Nakon ranije kritike prvih šest epizoda, konačno vam donosimo kritiku cijele sezone globalno popularne serije Watchmen, koja se, voljeli ju ili ne, pokazala kao još jedan hit za HBO. U kojem je smjeru serija otišla u posljednje tri epizode i koji je dojam ostavila – pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

akcija, drama, misterij

Autor:

Damon Lindelof

Glumačka postava:

Regina King (Angela Abar / Sister Night), Don Johnson (Judd Crawford), Jeremy Irons (Adrian Veidt / Ozymandias), Louis Gossett, Jr. (Will Reeves), Jean Smart (Laurie Blake / Silk Spectre), Tim Blake Nelson (Wade / Looking Glass), Andrew Howard (Red Scare), Yahya Abdul-Mateen II (Cal Abar / Dr. Manhattan)

Sinopsis:

U alternativnom realitetu u kojem je glumac Robert Redford predsjednik Sjedinjenih Država, a događaji iz stripa Watchmen su stvarna prošlost, serija nam donosi zavjere i spletke u kojima su glavni protagonisti policajci i maskirani osvetnici iz tradicionalno konzervativne Tulse. Dok istovremeno pratimo borbu protiv rasističkih terorista inspiriranih Rorschachom, neke stare face vraćaju se u igru i svojim djelovanjem itekako utječu na razvoj glavne radnje.

Prije nešto manje od dva mjeseca, predstavili smo vam kritiku prvih šest epizoda HBO-ove hit serije Watchmen, rađene prema izvornom stripovskom materijalu Alana Moorea. U tom smo tekstu objasnili kontekst serije, promjene u pristupu i osnovne konceptualne elemente, tako da se ovdje nećemo ponavljati (ako ste zaboravili, uvijek se možete podsjetiti ponovnim čitanjem), već ćemo, nakon odgledanih svih devet epizoda prve (a možda i posljednje!) sezone ove serije, dati konačni sud o seriji koja je, iako generalno smatrana hitom, ipak izazvala određene kontroverze i nije prošla bez kritika.

Tehnički aspekti HBO-ve serije su, naravno, konzistentno visoki tako da ovdje možemo samo ponoviti sve ono što smo rekli o tehničkim aspektima i u prethodnoj kritici. Ono što bih posebno istaknuo jest scenografija, koja je u posljednje tri epizode dodatno pojačana, zato što se serija konačno preselila iz Tulse u jednoj značajnijoj mjeri, tako da smo vidjeli i Vijetnam, i Ozymandiasovo polarno skrovište, i Jupiter, ali i neke zanimljive interijere koji su pokazali svu raskoš scenografskog budžeta, ali i kreativnost ekipe koju predvode Kristian Milsted (scenograf) i Edward McLoughlin (dekorater). Specijalni efekti su, naravno, na zavidnoj razini za jednu televizijsku produkciju i djeluju izrazito autentično, pri čemu bih posebno pohvalio “postanak svijeta” prikazan tokom scene u kojoj Dr. Manhattan dolazi na Jupiterov mjesec. Od ostalih tehničkih aspekata, zaustavio bih se još da pohvalim kostimografe i šminku, koji su me posebno oduševili u rekreaciji originalnih kostima i izgleda likova, u čemu se posebno ističe Ozymandias.

Što se tiče režije, kratko bih samo napomenuo da se činjenica da su redatelji mijenjani nije osjetila i da je Lindelofova inicijalna vizija stila, strukture i tona ove serije ostala konzistentna unatoč promjenama za redateljskom palicom.

Regina King and Andrew Howard in Watchmen (2019)

