Fenris, 2022. – Recenzija serije
U nordijskoj mitologiji, Fenris je sin lakrdijaša Lokija, a pojavljuje se u obliku čudovišna vuka. Istoimena serija iz 2022. godine nije dobila naziv po ovom liku bezrazložno: s jedne strane, nazvana je tako jer je norveške produkcije, a Norveška je povijesno gledano vezana uz nordijsku mitologiju, a s druge zato što je u središtu njezina zapleta (čudovišni) vuk.
No, prije no što se za Svijet filma dotaknemo samog zapleta i vuka, iznijet ćemo nekoliko općenitih odrednica ove serije. Fenris je skandinavski krimić, a dobro je poznato kako skandinavski krimići visoko kotiraju među publikom. Bilo da se radilo o književnosti (Stieg Larsson, Jo Nesbø, Karin Fossum), ili pak o filmu i TV-u (Zločin, Muškarci koji mrze žene, Most), ovaj žanr s pravom se izborio za svoje mjesto u modernoj popularnoj kulturi. Dakle, Fenris je serija koja zapada u žanrovsku matricu skandinavskog krimića – no s daškom originalnosti, kao što će biti vidljivo iz narednih odlomaka.
Kratka serija s kvalitetnom postavom i redateljem
Fenris se sastoji od sveukupno šest epizoda koje traju po 45 minuta, a zasad ima samo jednu sezonu, tako da nije pretjerano velika vremenska investicija. Kod nas je odnedavno možete pogledati na streaming servisu Pickbox NOW. Čelni čovjek iza Fenrisa jest nagrađivani Simen Alsvik, koji je zaslužan za neke od najpoznatijih skandinavskih serija poput Ragnaroka (2020.–) i Lilyhammera (2012.-2014.). U glavnim ulogama našli su se i talentirani norveški glumci poput Ide Elise Broch, Cengiza Ala, Jana Gunnara Røisea, Jonasa Stranda Gravlija, te Julije Schacht.
Fenris nas uvodi u hladnu i beživotnu ruralnu regiju na granici sa Švedskom. Pokraj tamošnjeg norveškog gradića, u šumi nastanjenoj vukovima, dječaku Danielu Belsetu (Alfred Vatne) izgubio se svaki trag. Nakon njegova nestanka, gradićem se pronose glasine da su ga jamačno ubili vukovi. Na prvu se to čini kao smisleno i najjednostavnije rješenje, no ubrzo se pokaže da je stvar zamršenija.
Nestali kontroverzni znanstvenik
Biologica Emma Salomonsen (Ida Elise Broch) sumnja da iza nestanka ne stoje vukovi. Sve počinje od činjenice da je njezin otac, znanstvenik Marius Storhammar (Magnus Krepper) koji se bavi istraživanjem vukova, također naizgled nestao. Naime, on ne odgovara na e-mailove, ne javlja se na telefon, i ne bilježi podatke o vukovima kako bi trebao. Biologica Emma Salomonsen i njezin sin, školarac Leo Salomonsen (Viljar Knutsen Bjaadal), putuju k Mariusu u gradić Østbygd gdje je Daniel nestao, premda je odnos između nje i Mariusa nategnut i srozan. No, ispostavlja se da od njezina oca zaista nema ni traga ni glasa, baš poput Daniela. Međutim, indikativno je da u Mariusovoj kući Emma nailazi na dječakovu jaknu – i to išaranu krvlju. Zabrinuta i uznemirena, Emma nema izbora nego skupiti hrabrost, zasukati rukave i sama se pozabaviti nestancima.
Tijekom svoga „putovanja u nepoznato“, okružena je brojnim licima. Njezina najveća podrška jest Leo Salomonsen, njezin sin koji se i sam nosi s vlastitim problemima. U slučaj je uključena i mjesna policija koja ima sporednu ulogu. Što se tiče obitelji nestalog dječaka, ona je također u fokusu; ovdje je riječ o nestabilnom i toksičnom odnosu između Danielove majke Kathinke Belset (Julia Schacht) i njezina partnera, dječakova očuha, Knuta Ovea (John Emil Jørgensrud). Knut Ove ne taji svoje veliko neprijateljstvo prema vukovima, te je uvjeren da iza nestanka njegova posinka stoji upravo neki krvoločni Fenris. Baš kao i cijeli gradić, ustvari: mnogi mještani mrze vukove i samo čekaju da dobiju odobrenje kako bi mogli pucati na njih. Ali, naša protagonistkinja odbija prihvatiti ideju da je jedan vuk mogao ubiti i odvući 15-godišnjaka poput Daniela. A ona jakna u očevoj kući dodatno raspiruje njezine sumnje da je u igri nešto puno gore od nepromišljena životinjskog napada.
