Recenzija: The Christmas Chronicles (2018)

Dobra večer, ili dobar dan. A ne znam u koje doba ovo čitate, ali bila je večer kad sam ovo pisao, čak skoro i noć, ali reći ‘dobra noć,’ to baš i nema smisla. Uglavnom, evo mene opet sa novom recenzijom (glad to be back), recenzijom Netflixovog filma The Christmas Chronicles.

Žanr: Avantura, komedija, obiteljski, fantazija

Režija: Clay Kaytis

Scenarij: Matt Lieberman, David Guggenheim

Glumačka postava: Kurt Russell, Darby Camp, Judah Lewis

Sinopsis: Nakon što akcija ‘Uhvatiti Djeda Božićnjaka na djelu’ pođe po zlu, djevojčica Kate i njezin buntovni, stariji brat Teddy morat će pomoći Djedu Božićnjaku, pravom Djedu Božićnjaku, da spasi Božić.

Ho ho ho! Zapravo, zaboravite ove prethodne tri riječi na h, ovaj film nam konačno pokazuje Djeda Božićnjaka u pravom svijetlu, razbijajući sve one mitove o njemu koje su nam prodali Coca-Cola i ostale milijarderske tvrtke koje koriste svima nam omiljenog djedicu kao marketinški trik.

Film The Christmas Chronicles je jedan prezabavan, prekomičan, i preobiteljski film koji će probuditi dijete u svima nama. Dobro, možda ne u svima, ali u meni definitivno je. Čak i sa ovoliko, neću vam reći koliko, godina na leđima ja sam na ovaj film vrištao i plakao od smijeha kao neko malo dijete. Samo da se zna, nisam baš toliko star.

Ovo je film koji govori o vjerovanju u božićni duh i samog Djeda Božićnjaka, no ne u onom stilu u kojem je to radio The Polar Express ili Miracle on 34th Street. Fabula se vrti oko obitelji koja je, kako nam pokazuje početak filma, svaki Božić do sada provodila u blagdanskoj idili, ispunjena božićnim duhom. No ove godine, nažalost, moraju proživjeti svoj prvi Božić nakon obiteljske tragedije. Najstariji sin, Teddy, je nakon tragedije postao tinejdžerski buntovnik te, iako su prije bili nerazdvojni, njegova mlađa sestra Kate nikako ne može s njim ponovno uspostaviti bratsko-sestrinski odnos.

Kate nepokolebljivo vjeruje u Djeda Božićnjaka, što njezinog brata izluđuje. No ove godine Kate će se pružiti prilika da postojanje najpoznatijeg djeda na svijetu možda i dokaže, uz pomoć njezinog brata. Iako Teddy isprva odbije, Kate, snalažljiva kakva je, uspije izvući as iz rukava te njih dvoje se bacaju u akciju da ulove Djeda Božićnjaka na djelu. Naravno, lakše je to reći nego napraviti. No jednom kada im to pođe za rukom, sam Božić će biti doveden u pitanje, a kako bi ga spasili, kreću zajedno sa Djedom u pustolovinu o kojoj svako dijete može samo sanjati.

Djeda Božićnjaka u ovom malom slatkišu od filma glumi legendarni Kurt Russell. U njegovoj najkomičnijoj ulozi do sad, Kurt je svoj posao odradio toliko dobro da sam ćete pomislit: “Ako ovo nije Djed Božićnjak, ja ne znam tko je.” Kurt odlično interpretira Djeda, koji, osim što zna svaku osobu na planeti, sve njihove božićne želje ima u malom prstu, te priča malih milijun svjetskih jezika, na vrlo komičan način pokazuje koliko mu idu na živce sve silne teorije zavjere o Djedu Božićnjaku koje danas znamo. Ovaj Djed Božićnjak, osim što je komičniji, simpatičniji te teži nekih 40ak kila manje nego Djed Božićnjak kojeg vidimo na kamionu Coca-Cole je, isto tako, u simpatičnom smislu, dvostruko luđi od bilo kojeg Djeda kojeg nam je sedma umjetnost ikad prikazala.

U ovom filmu ćete također vidjeti sve ono po čemu poznajemo Djeda Božićnjaka, njegove saonice, njegove poznate sobove (zapamtio sam Cometa, Vixena i Blitzena, ostalih pet se ne sjećam), poznatu vreću sa darovima (napokon je objašnjeno kako u jednu vreću stanu pokloni za svakoga na svijetu). Njegovi vilenjaci, iako nisu onako veliki kao u oni Gospodaru Prstenova (šala-mala, znam da to nije za usporedbu), još uvijek su prikazani kao umiljata mala stvorenja te lojalni pomagači koji znaju zapapriti onome koji Djedu stane na žulj. I ne, ne nose svi oni zeleno.

Teddy i Kate će, kako radnja bude odmicala, shvatiti bit obiteljskog Božića. Dobro, možda bi netko rekao da je to klasika, da mlađa sestra ide starijem bratu kojeg je spucao pubertet na živce i da mu je non-stop dosadna. Ali ipak, kod njih je malo specifična situacija. No, bratsko-sestrinska ljubav se svejedno uvijek osjeti, pogotovo na obiteljski blagdan kao što je Božić, i to ne govorim samo o ovom filmu, nego i općenito.

Što se tiče vizualnog dizajna, moram reći da je i više nego dobar. Komponente koje ovaj film čine fantazijom (Djedova magija) su izvrsne. Na kraju krajeva, ovaj film je fantazija sam po sebi. Na dizajn setova, pogotovo Djedovu kuću nemam zamjerki a glazba je isto tako odlična, pogotovo scena u kojoj se Djed malo raspjevao (tko je gledao, shvatit će).

Humor je, po meni, odličan, iako su ga neki kritičari popljuvali. Dobro, možda će nekome humor u ovom filmu djelovati djetinjasto, no ponavljam, ovaj film nije isključivo samo za djecu, već za dijete u svima nama. Naravno, gotovo sav humor u filmu dolazi od samog Djeda Božićnjaka, ali to nije mana, već velika prednost.

Ovo je film koji jednostavno zrači božićnim duhom. Neki kritičari su govorili da je previše predvidljiv, ali znate kako se kaže, ‘hrđavoj ptici i perje smeta.’ Film možda ima neke sitne mane (radnja je mogla nekad skrenuti u malo boljem pravcu) ali nijedna od tih mana nije dovoljno velika da vam skrene pažnju sa božićnog ugođaja kojim ovaj film obiluje, te naravno, Kurtove izvrsne glume kao Djeda.

Ovaj film nije savršen, ali on to i ne treba biti, radi se o čistoj zabavi za cijelu obitelj. Kad sve zbrojim i oduzmem, najveća mana ovog filma je to što nije prikazan u kinima, jer mislim da bi ovaj film poslužio kao izvrstan razlog za obiteljski izlazak i obiteljsko druženje u kinu. Definitivno je da bi djeca, a sasvim sigurno i odrasli, iz kino dvorane izašli sa smiješkom od uha do uha.

Eto, ja sam svoje rekao, a tko voli nek izvoli. Kritičari su bili vrlo podijeljeni oko ovog filma, ali sto ljudi, sto ćudi. Možda će neki od vas reći da sam previše ishvalio ovaj film, ali nemojte zamjeriti, ovo sam pisao odmah nakon gledanja, moguće je da se ovaj djetinjasti dio mene još nije smirio. Toliko od mene, a sad idem vidjet zašto mi je dosadilo pisati: D-J-E-D B-O-Ž-I-Ć-N-J-A-K, iako mislim da znam zašto. 🙂