Pogledali smo novi biografski film o velikom majstoru fantastike, J. R. R. Tolkienu. Naslovnog autora tumačio je Nicholas Hoult, a kako je cijela ta priča ispala na velikom platnu, pročitajte, kao i u vijek, u našem tekstu!

Žanr:

Biografski, drama, ratni

Režija:

Dome Karukoski

Scenarij:

David Gleeson, Stephen Beresford

Glavne uloge:

Nicholas Hoult (J.R.R. Tolkien), Lilly Collins (Edith Bratt), Derek Jacobi (prof. Joseph Wright), Anthony Boyle (Geoffrey Bache Smith), Patrick Gibson (Robert Q. Gilson), Tom Glynn-Carney (Christopher Wiseman)

Sinopsis:

Usred rova u Prvom svjetskom ratu, budući pisac J.R.R. Tolkien nastoji spasiti život svom prijatelju Geoffreyju. Pokušavajući se probiti do njega, Tolkien se prisjeća svoga života – od dolaska pod mentorstvo i patronat svećenika, do svog konačnog odlaska u rat – pri čemu imamo priliku dobiti uvid u razvoj lika i svijeta vjerojatno najvećeg pisca fantastike svih vremena.

Nicholas Hoult, Patrick Gibson, Anthony Boyle, and Tom Glynn-Carney in Tolkien (2019)
  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

John Ronald Reuel Tolkien bio je britanski pisac i filolog, globalno poznat kao tvorac serijala koji je najpopularniji pod nazivom Gospodar prstenova. Iako je serijal započeo romanom Hobbit, upravo ova trilogija romana čini njegov sukus, mada je Tolkienov svijet mnogo širi od toga i zapravo je svojevrsna mitologija, čija razrađenost zapravo fascinira. O njemu kao ličnosti, moram priznati, nisam puno znao tako da ne mogu suditi o faktičnoj točnosti ovoga filma van onih osnovnih podataka koje sam provjerio prije i poslije gledanja filma. Na osnovu toga, mogu reći da je film prilično precizan, mada vidno stiliziran i romantiziran, ali koliko je točno toga mijenjano za potrebe platna – to će možda netko od čitatelja znati bolje od mene. Svakako, dio Tolkienove priče (jer film prikazuje samo dio njegova života, negdje do malo nakon Prvog svjetskog rata) prikazan na filmu je za mene bio dovoljno kompaktan, ali film je svejedno imao jednu veliku manu. Međutim, idemo redom.

Doma Karukoski je finski redatelj za kojega ja, što nije uopće neočekivano, nisam nikada čuo prije ovoga filma, vjerojatno zato što je malotko izvan Finske za njega čuo prije ovoga filma. Kakav je on inače redatelj doista ne znam (vidio sam da je snimao nešto filmova, ali meni potpuno nepoznatih), ali ovdje je posao odradio dosta dobro. Tehnički, Tolkienu se može malošto prigovoriti; izrađen je s dobrim poznavanjem žanra, s jako dobrim osjećajem za povijesni trenutak i izvanrednom scenografijom. Scenografija mi se posebno svidjela, jer se ekipa doista potrudila i oko onih ‘realnih’ elemenata, ali i oko specijalnih efekata koji su jako zanimljivo prezentirani kao ukazanje budućeg Tolkienovog svijeta. Ovo potonje je posebno vidljivo u ratnim scenama, koje su unatoč svojoj kratkoći i jednostavnosti bile vrlo lijepa i vrlo fantastične, podsjećajući na svijet Gospodara prstenova što nam ga je na platnu donio Peter Jackson. Kostimi su (osim onog zadnjeg komada odjeće što ga je nosila Lilly Collins) djelovalo vrlo autentično, što je u ovom filmu dosta važno jer je, osim klasični biopic, ovo bila i jedna vrlo evidentna period drama, koja je hvatala duh predratnog vremena u Britaniji.

