Konačno da i mi pogledamo Last Christmas, božićnu komediju sa svima nam poznatom Emilijom Clarke u glavnoj ulozi. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Komedija, drama, romantika

Redatelj: Paul Feig

Scenaristi: Emma Thompson, Bryony Kimmings

Glumačka postava: Emilia Clarke, Henry Golding, Emma Thompson, Boris Isaković, Michelle Yeoh

Sinopsis: Kate je mlada djevojka koja nikako nema sreće u životu, apsolutno sve vezanu za nju završi katastrofom. No kada slučajno upozna tajanstvenog Toma, njezin život se okreće i počinje dobivati novi smisao, i sve to pred samim vratima još jednog Božića.

Last Christmas, I gave you my heart…

Točno to, cijela premisa ovog novog božićnog filma se vrti oko ovog gornjeg citata iz kultne božićne pjesme Last Christmas koju je još 1984. izdao duet Wham!, odnosno George Michael i Andrew Ridgeley. Čak i ako ju nikad niste ciljano slušali, sigurno ju čujete najmanje jednom svake godine tijekom blagdanske sezone jer se i u trgovinama gdje vlada konstantna šoping groznica pušta tih nekoliko svjetski poznatih i božićnih glazbenih brojeva. No, vratimo se filmu zbog kojeg smo ovdje. Iako na prvu ostavlja dojam dosadnjikave, klišeizirane komedije koja ne daje ništa više nego “još malo od istoga”, Last Christmas ispod te svoje ne baš atraktivne površine krije neke pojedinosti i sitnice koje su zapravo i sasvim dovoljne da se ovom filmu može dati šansa, a u kasnijem tekstu ćete saznati i zašto.

Priča ide ovako: Katarina Andrić, sada poznata kao Kate, je mlada djevojka čiji su roditelji emigrirali iz Jugoslavije dok je ona još bila dijete. I već tu sad možemo početi sa objašnjenjem nekih pojedinosti. Nije neki spojler ako vam kažem da prva scena je zapravo flashback za kojeg piše da se odvija u Jugoslaviji 1999. Primijetio sam po društvenim mrežama da su se neki gledatelji zapitali: “Otkud Jugoslavija i to još 1999.?” Ali taj podatak zapravo uopće nije netočan jer je u to vrijeme postojala Savezna Republika Jugoslavija koja je nastala nakon raspada bivše SFRJ, a tek kasnije su iz nje nastale Srbija i Crna Gora. Iako me politika, doduše, zanima isto koliko Martin Scorsesea Marvel, morali smo to izvući na čistac da ne bi pomislili da su Amerikanci opet zabrljali sa svojom produkcijom kao što nekada znaju kada su u pitanju ovi naši prostori u njihovim filmovima.

Ali ostavimo se mi toga i krenimo o samom filmu. Film je, barem u početku, poprilično pravljen po receptu božićnih komedija kakvih smo se već dobro nagledali. Same fore, iako znaju nasmijati, nisu baš inovativne tako da niti kompletan humor nije na nekoj visokoj razini. Ipak, za gledatelje s naših prostora, možda film ima tu prednost što postoje dijelovi filma koje mi možemo razumjeti i bez čitanja podnaslova. Mislim, sasvim sigurno bi slagali kad bi rekli da se nismo nasmijali na dio kada Emilia na tečno hrvatsko-srpsko-bosanskom jeziku kaže, da se profesionalno izrazim, “ma nabijem te na…”, pa onda slijedi kolokvijalni izraz za muški spolni organ. Očito da je Emiliji boravak u Dubrovniku prilikom snimanja serije Game of Thrones bio od koristi i u njezinim lingvističkim sposobnostima, ne bi me nimalo čudilo da taj izraz nije čula od Zdravka Mamića (šala-mala XD) čija je ta ista izjava danas meme-ana po cijelom Balkanu. To je donekle dalo i prilike scenaristima da se poigraju s manipulacijom jezika (susjed im se zove Dick, a svi dobro znamo što ta riječ znači ovdje kod nas) i ktome, barem za nas gledatelje na Balkanu, malo živnu dijaloge koji i nisu nešto intelektualno napisani, ali ipak služe svojoj svrsi. Iako ga nije bilo puno u filmu, tu je malo i dodatno pomogao srpski veteranski glumac Boris Isaković koji se našao u ulozi Kateinog oca.

Kada smo se već dotaknuli likova i glumaca, riješimo onda i to. Sasvim je evidentno da cijeli ovaj film nosi izvrsna, slatka i prelijepa Emilia Clarke koja se zapravo pokazala pravim izborom jer ona kao glumica može nekako dočarati taj gard jednog lika u božićnom filmu, a tom dojmu dodatno pomažu i njezini rumeni obrazi, te kostim patuljka. Ovaj film zapravo samo kroz taj božićni koncept ispričava cijelu Kateinu životnu priču koja će biti zaslužna i za potpuni obrat u samom raspletu. Ipak, jasno je da je Kate apsolutno u centru štosa, ali isto tako postoje i neki aspekti radnje koji u ovom filmu nisu bili toliko neophodni, čak što više, bili su apsolutni višak. Jedan od tih je i ljubavna priča Kateine šefice koja gotovo da i nema utjecaja na razvoj primarne fabule, i također spika da su i Britanci počeli prosjevodati zbog previše primljenih migranata. Iako ovo drugo možda služi da se dodatno naglasi porijeklo glavnog lika i njezine obitelji, dok je nama ovdje na Balkanu to možda važno, nekome u Americi tko gleda ovaj film bi to bio apsolutni višak.

