Vremeplov: Omoide no Mānī (Uspomena na Marnie, 2014)

Novo izdanje Vremeplova vraća nas u nešto noviju prošlost i seli u Japan. Prezentirat ćemo vam osvrt na film Omoide no Mānī, film Studija Ghibli iz 2014. godine koji je svojedobno najavljivan kao posljednji film tog kultnog studija, a sve zbog još jednog najavljenog umirovljenja legendarnog Hayaoa Miyazakija. Srećom, upravo Miyazaki radi na novom animiranom filmu za svoj studio, tako da to željno iščekujemo, a dotad, pročitajte kako je trebao izgledati – kraj.

Žanr:

animacija, drama, obiteljski

Režija:

Hiromasa Yonebayashi

Scenarij:

Masashi Andō, Keiko Niwa, Hiromasa Yonebayashi (prema romanu When Marnie Was There Joan G. Robinson)

Glasove posudili:

Sara Takatsuki (Anna Sasaki), Kasumi Arimura (Marnie), Hana Sugisaki (Sayaka), Hitomi Kuroki (Hisako), Ken Yasuda (Tōichi)

Sinopsis:

Nakon što djevojčica Anna ode iz Sappora kod rodbine na selo kako bi se oporavila od napadaja astme i konstantnog stresa, susreće prelijepu, ali neobičnu djevojčicu po imenu Marnie, koja promijeni njezin život. I dok se Anna bori s vlastitim demonima, ali i činjenicom da je Marnie samo plod njezine mašte, ti fiktivni susreti imaju toliko snažan utjecaj na njezinu okolinu, na njezin karakter i na njezin život da se cijela njezina priča promijeni iz temelja.

Moram priznati da sam Uspomenu na Marnie pogledao na preporuku i da je bez nje, vjerojatno, ne bi pogledao tako skoro. Kada je 2014. godine najavljena, Uspomena na Marnie je trebao biti posljednji film kultnog Studija Ghibli, koji nam je donio bezvremenske, antologijske filmove poput Mog susjeda Totora, Howlovog putujućeg dvorca ili Avantura male Chihiro, zasad jedinog animea koji je dobio Oscara za najbolji animirani film. Marnie je trebala biti posljednja jer je u tom periodu legendarni suosnivač Ghiblija, Hayao Miyazaki, najavio svoje umirovljenje (opet) pa je studio odlučio stati s radom, samo da bi poslije objasnili da će uzeti dužu pauzu kako bi vidjeli što će raditi nakon odlaska velikog Miyazakija. Doista, od 2014. godine, Ghibli još nije objavio nijedan animirani film, međutim ne bi Miyazaki bio Miyazaki da u međuvremenu nije ponovo odustao od mirovine te krenuo raditi novi animirani film, How Do You Live?, koji bi se trebao pojaviti negdje do Olimpijade u Tokiju 2020. godine. Marnie bi kao takav svakako bio jedan lijep i emotivan kraj priče za Ghibli, u to nema nikakve sumnje, ali nekako moram priznati da mi je draže da je Marnie još samo jedno u nizu reme-djela tog studija, a ne njihovo posljednje.

Atipično za Ghibli, Uspomena na Marnie je adaptacija romana When Marnie Was There, britanske spisateljice Joan G. Robinson. Zadržavši imena nekih likova, Ghibli je priču smjestio u Japan, adaptirao neke likove i ambijent te od Engleske napravio čarobno japansko seoce koje nas je potpuno uvuklo u svoju čarobnu ljepotu. Za to je primarno zaslužan redatelj Hiromasa Yonebayashi, kojemu je to bio tek drugi redateljski uradak (prvi je bio animirani film Kari-gurashi no Arietti, kog je koproducirao Ghibli), iako je puno radio kao animator; jedan od njegovih ranijih animatorskih radova je izvanredna anime serija Serial Experiments Lain iz 1998. godine, kog ovom prilikom toplo preporučujem. Yonebayashi je izvanredno vodio ovu priču od početka do kraja i doprinio je magiji koju je ona imala, a koja je tako specifična za Ghibli i njihove uratke, iako Marnie po mnogočemu odudara od uobičajene fantastike Miyazakijevog studija.

