijent filma, a samim time je u pitanju jedan veliki plus tehničkoj realizaciji. Robbie Ryan je odradio odličan posao s kamerom i s prikazivanjem pastelnog ambijenta samoga filma, dok je dvostruki oskarovac Randy Newman još jednom odradio karakteristično odličan posao s glazbom i potpuno opravdano zaslužio svoju nominaciju za zlatni kipić ove godine.

Sve u svemu, tehnička realizacija filma je na iznimnoj razini i tu se Baumbachu i njegovoj ekipi treba dati svaka pohvala.

Priča o braku je film koji se temelji na pričama i snažnim interpretacijama dvoje glumaca – Adama Drivera kao Charlieja Barbera te Scarlett Johansson kao Nicole Barber. I dok za Drivera bez imalo sumnje možemo reći da je odigrao ulogu karijere, Scarlett Johansson je odigrala jednu snažnu ulogu, ali ne i najbolju svoje karijere. Ove su uloge bile vrlo specifične utoliko što su bile vrlo realistične, odnosno može se reći da njih Driver i Johansson gotovo da i nisu glumili; to je istovremeno i olakšalo posao, jer nije zahtijevalo veliku žrtvu, ali ga i otežalo jer su oboje trebali biti dodatno uvjerljivi u svojim interpretacijama, čak toliko da ne ostave dojam filmskih uloga, već stvarnih ljudi (vidjeti komentar o dokumentarizmu filma gore u tekstu). Srećom pa su u tome uspjeli i zaslužili svoje nominacije za Oscare. I dok je Johanssonova u prilično izjednačenoj konkurenciji ove godine (za glavnu ulogu), Driver je bez imalo sumnje glavni favorit za nagradu odmah iza izglednog pobjednika Joaquina Phoenixa, što je i šteta, jer će uloga Charlieja Barbera svakako biti jedna od najvažnijih i najvećih uloga u Driverovoj karijeri.

O samim likovima bi se moglo jako puno pričati. I Charlie i Nicole su vrlo snažne individue, umjetnici i osobenjaci – on redatelj, ona glumica – koji su se zaljubili na prvi pogled i dugo godina živjeli (barem prividno) sretno dok u jednom trenutku nije došlo do kraha. Nicole je ta koja inicira prekid, dok se Charlie očajnički pokušava izboriti za pomirenje i vraćanje na staro. Međutim, kako priča napreduje, vidimo da je upravo to staro problematično, iako Baumbach nikada detaljno ne ulazi u sve uzroke ovoga kraha (o tome više kasnije u tekstu). Za razliku od već spomenutog Kramera protiv Kramera, Marriage Story nema tako izraženog “negativca”, ali ni “pozitivca” u ovoj priči, što je veliki plus za Baumbacha, jer ovakve životne priče – raskidi s još uvijek snažno prisutnim emocijama – rijetko kada imaju jasno izražene uloge. U Kramer vs. Kramer, Ted Kramer je bio očiti pozitivac, požrtvovni otac koji je dao cijelog sebe za svog sina, dok je Joanna bila ta koja je sebično napustila supruga i dijete, a onda ga htjela, pošto-poto, vratiti natrag. Baumbach donekle koristi ovu formulu – Charlie je taj koji čini velike žrtve kako bi bio dobar i prisutan otac, dok Nicole naizgled sebično “bježi” iz braka kako bi radila na svojoj karijeri – međutim uloge ovdje nisu toliko jednostavno portretirane, upravo zato što Charlie nije savršeni otac koji se žrtvuje za sina, kao što ni Nicole nije sebična karijeristica koja bježi od voljenih kako bi unaprijedila sebe. I Charlie i Nicole imaju svojih mana i svojih vrlina – uostalom, film otvara s nabrajanjem ovih potonjih – i nema jasnog “pobjednika” u ovoj priči (iako, realno, priča ipak malo više naginje na Nicoleinu stranu, mada je to, moguće, posljedica neistraženosti uzroka, ali o tom po tom), što je zapravo pozitivno, jer ilustrira kako je Baumbach uspio prikazati slojevitost i složenost međuljudskih odnosa na gotovo verističan način, a to nipošto nije jednostavan posao. Ja u ovoj kritici neću previše ulaziti u probleme ovoga braka, niti ću zauzimati ičiju stranu, već ću taj vjerujem zanimljiv i prilično zahtjevan zadatak prepustiti vama, uz komentar kako je Baumbach u principu uspio ostati neutralan u svojoj studiji. On je u principu uspio biti samo promatrač koji ne zauzima stranu, čime je vama omogućio da formirate vlastito mišljenje i dođete do vlastitih zaključaka, što je također jako pohvalno.