Likovi su, očekivano, ostali najjači aspekt ove serije, međutim dok su prvih šest epizoda pokazale priličnu konzistentnost u razradi likova, preostale tri epizode su polučile prilično neujednačen uspjeh, u smislu da su neki likovi probili granice vlastite kvalitete i postali “božanski”, dok su neki realizirani, u najmanju ruku, vrlo konfuzno. No, krenimo s prvima. Od svih likova koji su se pojavili u devet epizoda ove serije, daleko najbolji, najrazrađeniji i najdomišljatiji je Adrian Veidt, odnosno Ozymandias. Prikriveni negativac stripa ovdje je prošao transformaciju od potpunog luđaka do potpunog luđaka, samo druge vrste, pri čemu je Lindelof gotovo apologetski razvijao njegov lik i prikazao ga kao spasitelja svijeta u čak dva navrata. Jasno, serija nije išla pravdati 1985., ali činjenica da je Veidtov beskonačni genij i 2019. godine iskorišten, unatoč žrtvama, za spašavanje cijeloga svijeta zapravo je interesantan twist kakvog nismo imali u stripu i Snyderovom filmu, koji su se fokusirali na narcističku megalomaniju Veidtova lika; ona je, ruku na srce, prisutna i ovdje, ali Ironsova maestralna interpretacija i Lindelofov karakterizacijski twist značajno su osvježili Ozymandiasov lik, koji je odavno vapio za jednom ovakvom pričom.

Angela Abar je ostala konzistentno kvalitetna, međutim moram priznati da se njezin lik u odnosu na prvih šest epizoda (za razliku od Veidta) nije napredovao u smislu kvalitete. Istina, dobio je na dubini i na pozadini – njezina priča je detaljno razrađena i vrlo jasno su povezani svi narativni elementi koji su doveli do Angele Abar iz 2019. godine – ali ostao je podjednako dobar kao i ranije. Mislim da je “problem” njezina lika u činjenici da je ona na samom početku prikazana kao snažan, dobro razrađen nositelj radnje i u tom je smislu puno uloženo u njezinu kvalitetu. Do sedme epizode, Angela Abar je već bila kvalitetno razrađen lik. S druge strane, Lindelof je s drugim likovima tek zagrebao po površini, tako da su oni s vremenom dobili priliku za razvoj, koja je Angeli uskraćena, ali koja joj – ruku na srce – nije ni trebala. Iako znam da sam ovo puno puta spominjao u kritikama, svejedno ću to ponoviti – Angela Abar je primjer snažnog, samosvjesnog i nadasve interesantnog ženskog lika kakvog volimo i kakvog trebamo.

Lik koji se neočekivano probio, iako se radi o vrlo sporednoj ulozi, jest Will Reeves, kojeg je izvrsno interpretirao legendarni Louis Gossett, Jr. Reevesova uloga je kroz naraciju prikazana vrlo sporednom, iako se do kraja priče ispostavlja kako je on bio jedan od pokretača cijele radnje. Od lika koji je bio luckasto, na momente i jezivo misteriozan, Reeves se kroz devet epizoda pokazao kao istinski junak, što je u davnom, “crno-bijelom vremenu” i bio, dok je nosio masku junaka po imenu Hooded Justice. U Reevesov je lik uloženo jako puno, a topla Gossettova interpretacija donijela je njegovom liku očinski element koji je cijeloj ovoj seriji bio itekako potreban.

Što se tiče bivše Silk Spectre, ona je, slično kao i Angela, ostala na badass razini na kojoj je bila i u prvih šest epizoda. Laurie Blake je doživjela određene promjene u odnosu na originalni strip i prikazana je kao vrlo zajeban tip, što je odlično funkcioniralo, ali tu je sve stalo. Njezina prošlost je spomenuta tek kroz nekoliko referenci, a priroda njezina odnosa s Dr. Manhattanom, koja je za Watchmene izrazito bitna, ovdje je ostala tek na razini jedne emotivne anegdote, ali bez dubinske analize. Iako je njezin lik dobro zaokružen u cjelini, moram reći da je šteta što su određeni aspekti ostali neistraženi. Ipak, najveća je “nepravda” počinjena prema Looking Glassu, o kojemu sam već ranije govorio kao o Rorschachu Lindelofovih Watchmena. Za razliku od moralnog apsolutizma originalnog Rorschacha, Looking Glass je istinski idealist i borac za pravdu onakvu kakva bi ona trebala biti, a ne kakvom ju netko percipira. Iako je, de facto, dobio cijelu jednu epizodu, činjenica da ga nije bilo u dvije od posljednje tri epizode, dok se u trećoj pojavio praktički na samom kraju, dovoljno govori u prilog teze da je on najlošije iskorišten lik u ovoj seriji i to je, zapravo, prvi veliki minus Lindelofovog koncepta. Looking Glass je imao potencijal biti jednako važan kao i Angela, Ozymandias i ostali, i čak se ne može reći da se Lindelof nije trudio da tako i bude, ali sav taj trud u suštini djeluje dosta umjetno i isforsirano, tako da zapravo nemate dojam da je Looking Glass, koliko god vam bio drag, pretjerano bitan, iako je po svemu mogao i trebao biti. Tim Blake Nelson je naprosto fantastičan i meni je, iako to nije pretjerano bitno, bio najdraži glumac (i lik) uz Jeremyja Ironsa i njegovog neponovljivog Ozymandiasa.

