Pogledali smo Netflixov dokumentarni film o životnoj priči Cyntoije Brown. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Dokumentarni

Redatelj: Daniel H. Birdman

Sinopsis: Životna priča o najturbulentnijih 15 godina života amerikanke Cyntoije Brown.

Recenzija: Murder to Mercy: The Cyntoia Brown Story (2020)

Okej, jest da ovo nije tip filma kakvog smo navikli recenzirati, ali s obzirom da je takvo, da ne kažem kakvo vrijeme da se ima vremena i malo dublje prokopati po Netflixu i ostalim binge-watching servisima, tako smo i mi naletiti na ovaj dokumentarni film. Za neupućene, Cyntoia Brown je djevojka koja je 2004. godine, sa svega 16 godina bila optužena ubojstvo u američkoj saveznoj državi Tennessee. Sudilo joj se kao odrasloj osobi, a osuđena je na doživotnu kaznu zatvora. Ipak, nakon 15 godina robije, uslijed promjene Tenesijevskih zakona, te aktivacije javnosti koja je pokrenula kampanju za njezino puštanje, cijela priča je došla do samog guvernera Tennessija koji joj je uveliko smanjio kaznu što je na koncu dovelo do njezinog puštanja na slobodu. I samo da znate, ovo je dokumentarac koji je pravljen po stvarnom događaju, tako da nam tu nemate što zamjeriti zbog svih ovih tzv. spojlera.

Ipak, iako sama Cyntonijina priča bi se mogla dobro iskoristiti za jedan klasični dokumentarni film o tim turbulentnim životnim pričama (kakve u Americi nastaju gotovo svaki dan), sam dokumentarac je cijelu tu priču ispričao previše prozirno, previše plitko, i previše ‘reda radi’. Ne možemo baš reći ‘zbrzano’ jer film traje dobrih sat i pol što je i više nego dovoljno za ovakav format filma, ali od tih sat i pol, više od pola tog prostora se moglo iskoristiti puno bolje da se priča dodatno istraži, jer suštinski gledano, ovaj dokumentarac nije ponudio ništa više doli kronološke podjele svega što smo, dobro možda ne toliko mi, ali sve što je jedan prosječni amerikanac glede cijele te priče mogao pročitati u novinama.

Dokumentarac je sačinjen od arhivskih snimki, poneke snimke koja je snimljena baš u njegovu svrhu, intervjua, pregled vremenske crte, znači sve što jedan klasični dokumentarac mora imati. Ali ipak, krajnja svrha dokumentarca nije samo pokazati što se dogodilo, već i pobliže pokazati ono što nismo znali, a toga ovdje nema. Iako ni ja nisam u potpunosti upućen u cijelu tu priču, bilo je dosta članaka na američkim portalima koji su jasno pokazali da je ovaj dokumentarac puno toga preskočio. Isto tako, u nekoj mjeri je čak ispao i previše manipulativan. Iako je pokazao što je sve dovelo do njezinog puštanja na slobodu i kako je promjena zakona na to utjecala, nikad nije dokazano da je ona to ubojstvo zaista počinila iz straha za sebe, kako je tvrdila. Film se apsolutno niti jednom nije osvrnuo da drugu stranu priče, što na kraju zapravo jedino govori koliko je pravosuđe u nekim slučajevima zapravo šupljo ko elementaler. Dakako, ima tu puno tih elemenata zbog čega je ova priča i dobila taj medijski bum! Ali sasvim sigurno je mnogo toga ostalo i sakriveno ispod tepiha, a ovaj film ne da to nije otkrio, nego je i dodatno sakrio, što je u konačnici njegova najveća mana.

Inače, sam dokumentarni format filma je dobro zamišljen. Dobar je balans intervjua, arhivskih snimki i svih ostalih stakvi koje su korištene, ali opet ponavljam, za priču koja se stvarala punih 15 godina, definitivno je da se iz svega toga moglo izvući puno više, a ne samo zaplet i rasplet. Ova recenzija nije toliko duga kao neke druge gdje smo se kolege i ja raspisali ko ludi. Ali za ovakav tip filma smo i rekli sve što smo i trebali za reći.