Za ostale sam likove već rekao da su, u principu, vlasništvo Charlieja i Nicole te da u narativnom kompleksu ovoga filma oni ne postoje izvan priče o ovome braku. Laura Dern je izvanredno odglumila odvjetnicu Noru Fanshaw i ne čudi me – iako mislim da ova uloga ne spada u sam vrh onoga što je dosad radila – da je glavna kandidatkinja za Oscara za najbolju žensku sporednu ulogu. To je jedna naizgled vrlo šablonska, ali zapravo vrlo snažna i dobro interpretirana uloga i doista se nadam kako će meni jako draga Dernova konačno dobiti svog prvog Oscara. Od ostalih sporednih likova vrijednih spomena treba istaknuti odvjetnike Berta Spitza i Jaya Marottu, koje su simpatično interpretirali veterani Alan Alda i Ray Liotta, dok su ostali likovi i glumci relativno nepoznati i/ili nevažni za kontekst ovoga filma.

Za kraj bih se dotaknuo dviju stvari koje su mi zasmetale u ovom filmu i koje su dovele do toga da sam mu, u konačnici, dao visoku, ali opet ne i najvišu ocjenu. Naime, smatram da su te dvije stvari za film ovoga tipa prilično važne – tim više što ih je Baumbach naglašavao tokom filma – a da su nedovoljno ili konfuzno realizirane. U cjelini to možda i nije toliki minus, možda nećete ni ići za tim tokom gledanja, ali u ovakvoj analizi filma te dvije stvari itekako igraju ulogu. No, o čemu se tu uopće radi?

Prva stvar su uzroci kraha braka Barberovih. Na početku odmah moram reći da Baumbach krah nije predstavio kao nekakvu ex machina posljedicu, tokom filma se postepeno otkrivaju uzroci i razlozi konflikta, međutim kada pogledamo trud s kojim je Baumbach ušao u razradu i analizu psihe svojih likova, ne možemo se ne zapitati kako ista minucioznost nije prisutna kod analize procesa krahiranja braka. Mi Barberove vidimo u trenutku kada je, praktički, sve već gotovo i kada se samo odrađuju konačne formalnosti, ali iako je Baumbach objasnio kako je do toga došlo, to se sve čini vrlo kratko, vrlo paušalno i na trenutke jednostrano. Svatko od njih prezentira svoje razloge – koji su kao takvi potpuno validni – međutim Baumbach nama kao gledateljima ni u kojem trenutku ne otkriva istinu iza njihovih sukoba, tako da na trenutke ostavlja dojam da svatko vergla po svome i da je ovaj sukob zapravo posljedica jednog velikog nesporazuma. Naravno, to nije tako i postoje vrlo duboki, korijenski problemi koji su razdvojili Charlieja i Nicole, ali baš zato što oni postoje i baš zato što si je Baumbach dao truda sa svim drugim elementima, čini mi se da je i ovdje mogao ubaciti par scena koje bi iskristalizirale sve iznesene optužbe. Usporedbe radi, Kramer protiv Kramera je puno manje kopao po pozadini razvoda Teda i Joanne, međutim to je bilo dosljedno cjelokupnom karakteru i fokusu samog filma, dok je Baumbach, čini mi se, ovdje naprosto ostao nedorečen i nedovoljno razjašnjen, ali ne i potpuno nedosljedan.

