Nakon dugo vremena, rubrika Vremeplov ponovo je u fokusu, ovoga puta s jednim malo poznatim, sovjetskim filmom iz 1987. godine – Desjat negritjat. Zašto je ova adaptacija jednog od najboljih uradaka kraljice krimića toliko relevantna i toliko kvalitetna? Pa – pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

Krimi, drama, misterij

Režija:

Stanislav Govoruhin

Scenarij:

Stanislav Govoruhin (prema istoimenom romanu Agathe Christie)

Glumačka postava:

Vladimir Zeljdin (sudac Wargrave), Tatjana Drubič (Vera Claythorne), Aleksandar Kajdanovski (Philip Lombard), Aleksej Žarkov (William Henry Blore), Anatolij Romašin (dr. Armstrong), Ljudmila Maksakova (Emily Brent), Mihail Gluzski (general Macarthur), Aleksej Zolotnicki (Thomas Rogers), Irina Tereščenko (Ethel Rogers), Aleksandar Abdulov (Anthony Marston)

Sinopsis:

Misteriozni U.N. Owen poziva deset osoba, koje se ne poznaju otprije, u svoju vilu na Nigger Islandu, na jugu Engleske. Nakon što ih njihov domaćin optuži za grozne zločine, za koje nikada nisu kažnjeni, gosti počinju umirati, jedan po jedan, sukladno tekstu dječje pjesmice, Ten Little Niggers. Kada i posljednji “crnac” umre, postavlja se pitanje – tko je zapravo ubojica?

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

“Kraljica krimića”, velika i neponovljiva Agatha Christie iza sebe je ostavila više od stotinu knjiga koje su nebrojeno puta ekranizirane, neke od njih čak i za njezina života, čime je ona postala jedna od rijetkih “starijih” autorica (iz perioda kada mas-mediji još nisu bili razvijeni) koja je doživjela ekranizacije vlastitih djela. Iako ju uglavnom pamtimo po ekscentričnom Belgijancu, Herculeu Poirotu, i znatiželjnoj starici, Miss Jane Marple, Agatha Christi je napisala i nekoliko majstorskih priča koje nisu bile povezane s nekim od tih velikih detektiva, a jedna od njih je i kultni roman – Deset malih crnaca (Ten Little Niggers), odnosno kako ga danas, zbog politički korektnih razloga, nazivaju And Then There Were None. Majstorski ambijentalan s praktički savršenim misterijem te matematički precizno skiciranim likovima, Deset malih crnaca je neupitno jedan od najboljih krimića svih vremena tako da nije ni čudo da je inspirirao brojne adaptacije još od 1945. godine (pri čemu ne računamo da je sama Christie 1943. godine, četiri godine nakon izdanja romana, sama adaptirala roman u obliku drame) pa sve do danas.

Prva adaptacija ovog romana je ona Renéa Claira iz 1945. godine, u kojoj su, između ostalih, glumili i oskarovci Barry Fitzgerald i Walter Houston. Uslijedile su dvije televizijske adaptacije (1949. i 1959.), prije nego je George Pollock 1965. godine napravio novu adaptaciju s Hughom O’Brianom, Christopherom Leejem i drugima. Prva kolor adaptacija pojavila se 1974. godine u režiji Phila Collisona, a u njoj su se pojavili Charles Aznavour, slavni francuski šansonjer, Orson Welles, Richard Attenborough i Gert Fröbe, dok je jedino značajno ime u posljednjoj angloameričkoj filmskoj adaptaciji romana, onoj Alana Birkinshawa iz 1989. godine, bilo ono Donalda Pleasencea. Ono što je krasilo sve ove adaptacije je činjenica da nijedna nije pratila originalni kraj romana, koji je za filmske cenzore naprosto bio previše okrutan pa su tako u svim adaptacijama posljednja dva “crnca” preživjela i tako prevarila ubojicu, a priča je, de facto, imala sretan kraj; uz to, adaptacije su često mijenjale imena likova, međutim treba naglasiti kako su ove adaptacije bile temeljene na dramskoj verziji romana što ju je napisala sama Christie, tako da je postojala literarna podloga na kojoj se ovaj alternativni kraj temeljio.