Višedimenzionalni likovi i sumorno ozračje
Svaka epizoda dovoljno je zanimljiva i dinamična da vam održi pozornost, premda, istinu govoreći, radnja se malko usporava i rasteže u središnjem dijelu. Pa opet, u šest epizoda po 45 minuta ima dovoljno kvalitetnih elemenata da vas i mimo same brzine radnje uvuku u svijet serije Fenris. Osim što je zaplet solidan, Fenris se možda najviše ističe po drugim dvjema karakteristikama: jedna od njih su likovi, druga ozračje.
Krenimo od likova. Osim što svaki od njih ima kvalitetnu karakterizaciju – ovdje se mora ponovno naglasiti ime Simena Alsvika, koji je i jedan od scenarista – gledatelji mogu uživati u čitavom spektru različitih persona. U svijetu Fenrisa obitavaju majke i djeca, kontroverzni znanstvenici, grubijani očusi, nasilni klinci, novinari, policajci i drugi. Osim što je svakom liku pridano nekoliko značajki pomoću kojih se ističu naspram ostalih, kvalitetno su izgrađeni i sami odnosi između njih. Kao što je ranije naglašeno, protagonistkinja Emma i njezin otac Marius imaju zamršen odnos, čija se dubina prikazuje rijetkim analepsama (flashbackovima), a koje posebice dobivaju smisao pri završetku Fenrisa. Serija nas približava i svijetu školaraca, što radnji pruža svojevrsnu oprečnost prema svijetu odraslih, a i ovdje valja naglasiti dinamične odnose između likova.
Što se tiče ozračja, ono je turobno i mučno, savršeno za ovakvu vrstu radnje. Puste šume, polja, hladnoća, te sivo i beživotno nebo neki su od vizualnih motiva koji se provlače kroz epizode, pripomažući u stvaranju sumorne atmosfere. Uz to, Fenris ne preže od prikaza pomalo monotone svakodnevnice, što također pridaje vizualnoj posebnosti ove priče.
Kvalitetu ozračja i likova možda je najbolje naglasila Filippa Wallestam, zaposlenica skandinavske medijske platforme Viaplay koja je prva emitirala seriju: „U ovoj pamtljivoj seriji, predivne nordijske šume pretvaraju se u labirint iz noćnih mora čim padne mrak… Također, svaki od likova ima svoju skrivenu stranu.“
Odnos čovjeka i prirode
Napokon, Fenris u svojem totalitetu postavlja pitanja koja se tiču odnosa između čovjeka i prirode. Konkretnije, s jedne strane postoji problematika zaštite divljih vukova u šumama, a s druge, kao potencijalna opreka tomu, ljudski razvoj u ruralnim norveškim područjima. Svakako nešto o čemu se dade raspravljati, stoga Fenris zaslužuje i pohvalu zbog teme koja se čitavo vrijeme pronosi kroz radnju.
Da rezimiramo: Fenris, kao kratka serija od šest epizoda, spada u žanr skandinavskog krimića, ali se i ističe po nekoliko karakteristika. U njoj negativac naizgled nije čovjek, već divlja životinja. Gluma je prilično dobra, čak i kad su djeca u fokusu. Likovi su višedimenzionalni, a između njih ostvaruje se i kvalitetna dinamika. Ako na trenutke radnja i usporava, ono što svakako možete cijeniti tijekom svih epizoda jest sumorno ozračje ruralnih norveških područja. A nakon što pogledate seriju, možete promisliti o čovjekovom utjecaju na prirodu. Sve u svemu, prilično solidna priča za ljubitelje kratkih krimi-serija, a pogotovo za obožavatelje skandinavske fikcije.