Glazba je jako lijepo nadopunjavala film, što i ne čudi kada znate da ju je radio Thomas Newman. Jako je lijepo dočaravala trenutke, a imala je i neki blago čarobni ugođaj, koji je potpuno odgovarao filmu. Ambijent filma je, iako je bio biopic, donekle uhvatio svijet fantastike koji se cijelo vrijeme stvarao u Tolkienovoj glavi. Nikada direktno, Karukoski i scenaristi nisu to htjeli nametati (scenarij je čak iznenađujuće kompaktan, unatoč nelinearnosti naracije), ali taj se sneni ugođaj provlači kroz dobar dio filma i zapravo sam ambijent posjeduje jednu neobičnu melankoliju koja iz perspektive filmske sadašnjosti (a to je ratno doba) ima smisla, jer Tolkien se velikog dijela radnje prisjeća s velikom nostalgijom i tugom, tako da nije neobično da je ambijent ispao tako snažno emocionalno nabijen.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Što se glumačkih interpretacija i samih likova tiče, oni su izrazito velika snaga ovoga filma. Nicholas Hoult je izvrsno portretirao mladog Tolkiena i sve probleme kroz koje je morao proći, pri čemu mi se posebno dopala emocija koju je iznosio kroz film. Bio je jako uvjerljiv, kada je bio sretan, kada je bio zamišljen, kada je bio žalostan, a to je ono što tražite kod jedne dobre glumačke interpretacije – da vas osvoji. Hoult je to definitivno odradio i mada nije odigrao ulogu za Oscara, svakako može biti ponosan jer je posao odradio bez greške. Tu je pomogao i dobar scenaristički pristup, koji je Tolkienu dao jednu vrlo opipljivu ljudskost. Iako film malo jest staromodan u svom pristupu, Tolkienu je to odgovaralo jer je kao period drama morao zadržati i autentičnost tog doba, a to su scenaristi kroz situacije i dijaloge u kojima je Hoult morao imponirati tadašnjim društvenim konvencijama odlično odradili. Ostali su likovi, više-manje, u drugom planu. Lilly Collins je bila sjajno suptilna, a opet izrazito snažna i samouvjerena Edith Bratt te je imala nekoliko vrlo upečatljivih scena, međutim u njezin talent nismo uopće sumnjali. Scenaristi su i njezinom liku jako dobro pristupili, prikazujući snagu njezina karaktera u dobrom kontrastu s njezinom društvenom ulogom, ali i svu slojevitost njezina odnosa s Tolkienom, koja je često bila i refleksija piščeve psihe. Ono što mi se posebno svidjelo bili su članovi T.C.B.S.-a, odnosno cijeli taj koncept kako je prikazan na filmu. Tu su scenaristi imali nekoliko istinski divnih trenutaka; ja ne znam je li njihov odnos doista bio tako blizak i idealan kakvim je prikazan, ali volio bih vjerovati da jest i to je odnos na kakvom bi mu svatko zavidio. Ima jedna lijepa replika koja to opisuje, a u kojem jedan od njih Tolkienu govori da je T.C.B.S. puno više od prijateljstva, to je družina, a oni su braća i oni su tu jedan za drugoga uvijek i u svakom trenutku. I tako je to i prikazano i tu scenaristima svaka čast, jer je taj moment, uz Houltovu interpretaciju, bio najljepši dio ovoga filma. U sklopu ovoga bih jako pohvalio casting (Anthony Boyle) i scenarističku razradu Geoffreyjeva lika, koje su bile istinski dirljive; o Geoffreyju se generalno ne zna puno, ostao je anoniman u odnosu na Tolkiena, ali njegova je priča duboka, osjećajna i vrlo emotivna, posebice ako shvati da je cijelo vrijeme patio za prijateljem kojega je imao, ali nikada onako emotivno kako je htio. Boyle se pokazao kao odličan casting i cijela priča oko Geoffreyja je lijepo zaokružila latentnu tragediju koja se provlačila kroz film u mnogim dijelovima.