Osim ovih, bilo je još nekoliko slobodnijih stranih adaptacija ove priče (Italija, Indija, Japan), a koncept je donekle korišten i u relativno nepoznatom, mada zanimljivom fantasy animeu Umineko no naku koro ni, koji je temeljen na istoimenoj video igri. Prva engleska adaptacija ovog romana koja je pratila originalni kraj, iako ne bez dodataka u priči, bila je BBC-jeva majstorska mini-serija od tri epizode iz 2015. godine, u kojoj se pojavila serija vrhunskih glumaca, poput Charlesa Dancea, Aidana Turnera, Sama Neilla i drugih. Međutim, ovaj člana nije ni o jednoj od ovih adaptacija, već o onoj sovjetskoj iz 1989. godine, koja je, unatoč činjenici da je praktički nepoznata, stekla vrlo važno mjesto u povijesti adaptacija romana Agathe Christie. Zašto? Pa upravo zato što je ovo bila prva i do 2015. godine jedina direktna adaptacija ovoga romana koje je ne samo zadržala originalna imena, već i originalni kraj, kakav je prikazan u slavnom romanu iz 1939. godine. I upravo zbog toga, ovaj smo Vremeplov odlučili posvetiti ovom važnom i majstorski odrađenom filmu.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Stanislav Govoruhin je bio režiser koji se jako dobro snalazio u ovakvim žanrovima, kako sam imao priliku istražiti. Osobno ne mogu reći da sam pratio pretjerano njegovu filmografiju, ali ono što je uradio s ovom adaptacijom bilo je doista impresivno. Osim što se držao Agathine originalne fabule, Govoruhin je pokazao i iznimno dobro razumijevanje teksta i atmosfere Christiejinih djela. Činjenica je da je ovaj scenarij tako vjerno dočarao atmosferu tog romana i te međuratne Engleske, ali isto tako i savršeno iznio cijeli misterij, iako je scenarij obilovao i nekim dodacima. Ipak, to je realizirano toliko skladno i toliko kompaktno da čak i ti dodaci djeluju kao dio integralnog teksta, što će reći – ako niste detaljno iščitavali roman i ne poznate fabulu tako dobro, nećete ni uočiti da se radi o dodatku. Sve u svemu, taj je scenarij jedna doista prekrasna cjelina koja ne samo da služi na čast Govoruhinu nego je, usudio bih se reći, potpuni pandan originalnom romanu, za razliku od dotadašnjih engleskih adaptacija, koje su ovu fascinantnu priču pretvorile praktički u rom-com.

Međutim, Govoruhin je osim scenarija napravio i odličan posao s režijom. Tu je zapravo nekoliko važnih aspekata koje treba istaknuti. Prvo je sam tehnički aspekt, koji se primarno odnosi na rad kamere, kadrove i efektno korištenje scenografije i svjetla. Roman Deset malih crnaca vrlo je komoran – radnja je smještena u vili na izoliranom otoku – i to je nešto što je trebalo adekvatno prenijeti na film. Jasno, sve ranije adaptacije imale su taj element fizičke izoliranosti i komornosti, međutim u jeku izostanka prave komorne atmosfere, sve je to ostavilo prilično blag dojam. Ovdje, po prvi puta u povijesti adaptacije ovog romana, tomu nije bilo tako. Iako je Govoruhin dosta snimao po danu i koristio je prirodnu svjetlost, a sami kadrovi eksterijera djelovali su sve samo ne komorno, psihološki efekt te njihove “otvorene izoliranosti” na tom otoku izvanredno je realiziran, kao i sama kormornost kadrova interijera. Tu je Govoruhin jako zahvalno koristio kameru te kroz različite kutove snimanja postigao željeni učinak još veće zatvorenosti u već zatvorenom prostoru. Poanta ove priče je zatvorenost tih likova na tom otoku. Oni su izolirani, odvojeni od svijeta i nikako ne mogu i, kako se ispostavlja, nikada neće napustiti otok. Govoruhin je bio prvi koji je uspio realizirati taj psihološki dojam, taj neminovni strah koji se osjeća od početka do kraja boravka likova na Nigger Islandu, s tim da se pritom primarno oslanjao na vizualno-psihološki učinak rada kamere. Kod scena interijera, ovom je efektno značajno doprinosilo i svjetlo, koje je osim komornosti, često proizvodilo i dodatnu jezivost cjelokupne scene.