Da se odmah nadovežemo i na samu karakterizaciju lika Kate. Kate je jedna, iako simpatična, zapravo vrlo smotana djevojka koja sanja o karijeri pjevačice, ali jedino što zapravo radi je ispomoć u trgovini božićnih ukrasa. Kate se inače oporavila nedavno od teške bolesti, no usprkos svim upozorenjima doktora i njezine majke, ona se i nakon toga uopće ne pazi: jede nepropisanu hranu, pije i nijednog momka ne zadrži duže od jedne noći. No jednom kada upozna tajanstvenog Toma koji će se pojaviti u njezinoj trgovini, počinje jedna od onih priča u kojem je potreban samo trenutak da bi se život u potpunosti okrenuo. Iako film tada dolazi u tu fazu kada svaki gledatelj već zna što će se dogoditi, velika, možda i najveća prednost ovog filma je ta što film zapravo u potpunosti iznenadi svojim, možda jedinim, ali velikom plot-twistom koji ne samo da ovom filmu daje jedan dodatni i neočekivani sloj, nego i vrlo poučnu i dirljivu poruku koja je zapravo i jedini segment zbog čega je ovaj film vrijedan barem jednog gledanja. Naravno da vam neću odati o kakvom je plot-twistu riječ, ali znajte da, koliko god se to ne činilo na početku filma, ovaj film ipak ima to nešto što ga izdvaja iz tog žbunja svih tih božićnih filmova i komedija općenito.

Što se tiče ostalih likova, uz Kate je dakako najvažniji Tom koji je će zapravo ispasti i neka vrsta zvijezde vodilje u Kateinom životu i to, ponavljam, ne na onaj način na koji ste očekivali. Iako performans Henryja Goldinga nije na nekoj zavidnoj razini kao Emilijin, svejedno je sasvim solidno odrađen. Inače, sama kemija između Kate i Toma se mogla i malo bolje isfabricirati, ali bolje da vam ne govorim glede toga išta više da ne bih slučajno otkrio te najvažnije aspekte fabule. Emma Thompson u ulozi Petre, Kateine majke, je odradila također sasvim solidan posao, pogotovo što je, uz Kate, imala i svoju vlastitu ulogu u elementima humora. Boris Isaković je tu bio za element umjerene autentičnosti kada je u filmu već obitelj s ovih prostora, da donekle tako i zvuči. Čak i ako tijekom filma slučajno ne prepoznate glumca, po načinu, odnosno tečnosti govora bilo kojeg jezika u filmu se može razaznati da glumac dolazi s ovih prostora. Kada smo opet upali u taj kotao s jezicima, samo da još nadodam, iako se Emilia može snaći u riječima, duže rečenice su joj ipak malo veći zalogaj, iako su se i ona i Emma Thompson dobro snašle u kratkoj sceni pjevanja na našem. Da, ima i toga. Ima tu još čitav tucet sporednih likova koji iako igraju svoju ulogu, u globalu ne nose na sebi težinski dio priče, što je u biti dobra stvar je ispao bi raspašoj da se ikome davala prevelika pažnja kada Emilia izvrsno nosi film sama na svojim leđima. Što se tiče glazbe, evidentno je da je u centru već spomenuta Last Christmas, ali film dakako ima i određenu dozu glazbenih brojeva koji su, iako možda već milijun i dva puta saslušani, još uvijek obavezni segment svega što ima veze s Božićem.

To nas dovodi do zaključka. S obzirom na to da je blagdanska groznica već sada uzela maha, sasvim sigurno je da i za filmofile kreće još jedna godina gledanja starih i traženja novih božićnih filmova, a Last Christmas bi tu mogao vrlo lako upasti u računicu. Jer, iako možda djeluje kao još malo od istoga, film ima svoje prednosti koje drže vrlo dobar otpor njegovim manama koje čak i nisu toliko velike da se preko njih baš nikako ne može prijeći. Također, jedna velika prednost ovog filma je što mjesto radnje niti u jednom trenutku nije Amerika, što nam barem donekle daje tu određenu promjenu okruženja bez svih onih New Yorkskih zgrada kojima već faktički svaki vanjski centimetar znamo napamet. Na posljetku, London ipak ima te neke svoje ljepote i tog safta te se vidi ugođaj Božića i s ove strane Atlantika, što pomaže i vrlo dobroj filmskoj atmosferi.

Emilia Clarke je obavila jako dobar posao, a dodatno pomaže i činjenica što je riječ o liku koji je mnogo sličniji nama običnim smrtnicima i stvarnim ljudima za razliku likova iz čiste fikcije kao što su bili Daenerys ili Qi’ra. Karakterizacija njezinog lika, Henry Goldingovog Toma te konačni rasplet filma zapravo od ovog prave jedan vrlo poučan film s kojim bi se lako mogli poistovjetiti, bez obzira na to kojoj vrsti gledatelja pripadate. Istina, ovo nije film koji će se svidjeti svakome, ali isto tako nije ni film kojeg će svatko zamrziti. S obzirom na to da je upravo sada takvo vrijeme u godini, ako uspijete pored ukrašavanja kuće, šopinga i spremanja božićne hrane naći malo više od sat i pol slobodnog vremena, Last Christmas bi za vas mogao biti pravi filmski izbor.