Tehnički aspekti su bili na uobičajeno visokoj razini na koju nas je Ghibli navikao. Naime, dio čarolije Ghiblijevih filmova svakako leži u besprijekornoj animaciji, koja je uvijek rađena tako da doprinosi toj čaroliji i da djeluje fantastično kao i sama priča. Iako su to primarno filmovi koji plijene pažnju svojom dubinom i iskrenošću, vanserijska animacija je neizostavan dio tog cjelokupnog ambijenta, a Marnie, možda čak i bolje nego neki drugi uraci, izvanredan primjer toga. Ambijent tog malenog japanskog sela je dočaran doista prekrasno i u jednom trenutku imate osjećaj kao da ili jeste tamo, ili to žarko želite biti. Kombinacija onih za Ghibli ograničenih elemenata fantastike s inače autentičnim realizmom priče odrađena je perfektno, tako da je Marnie uspjela spojiti Anninu priču s neobično očaravajućim aspektom kog je filmu donijela Marnie.

Glazba je prikladno nježna, na trenutke i melankolična, a posebno bih pohvalio i scenaristički tim – Masashi Andō, Keiko Niwa, Hiromasa Yonebayashi – i to za dvije stvari. Prva je izvanredna adaptacija priče, ali ne isključivo naracije, već i “selidba” originalne priče (koja je smještena u Engleskoj) u Japan, pri čemu, vjerujem, ona nije izgubila ni na autentičnosti, ni čaroliji, a moguće da je čak još dodatno i dobila na tim elementima. Drugi pohvalni aspekt je izgradnja Annine priče, od jedne vrlo uobičajene naracije o društvenom marginalcu koji se suočava s vlastitim sazrijevanjem u velikom, okrutnom svijetu, do prekrasne, mada tragične priče o ljubavi, tragediji i žrtvi, koja, ipak, kulminira zadovoljavajućim, ako već ne potpuno sretnim završetkom, jer tragedija koju priča otkriva nužno ostavlja gorak okus u ustima.

Ono što je bilo posebno lijepo razrađenu u ovom filmu bili su likovi, koji su svi djelovali vrlo stvarno, a opet vrlo čarobno. Protagonistica filma je djevojčica Annie, socijalno izolirana i koja boluje od astme, zbog čega ju njezina pomajka šalje kod svoje rodbine na selo. Povučena, Anna cijelo vrijeme ima problem s otvaranjem prema društvu, vjerujući da će ju svi smatrati čudnom i odbaciti, zbog čeka, na koncu, mrzi samu sebe. Njezina velika strast je crtanje, tako da u tome pronalazi određeni mir, a koji se posebno ističe kada se iz moderne, gradske sredine u Sapporu preseli na čarobno selo, čiji krajolik djeluje kao snažna inspiracija za nju, ali isto tako i izazov, jer se radi o novom terenu što ga želi istražiti. Prilikom tog istraživanja, ona u napuštenom ljetnikovcu upoznaje djevojčicu Marnie, koja je njezina potpuna suprotnost, iako i jedna i druga dijele tragičnu priču koja ih povezuje. Njih se dvije jako zbliže, međutim cijela priča ima taj fantastični aspekt, koji se dodatno afirmira kada Anne prizna da je Marnie njezina imaginarna prijateljica i to djevojčici Sayaki, čija obitelj kupi ljetnikovac.

Međutim, narativni misterij, što sam ga ranije spomenuo, gradi se upravo oko Marnie, koja ne postoji, ali za koju se, čitanjem dnevnika, ispostavlja da je (bila) itekako stvarna i da je njezina priča, zapravo, esencijalna za shvaćanje ne samo lika Anne, već i cijelog filma. Naravno, neću vam spojlati o čemu se radi, ali moram pohvaliti autore na načinu na koji su kombinirali razvoj i psihologiju likova s tom pozadinskom pričom. Ono što je specifično jest to da je film, iako žanrovski drama s elementima fantastike, genijalno gradio misterij, koji nije imao nikakvog žanrovskog utjecaja na film, a opet je ispao njegov centralni dio, a to su scenaristi odlično napravili.