Drugi važan tehnički element što ga je Govoruhin majstorski iskoristio bila je scenografija. Iako se čini da je film sniman na jedinstvenoj lokaciji i da je sve to jedna stvarna cjelina, on je zapravo sniman na nekoliko različitih lokacija, mada vi nećete dobiti takav dojam. Film je sniman na Krimu, u dvorcu Lastavičje gnijezdo i Voroncovljevoj palači, međutim Govoruhin je u montaži tako dobro iskombinirao sve te scene da vi ne vidite da su u pitanju dvije različite lokacije, kao ni to da je scena na stepenicama snimana kod grebena Diva, a ne uz navedene građevine. Eksterijeri su djelovali jako impresivno i taj olujni ambijent, mada nije bio potpomognut prirodnim svjetlom, koje je umanjivalo dojam opasnosti koji je postojao u romanu, donekle je uspješno realiziran kroz kadrove nemirnog mora. Govoruhin je zapravo iskoristio eksterijer najbolje što je mogao i to je doista pohvalno, s obzirom da nije radio u studijskim uvjetima, a sve je postignuto bez ikakvih specijalnih efekata. S druge strane, dizajn interijera bio je točno onakav kakvog bi ste zamislili kada čitate roman. Scenografi su se doista potrudili da sve djeluje ne samo vremenski autentično, nego i dosljedno Agathinim opisima, tako da su dvorci zapravo izvrsno odglumili imanje na Nigger Islandu. Isto vrijedi i za kostime, pri čemu bih posebno pohvalio izvrsnu sudačku mantiju i periku suca Wargravea, ali i rekvizitere za izvrsno dizajnirane figure crnčića.

Posljednji tehnički element koji je važan, a koji je djelomično spomenut u gornjem pasusu jest rad kamere, ali ovdje u kontekstu psihologizacije same fabule. Naime, specifični kadrovi što ih je Govoruhin koristio, posebice oni krupni, jako su naglašavali psihologiju likova te isticali ključne emocije kod pojedinačnih likova. To se jako dobro vidjelo u kadrovima s Bloreom, Lombardom i Verom, posebice kako je film išao prema svom kraju, pri čemu su ne samo strah, već i ludilo preživjelih “crnaca” tako dobro i efektno ističe. U konačnici, ti su krupni kadrovi pravo Govoruhinovo remek-djelo koje je bilo apsolutno prikladno za ovaj film i u potpunosti je doprinijelo cjelokupnoj realizaciji i ambijentu filma.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

U konačnici treba se osvrnuti i na glumu. Likovi iz ovoga romana, izuzev nekolicine (sudac Wargrave, Vera), nisu imali niti značajnu dubinu, niti razvoj; dapače, Marston se u jednom trenutku otvoreno naziva glupim bizonom (nije doslovni citat, op.a.), a većina ostalih likova su vrlo šablonski razrađeni. Međutim, svih “deset malih crnaca” su na svoji način posebni, na svoj način specifični i potrebna je visoka pedantnost u njihovom stvaranju. Govoruhin je to apsolutno odradio, kako scenaristički, gdje je kroz dijaloge i razvoj likova prenio sve ono što je nužno da bi oni bili autentični, ali isto tako i interpretativno, odabravši glumce koji savršeno odgovaraju ovim ulogama.