Međutim, što onda ne štima u ovom filmu? Konkretno – ništa. U cjelini – upravo film kao takav. Tolkien je film koji bi prije 20-ak godina vjerojatno bio enorman kino hit, koincidirao bi s Gospodarom prstenova, udovoljavao bi svim estetskim i stilskim kriterijima te bi vjerojatno bio među kandidatima i za nagrade. Prije 20 godina, Houltova bi interpretacija bila smatrana povijesnom, a film čarobnim i vrlo emotivnim. Prije 20 godina, film bi vjerojatno pokupio velike novce na blagajnama. Ipak, 2019. godine, Tolkien je film koji je bio neviđena box office bomb (zarada od 7,800,000$ na budžet od oko 20,000,000$), kao i film koji će proći apsolutno ispod radara i zapravo je šteta talenta i truda koji je uložen u njega. Naime, nije problem Tolkiena to što je on loš, nego je naprosto toliko staromodan, toliko konvencionalan i toliko predvidljiv da doista izgleda kao da je ispao iz nekog ranijeg razdoblja. Ovakvi biografski filmovi pravili su se krajem 90-ih i početkom 2000-ih godina, a slične, barem stilsko-estetske, primjere imamo u filmovima Finding Neverland (2004.) i A Beautiful Mind (2001.), koji su nastali baš u tom periodu; dakako, Tolkienu nedostaje kako čarolije tako i objektivne kvalitete ovih filmova, ali na toj umjetničkoj razini su vrlo usporedivi. Ovakav biopic je danas naprosto zastario i njegova kvaliteta koja bi ranije palila postaje gotovo dosadna konvencionalnost, toliko da ste od početka to kraja, bez da ste uopće znali Tolkienovu priču, možete predvidjeti kako će priča ići. Film nije ponudio apsolutno ništa novo i oduševit će vas tek ste ili jako mladi i filmski neiskusni, ili ako niste gledali biografske filmove s kraja 90-ih i početka 00-ih godina. U suprotnome, to je jedan staromodan film koji ima svoju ljepotu, koji ima svoju kvalitetu, ali koje u suvremenom kontekstu jednostavno prožvakan i ne može oduševiti.

Od recentnijih radova koji su na umjetničkoj razini slični ovom filmu izdvojio bih filmove The Man Who Knew Infinity (2015.), o indijskom matematičaru Srinivasi Ramanudžanu, te The Imitation Game (2014.), o britanskom matematičaru Alanu Turingu. Oba ova filma su umjetnički vrlo slični Tolkienu, s tim da je potonji u svom pristupu bio nešto manje konvencionalan i imao je vrlo karizmatičnog Benedicta Cumberbatcha u glavnoj ulozi. S druge strane, film o Ramanudžanu je konceptualno potpuno identičan Tolkienu i također je film koji je za 2015. godinu bio previše konvencionalan, a premalo originalan, zbog čega je također prošao ispod radara. Suvremeni biopic je vrlo zanimljiv žanr, postaje sve originalniji i sve prilagođeniji ličnosti koju prikazuje, pri čemu su neki redatelji bili skloni nekim vrlo odvažnim eksperimentima (p.e. film At Eternity’s Gate o van Goghu iz 2018.); Tolkien sve to upravo nije bio i to je zapravo njegova jedina, ali izrazito velika mana.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Jedan lijepi biopic o doista impresivnoj i važnoj ličnosti suvremene kulture, Tolkien je film kojemu u konkretnom smislu ne možete pronaći nikakvu zamjerku. On dosljedno prati utabanu šablonu biografskih filmova, impresivno je režiran, ima kompaktan scenarij, povremeno je maštovit, ima zanimljivu priču i izvrsne glumačke interpretacije. Uz to, to je film koji je jako lijepo i jako dirljivo uspio prikazati prijateljstvo koje je obilježilo Tolkiena kao osobu i kao pisca, što je doista za svaku pohvalu. Međutim, sve te pozitivne strane pale su uvodu upravo zbog prve navedene činjenice – šablone. Tolkien je toliko dosljedno pratio jednu dvadeset godina staru šablonu da u ovom trenutku djeluje, unatoč svim svojim kvalitetama, konvencionalno, staromodno i neoriginalno. Šablona je za posljedicu imala i predvidivost, što je također značajno umanjilo cjelokupni dojam filma. Isplati li se pogledati? Apsolutno, ali samo jednom i samo zato što je Tolkienova priča toliko zanimljiva i toliko dobro prikazana da vrijedi tih nešto manje od dva sata, ali za sve ostalo – Tolkien nudi premalo, odnosno ne nudi gotovo ništa.