Recenzija: A Taxi Driver (2017)

Pogledali smo hvaljeni južnokorejski film, temeljen na istinitim događajima masakra u Gwangjuu, 1980. godine. Našu recenziju pročitajte u članku.

Datum izlaska: 2. kolovoza 2017.

Trajanje: 137 minuta

Redatelj: Jang Hun

Glavne uloge: Kang-Ho Song, Thomas Kretschmann, Hae-Jin Yu, Joon-Yeol Ryoo

Recenzija: 

(Južno)korejska kinematografija, iako marginalizirana na našem području, dobrano se proširila zapadnjačkim tržištem u posljednjih 10 godina. Proboj je počeo još 1999. s akcijskim hitom Shiri, a uzeo maha 2003. sa središnjim dijelom Chan-Wook Parkove osvetničke trilogije, Oldboy, kao i sa megahitom Joon-Ho Bonga, Memories of Murder.

Iako sam svjestan okretanja očiju i rečenica tipa “kakav je ovo film s glupim Kinezima” na sam spomen japanskog/korejskog/kineskog/hongkonškog/tajlandskog filma od određenog broja ljubitelja američkog i amerikaniziranog filma, svakako se isplati promovirati kvalitetnu kinematografiju kakva je korejska. Prefiks “južno” nema smisla stalno pisati, jer kako je poznato, Sjeverna Koreja nema slobodu kinematografije (osim dokumentaraca o Kim Jong-Unu i sličnih propagandnih videa).

Taksist je apsolutni hit, kako u Južnoj Koreji, tako i među ljubiteljima azijskog filma.

Priča je to o mrlji južnokorejske povijesti, čiji je put do demokracije bio krvav i nemilosrdan, i koja u to doba i nije mnogo odskakala od svog komunističkog, sjevernog brata, mada se tako htjela predstavljati. Militaristička diktatura koja je uslijedila nakon vojnog puča od strane Chun Doo-Hwana uspjela je utišati sve gradove osim Gwangjua. Studentski prosvjedi nakon zatvaranja sveučilišta isprovocirali su agresivnu reakciju kakva i priliči narcisističkom diktatoru, koji je poslao padobranske plaćenike (takvi nisu dostojni zvati se vojnicima) da eliminiraju do i jednu osobu koja se nađe na ulicama, bila prosvjednik ili ne. Taj događaj znan je kao Gwangju Masakr.

Ovaj film u fokus stavlja skromnog taksista iz Seoula koji igrom slučaja pristaje prevesti njemačkog novinara do Gwangjua, kako bi potonji snimio i svijetu prenio vijest o užasu koji se tamo zbiva. Militaristički zakon ne samo da je sprječavao ulaz ijednom stranom novinaru, već su i same državne novine morale prenositi samo ono što su smjele. U prijevodu, ostatak Južne Koreje nije imao pojma što se doista zbiva u Gwangjuu. Svijet još manje.

 

 

 

Kang-Ho Song veteran je korejskog, a Thomas Kretschmann njemačkog filma, i obojica postupno dočaravaju različitost vlastitih karaktera koje spaja tragedija i užas viđenog i iskustvenog.

Sam masakr nije dominirajuć kroz film, iako su malobrojne scene koje ga prikazuju maestralno režirane – tjeskobne, mučne i vizualno impresivne.

U stvarnom životu, taksist i novinar nisu se uspjeli sresti nakon tog događaja, što sam kraj filma čini još tužnijim – pogotovo poruka stvarnog novinara, koju ostavlja filmskom timu u nadi da će ponovno sresti svog prijatelja, ne znajući kako je isti umro već 1984. godine, a i sam novinar umire 2 mjeseca nakon ostavljanja te poruke (siječanj 2016.). Film je zapravo i snimljen ne poznajući identitet ni sudbinu taksista – ona je obznanjena od strane njegovog sina tek nakon izlaska filma. No, ono najbitnije je kako su uspjeli svijetu prenijeti istinu, što je u konačnici i spasilo ostatak Južne Koreje. Za građane Gwangjua pak, ostati će vječno bolno sjećanje.

Filmovi koje sam spomenuo u uvodnom paragrafu su ujedno i oni koje bih preporučio kao uvod u korejsku kinematografiju, a Taxi Driver je odmah iza njih.

Lišite se predrasuda i zaronite u svijet još jedne filmske tvornice koja svake godine producira nemali broj kvalitetnih trilera, drama i akcijskih komedija. Uživajte!