Negativci u filmu su, čini mi se, vrlo konfuzno izvedeni. Iako, opet, u cjelini to sve nekako sjedne na svoje mjesto i profunkcionira u konačnoj naraciji, kada pogledate u suštinu tih negativaca, oni su vrlo plitki, a plitki su zato što se čini kao da ni njima samima nije jasno što točno žele, zašto to žele i kako bi to ostvarili. Pozadinska priča je izvrsna i Lindelof je odlično slagao svoj misterij od 1920-ih do danas, međutim onaj veliki klimaks koji je trebao uslijediti na samome kraju pokazao se vrlo mlakim, a izvukla ga je isključivo cjelokupna situacija i sam kraj; ako biste išli pojedinačno analizirati sve aspekte, otkrili biste malo toga suštinskog. Sedma konjica, odnosno nasljednica rasističke skupine Cyclops, imala je odličnu pozadinu, ali kada shvatite da je to samo skupina rasistički nastrojenih seljačina koja smatra da je bijelcu teško u Americi, onda uviđate koliko su oni kao negativci zapravo glupi i besmisleni; da, jasan je politički trenutak i kužim ja ironiju, ali, kao prvo, to nije poanta Watchmena, odnosno, kao drugo, njihova je motivacija unatoč tomu vrlo plitka i blesava. S Lady Trieu je Lindelof još više zeznuo, osim ako je svjesno išao na to da napravi jednog od najiritantnijih (u najnegativnijem mogućem smislu) zlikovaca u povijesti televizije. Malo toga štima s njom – sans njezine genijalnosti i dobre razrade u suštini glupog plana, nema tu ničega. Njezina “geneza” je gotovo idiotska (neću vam spojlati, ali prilično je degutantna), njezin nastup je dozlaboga iritantan, a najveće zadovoljstvo izvlačite kada vidite kako joj velika kugla pada na glavu. Ona je odlično iskorištena kako bi se razradio Ozymandias, tu Lindelofu svaka čast, ali kao samostalni zlikovac, pogotovo netko tko se toliko hvali da je genije, ispala je vrlo glupa i vrlo iritantna, pri čemu nije bila niti originalna. Dakle, kao što vidimo, ti su negativci vrlo plitki i zapravo ne ispunjavaju svoju neku funkciju, ali izvlači ih priča, dok je njihov plan i njihova stupidna fiksacija na Dr. Manhattana zapravo vrlo diletantska ideja koja nije u duhu Mooreovog stripa.

I tu dolazimo do Dr. Manhattana, kojeg u seriji tumači nepoznati glumac, prije nego on poprimi lik Yahyje Abdula-Mateena II. Na stranu činjenica da djeluje malo neobično (da ne upotrijebim neki drugi izraz), Dr. Manhattan je najproblematičniji lik u ovoj seriji i nekako mi se čini da je Lindelof, želeći biti originalan, promašio ceo fudbal. Dobro je iskoristio Manhattanovu očitu slabost – kao sveznajuće biće, on vidi svaki trenutak prošlosti, sadašnjosti i budućnost tako da ne može utjecati na njega jer vidi determiniranost vremena, koje je uvijek izvjesno i nepromjenjivo (o tom bi se paradoksu dalo raspravljati, ali ovo nije mjesto) – međutim promašio je u karakterizaciji lika (pripisao mu je emocije), zanemario je prošlost (prirodu i tijek odnosa sa Silk Spectre) i pretvorio ga je u nekakvu vrstu mete za diletantske negativce, ubivši tako cijelo koncept Dr. Manhattana, kakvim ga je stvorio Moore. Jednostavno – nije to taj isti lik. Promjene koje su izvršene s Ozymandiasom i Slik Spectre su bile izvrsne, odnosno korektne, međutim ono u što je Lindelof pretvorio Dr. Manhattana naprosto nema veze s inicijalnim konceptom tog lika i djeluje vrlo neprirodno, što je drugi veliki minus ove serije, a rekao bih – i najveći. Sreća je jedino ta da je Dr. Manhattan u ovoj priči više objekt radnje, nego subjekt pa to donekle amortizira problem, ali da je njegova uloga i približno velika kao u originalnom stripu, ovo bi bio potpuni fijasko.

