Stiglo je vrijeme da otvorimo sezonu blagdanskih filmova za ovu godinu, a započinjemo sa Disneyevim filmom The Nutcracker and the Four Realms.

Prevedeni naslov: Orašar i četiri kraljevstva

Žanr: Fantazija, obiteljski, avantura

Režija: Lasse Hallström, Joe Johnson

Scenarij: Ashleigh Powell

Glumačka postava: Mackenzie Foy, Keira Knightley, Jayden Fowora-Knight, Helen Mirren, Morgan Freeman, Ellie Bamber, Tom Sweet…

Sinopsis: U potrazi za ključem njezinog neprocijenjivog dara, mlada djevojka se nađe u čarobnom svijetu podijeljenom u četiri kraljevstva gdje će upoznati Orašara uz čiju će pomoć kraljevstva morati ponovno ujediniti.

Nakon što smo zadnje tri godine za božićne blagdane uglavnom gledali Star Wars filmove, došlo je vrijeme da Disney izbaci novi live-action blagdanski film iz svoje filmske tvornice bajki. Iako nas još pokoji tjedan dijeli od početka božićne groznice, u blagdanskoj čaroliji možemo uživati već sad preko ovog filma kojeg će jedna skupina gledatelja obožavati, a druga skupina mrziti.

Iako se i iz aviona vidi da su nešto mlađi gledatelji ciljana skupina za ovaj film, opće je poznata stvar da je Disney kroz godine pravio filmove koji su, iako prividno za mlađe gledatelje, vrlo lako osvojili srca i odraslih. No kod Orašara je malo drugačija situacija jer, dok će mlađi gledatelji u ovom filmu neupitno uživati, odrasli bi u njemu mogli naći brojne zamjerke.

Da se odmah razumijemo, osim Orašara i imena pojedinih likova, ovaj film nema gotovo nikakve poveznice sa pričom “Orašar i Kralj Miševa” koju je 1816. napisao Ernst Theodor Amadeus Hoffmann, te legendarnim baletom kojeg su 1892. osmislili Marius Petipa i Lev Ivanov prema glazbenoj kompoziciji Petra Ilijča Čajkovskog. Zapravo, Disney je njihov rad iskoristio samo kao podlogu kako bi stvorio modernu bajku koja bi zaživjela među današnjom publikom. Poznato je da je Disney takav pristup primjenjivao već i prije (Iz “Hamleta” je nastao “Kralj Lavova,” dok je iz “Aladdinove čarobne lampe” iz knjige “1001 noć” nastao “Aladdin” kojeg danas znamo). No dok je takav pristup u ova dva navedena primjera uspio, u slučaju Orašara baš i nije, što je šteta, jer bajka o Orašaru je definitivno tip bajke od kakve je Disney mogao napraviti još jedan bezvremenski klasik, samo da nije toliko pretjerao sa tim svojim modernističkim pristupom.

No, ajmo prvo reći što je u ovom filmu za pohvalu. Upravo ono što se i očekivalo, glazba i vizualni dizajn. Sama glazba iz legendarnog baleta je dobro uklopljena unatoč svim silnim izmjenama u priči, dizajn kostima je besprijekoran, kao i dizajn setova te pejzaži koji su kompjuterski nalijepljeni na CGI platno. Blagdanska atmosfera se itekako osjeti, pogotovo na samom početku filma. One kratke ali slatke scene gdje se vide ulice starog Londona su mi izvrsne, kao i scena gdje se pleše balet (da, ima i toga, ali kao što rekoh, poveznica sa originalnom pričom nema).

E sad ćemo malo o negativnostima. Prije svega, iako je jasno da je ovo priča gdje je oslonac na mladim likovima, nije mi se svidjelo što su veterane glume (Morgan Freeman i Helen Mirren), prikazali u vrlo sporednim ulogama. Izuzetak je Keira Knightley u ulozi Šećerne Vile, njezin performans bih izdvojio jer mi je u početku bila vrlo draga sa tim svojim piskutavim glasićem. Ostavljala je dojam neke simpatične, iako pomalo šeprtljave vile, no njezin lik me ne kraju razočarao, a izmjena priče je u najvećoj mjeri kriva za to.

E sad da se dohvatimo glavnog lika. Clara (Mackenzie Foy, izgledala mi je ko mlađa Anne Hathaway) generalno ima sve osobine koje imaju Disney princeze kakve znamo i volimo. Pamet, hrabrost, odlučnost i, u najvećoj mjeri, tvrdoglavost. Disney je nekako veći naglasak dao na njezinu inteligenciju nego ljepotu, mada ni ljepote ne manjka. Ova moderna verzija Clare je predstavljena kao neka viktorijanska verzija Shuri iz Black Panthera, ili je to samo trik da se mlađe gledatelje privoli na zanimanje za fiziku, a tko će ga znat. Inače sam performans Mackenzie kao Clare nije ništa posebno.

Što je još ono danas bitno u svakom filmu? Ah da, humor. Iskreno, humor je vrlo mlak, kao mlaka voda koja će se svakog trena ohladit. Bilo je nekoliko simpatičnih situacija na koje su se djeca u kinu nasmijala, no ostatak gledateljstva, kao i ja, je i na to ostao hladan.

Scenarij je, uffff, ne znam šta bih vam tu rekao. Sami dijalozi nisu ništa posebno. Priča bi možda imala glavu i rep da su je pokušali prodati kao nešto novo, istina, u filmu se nalazi gomila sličnosti iz nekih drugih filmova slične tematike, ali tko danas u Hollywoodu ne krade? Ali reći da ćete napraviti film baziran na Orašaru uz toliko nepotrebnih izmjena i felera, to je grijeh. Što se tih spomenutih sličnosti tiče, prolazak Clare u čarobni svijet je više-manje isti kao u, pogodili ste, Kronikama iz Narnije, a ja sam čak uočio i jednu referencu iz Harry Pottera. Sam taj čarobni svijet mi je, iako vizualno impresivan, nekako previše prekopiran iz Enchanted Worlda iz serije Once Upon a Time. Isto tako, konačni obračun sa negativcem i sam kraj su mogli biti malo dinamičniji i neočekivaniji, ali neću ni ja sad pretjerivat, nije to Battle for the Middle-earth.

I sad, što da vam na kraju kažem, a da vas ne slažem? Unatoč problemima kakve ovaj film neupitno ima, mislim da ipak nije baš toliko loš, profesionalni kritičari su se podijelili oko ovog filma, iako ih je puno više onih koji su ga popljuvali, no ja mislim da bi vam ovaj film dobro došao da provedete jedno obiteljsko blagdansko večer. Neka baka ispeče kolače, opustite se i uživajte. Ako ste mogli već 25 godina svake godine gledati Sam u Kući, možete jedne godine pogledati i ovo, a hoćete li ga nakon prvog gledanja imati volje gledati opet, to ovisi isključivo o vama. Na kraju krajeva, svake godine u blagdansko vrijeme Orašar igra u svakom kazalištu, tako da kome se film ne svidi, neka ispere okus baletom, ako ima još ljudi koji prate takvu vrstu umjetnosti. U svakom slučaju, Orašar će uvijek biti tu kao dio božićne tradicije i božićnog duha. 🙂