Bilo bi iluzorno analizirati svakog pojedinog lika i njegovu interpretaciju, ali treba reći kako je ova kolektivna interpretacija bila doista bravurozna. Ono što je specifično je da je ovo evidentna teatarska gluma i to, po svemu sudeći, stara ruska teatarska tehnika koja pršti na svakom koraku. Doista, tko je ikada vidio dramsko uprizorenje u kazalištu, moći će jasno uočiti sličnosti u iznošenju dijaloga, mimici i samom načinu interpretacije. To je jedna za film atipična gluma i možda taj naglašeni interpretativni pathos neće svakome sjesti, ali se tu neosporivo radi o majstorskoj interpretaciji svakog pojedinog glumca. Jasno, nije to bez svog šireg smisla i konteksta – roman Agathe Christie napisan je 1939. godine i donosi estetiku toga vremena. I dok je, recimo, BBC-jeva donekle osuvremenila taj interpretativni kontekst, Govoruhin je odlučio potpuno zadržati Zeitgeist romana i vremena radnje, što se u ovom slučaju doista pokazao kao pun pogodak.

Od pojedinačnih interpretacija, na koncu, izdvojio bih onu Tatjane Drubič kao Vere Claythorne, onu Vladimira Zeljdina kao suca Wargravea, onu Ljudmile Maksakove kao Emily Brent i onu Aleksandra Kajdanovskog kao Philipa Lombarda. Jasno, svi su ostali bili gotovo jednako dobri (Gluzski je odlično odglumio napaćenog generala, Žarkov je bio impresivno odvratan kao Armstrong, etc.), ali ove sam izdvojio jer su u tim svojim interpretacijama ostavili najdublji utisak. Maksakova je tako strastveno odglumila usidjelicu s religijskom manijom da će vam se zgaditi više nego Brentova iz samog romana, dok je Kajdanovski bio tako uvjerljivo ciničan i nonšalantan, a kako je radnja odmicala sve više se pretvarao u zvijer, odnosno zvijer u njemu je sve jasnije dolazila do izražaja, možda čak i intenzivnije nego u originalnom tekstu. Uloga Vere Claythorne je, unatoč možebitnoj, mada samo načelnoj površnosti, uvijek specifična i jako složena za interpretirati. Za razliku od onih bezveznih ranijih interpretacija, Tatjana Drubič je uspjela uhvatiti sve aspekte Verina lika – od njezine osjetljivosti i nježnosti, do njezine animalnosti i manije. Od samog početka, kada je razigrana djevojčica, do kraja, kada postaje poludjela zvijer, Tatjana Drubič je dosljedno pratila tu deterioraciju Verina lika s enormnom snagom i ostaje neupitno najbolja interpretacija tog lika. I na kraju – Vladimir Zeljdin kao sudac Wargrave, zapravo centralna figura ovog romana. Wargrave nije toliko složen za interpretirati koliko šok njegova lika mora biti uvjerljiv, a on sam zanimljiv od početka do kraja. Zeljdin je tu apsolutno superioran i u svakom pogledu pogađa bit Wargraveova lika tako da je zapravo prava milina promatrati ga od prve do posljednje scene.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Što se da zaključiti iz svega ovoga? Desjat negritjat je neupitno remek-djelo i najdosljednija adaptacija jednog od najboljih krimića ikada napisanih. Govoruhin je pokazao ne samo majstorsko poznavanje integralnog teksta Agathe Christie, već i duboko razumijevanje istoga kakvo dotad, a čak ni nakon nismo susreli (iako je BBC-jeva interpretacija izvanredna, ali je drugačija). Povlačeći paralele s autentičnom interpretacijom Sherlocka Holmesa od strane Jeremyja Bretta u Granadinoj seriji iz 80-ih godina, Desjat negritjat je jedan od onih rijetkih filmova relativno novijeg datuma koji je teatarski precizno odlučio sačuvati Zeitgeist originalne priče i majstorski ga prenijeti na platno. Uz izvanredne glumačke interpretacije i zavidnu tehničku realizaciju, ovaj film je jedno opskurno, ali ne samo preporučljivo, već gotovo obvezno štivo za sve ljubitelje trilera i Agathe Christie, ali čak i izvan tog konteksta zavidno razrađen misterij koji je zaslužio svoje mjestu u analima filmske povijesti.