O radnji sam dosta govorio u prethodnoj kritici, tako da ću se nastojati ne ponavljati ovdje, a zainteresirane uputiti na raniji tekst. Problemi koje sam istaknuo tada, nažalost, nisu razriješeni – i dalje to nisu Mooreovi Čuvari, implikacije nisu ni približno uvjerljive, u odnosu na Moorea serija djeluje vrlo šablonski te je i do kraja ostala opterećena aktualnom politikom. Međutim, za razliku od prvih šest epizoda, priča je sada zaokružena i sukladno tomu – ona je bolja. Moram priznati da su ovi spomenuti problemi bili izraženiji tim više što nije bilo najjasnije u kojem će smjeru serija ići, međutim kada je taj dio postao jasan – stvari su, više-manje, legle na svoje mjesto.

Da, ponavljam, problemi ostaju, ali je Lindelofova priča barem dobila na nekoj autentičnosti i figurira kao njegova, autorska obrada izvornog materijala – bila ona bolja ili lošija od originala. I zato mi se, u konačnici, svidjela. Lindelofovi Čuvari su se pokazali kao jedan nesavršen, ali svejedno intrigantan i interesantan pristup Mooreovom kultnom stripu i unatoč svim problemima, visoko su kvalitetna produkcija koju svakako vrijedi pogledati, tim više što, ako niste čitali strip ili gledali Snyderov film, nećete zapravo ni osjetiti neke od problema koji su meni upadali u oko tokom gledanja. To je jedna dobro zaokružena, pedantno građena i primamljiva naracija koja ima glavu i rep, koja je vrlo aktualna i koja šalje snažne poruke, iako treba naglasiti da one nisu jednako snažne kao i one što ih je svojedobno poslao Moore.

Još moram naglasiti kako je rasno pitanje, doduše, malo ublaženo u posljednjim epizodama s obzirom da je radnja postala fokusirana na samu sebe, međutim ubacivanje ženskog pitanja kroz lik Lady Trieu se pokazalo kao promašaj, s obzirom da se njezina genijalnost pokazala naivnom i plitkom, a ona kao “žena bez ograničenja”, kao biće savršenije od muškarca, samo neuspjeli pokušaj nadmudrivanja neuništivog Ozymandiasa.

Watchmene se svakako isplati pogledati. Nisu oni savršeni, imaju svojih mana, ali radi se o visoko kvalitetnoj produkciji koja zavrjeđuje vašu pažnju. U konačnoj bilanci, ona nudi puno više dobrog, nego lošega, značajno puno i ako ste ljubitelji dobrih trilera i kvalitetne produkcije, Čuvari su definitivno serija za vas. Jeremy Irons, Tim Blake Nelson i Regina King odlično predvode glumačku postavu, a izvanredno ih upotpunjuju i svi ostali likovi, svaki na svoj način. Greške u karakterizaciji kao i ponekad isforsirani narativni fokus možda nekima neće upasti u oko, ali to su jedine stvari koje, realno, možete zamjeriti ovoj seriji i to ju – ipak – čini tako dobrom. U svojoj konačnoj evaluaciji sam se dvoumio između osmice i devetke – serija je zaključena bolje nego što je počela, međutim nedostajalo mi je nešto da bude čista devetka – ali sam se zbog činjenice da koristimo samo pune ocjene odlučio nagraditi trud, produkciju i izvrsne glumce, a zanemariti one sporne detalje pa sam u ovom slučaju dao veću ocjenu uz još jednu toplu preporuku. Samo ne zaboravite – quis custodiet ipsos custodes.