Ostali likovi su izvanredno živopisni i zanimljivi, a sve je to ispalo još ljepše kada shvatite da je to neimenovano, bajkovito selo zapravo jedna linčovska “čorba” različitih ličnosti, neki od kojih su manje, a neki više ekscentrični. Djevojčica Sayaka, koja otkrije istinu o Marnie i pomogne Anni da poveže sve što joj je nedostajalo neopisivo je simpatičan lik koji je možda najviše sličan likovima kave Ghibli tradicionalno voli, a ovdje se uklopila savršeno jer je djelovala kao jedan pragmatični, a opet iskreni i duhoviti antipod zabrinutoj Anni. Annina rodbina, njezin ujak i ujna ako se ne varam, savršeni su prototipovi veselih ljudi sa sela – opušteni, bezbrižni i uvijek duhoviti u cijelom tom karakterno-emocionalnom sklopu. Bilo je tu i tipičnih seljana prepunih kompleksa i predrasuda prema strancima, zabadala, tračbaba i svih drugih živopisnih persona kakve biste očekivali u jednom selu, koje je prilično daleko od bilo kakve veće urbane sredine. Međutim, iznimke u toj “čorbi” su svakako Hisako, žena koja također voli slikanje, kao i Anna, a koja se pokazala esencijalna za upotpunjavanje priče o Marnie, te šutljivi ribar Tōichi, koji je bio scene-stealer od početka do kraja, bilo da je cijelo vrijeme šutio i gestikulirao, bilo da je, na samom kraju, konačno progovorio.

Ghiblijevi filmovi tradicionalno imaju vrlo duboke filozofske implikacije i može se jako puno toga iščitavati iz njih. Iako definitivno nije plitak, Marnie ima jedan drugačiji filozofski fokus, što je, vrlo vjerojatno, posljedica činjenice da je temeljen na djelu zapadnjačke književnosti. Meni neopisivo dragi Haruki Murakami jednom je prilikom rekao, vezano uz svoju bajku Neobična biblioteka, kako Japanci imaju drugačiju percepciju bajki, odnosno književnosti za djecu te kako one u njihovoj tradiciji imaju sasvim drugačiju didaktičku svrhu. Kod nas na Zapadu je to happy end u kojem dobro pobjeđuje zlo; kod njih na Istoku, to je filozofija koja ne mora uopće imati happy end, niti mora slati nekakve visoke moralne pouke. Važno je da da potiče djecu na razmišljanje i da bude – dječja (koliko god to bilo čudno za našu djecu). Marnie takav tip filma. On je čaroban, on je prekrasan i neopisivo emotivan, ali ne prosipa nikakve visoke moralne poruke i iako ima happy end, on nije happy end u klasičnom smislu, jer iza njega stoji teška i tragična priča prepuna emocija koje svojim intenzitetom snažno nadilaze formu animiranog filma, ali ne i animea. Ali, to je još jedna prekrasna činjenica vezana uz anime filmove – osim ako u startu nisu naznačeni kao takvi, oni su u pravilo filmovi za odrasle i nemjerljivo su dublji, zreliji i ozbiljniji od većine zapadnjačke animacije.

I tu dolazimo do onoga što je najjača strana ovoga filma – njegove emocije. U svakom trenutku, u svakoj sceni i u svakoj narativnoj liniji, Marnie je prepuna ne samo snažnih, već i izrazito autentičnih emocija. Cijeli film bi najbolje bilo opisati tugaljivo nostalgičnim, možda čak i melankoličnim, međutim to nisu jedine emocije koje se provlače kroz film. Uz to, autori su izbjegli repeticiju emocija i preopterećenje jednom ili nekim manjim brojem istih emocija, koje bi se stalno pojavljivale i bile u fokusu. To je, vjerujem, bilo vrlo teško za izbalansirati, ali Hiromasa Yonebayashi i njegov tim su odradili doista hvalevrijedan posao. U tom je smislu Marnie apsolutni pogodak i to je film koji vas možda neće oduševiti svojom dubinom, ali hoće snagom i iskrenošću svojih emocija.

Omoide no Mānī je trebao biti posljednji film Studija Ghibli. Iako već dugo nismo vidjeli ništa novoga, ispostavilo se da to nije tako. Međutim, da je Ghibli nakon 30-ak godina rada doista otišao s Marnie, otišao bi na više nego prikladan i prelijep način, kojim bi fino zaokružio čaroliju koju nam je desetljećima pružao. Film ja inače bio nominiran za Oscara za najbolji animirani film (koji je te godine otišao izvanrednom Inside Out), što je dodatni dokaz ne samo njegove kvalitete, nego i važnosti. Uz čarobnu atmosferu i bajkovitu animaciju karakterističnu za Studio Ghibli te impresivno skrojene likove, najjača strana ovoga filma je, bez ikakve sumnje, njegova emocija, odnosno cijela plejada prekrasnih i iskrenih emocija koje vas uvlače u priču i koje vi jednako tako osjećate gledajući sam film. Iako možda nije ono istinski najbolje što je Ghibli ponudio (vidi gore), što je i razlog zašto je dobio ovu ocjenu, Omoide no Mānī je prekrasan, čaroban i neponovljiv film kog apsolutno treba pogledati, bili fan animea ili ne.