Međutim, dok je ovaj prvi prigovor relativno zanemariv, odnosno ne bi puno snizio moju ocjenu, drugi problem mi je nekoliko puta tokom gledanja upao u oko i zbog toga sam, u konačnici, spustio ocjenu za jednu nižu od planirane. Taj problem je – Henry, sin Charlieja i Nicole. I dok glumi Azhyja Robertsona ne mogu ništa prigovoriti, ne mogu se oteti dojmu da Baumbach naprosto nije znao kako bi pravilno realizirao Henryja tako da je on, kao što je u samom filmu stalno u nekom limbu između oca i majke, ostao u limbu i što se same realizacije tiče. Maleni Billy Kramer je, primjerice, bio odlično, dosljedno i vrlo jasno realiziran u Bentonovom filmu, međutim ja još uvijek nisam siguran što je Baumbach točno htio s Henryjem. Naime, iako je to dječak koji ima dovoljno godina da prilično smisleno percipira svijet oko sebe, na trenutke djeluje gotovo pa autistično, što mi se čini da nije bila intencija. Jasno, mala djeca u pravilu više naginju majci i to je Baumbach dobro prikazao, međutim hladnoća i distanca s kojom Henry pristupa ocu bila je što nejasna, što neprirodna. S jedne strane, a to je posljedica prvog problema, Henryjev animozitet prema Charlieju nipošto nije razrađen i vi vidite da je dječaku s njim neugodno, ali vam apsolutno nije jasno zašto. Je li ga izmanipulirala majka? Je li doista dovoljno zreo da shvati što se događa oko njega pa je to uzrok njegovog animoziteta? Je li, doista, autističan? Mogućnosti je prilično, međutim Baumbach ne samo da ne nudi nikakav odgovor, već se ni ne trudi dublje proučiti Henryja, koji tako postaje samo dio garniture svijeta Nicole i Charlieja, iako on to nipošto ne bi trebao biti, niti ijedno od njih to, zapravo, želi. Čini mi se da je ovo Baumbachova omaška u smislu da se posveto temeljnoj priči i da je pritom zanemario pitanja koja bi se mogla pojaviti oko Henryja, ali to u nekoliko navrata doista upada u oči i u konačnici je utjecalo na konačnu ocjenu filma.

Unatoč ranije spomenutim problemima, ne treba bježati od činjenice da je Noah Baumbach odradio doista impresivan posao s Pričom o braku. Zadatak što ga je postavio pred sebe bio je doista težak, ali uz kreativnu tehniku i pomoć izvanredne glumačke ekipe, Baumbach je uspio prikazati i iznijeti jednu snažnu, tužnu i realističnu priču o ljubavi i realnosti te iste ljubavi. I tu možda leži i najveća kvaliteta ovoga filma, iako je ona naizgled skrivena, a to je što je Baumbachova priča toliko životna i toliko stvarna da se može primijeniti na svakoga od nas, uz uvažavanje specifičnih modaliteta i varijanti, i da svatko od nas može nešto naučiti iz nje, jer nekada nam je potreban pogled iz trećeg lica kako bismo uočili i shvatili one stvari koje nam se događaju, ali koje ne možemo adekvatno procijeniti u prvom licu. U tom je pogledu film besprijekoran.

Ono gdje je film manjkav je neznatno utjecalo na konačnu ocjenu, ali unatoč tome možemo konstatirati da je Marriage Story film koji prati kultni film Kramer vs. Kramer, koji je još uvijek najbolji referentni primjer obiteljskog filma. I dok ga Marriage Story možda nije nadvisio, zaslužuje gotovo sve pohvale kao i Bentonov film te, uz sve nominacije i nagrade, zaslužuje i stajati odmah pored njega.