Pogledali smo film Little Women koji je ove godine pokupio 6 nominacija za Oscara. Je li svaka od tih nominacija zaslužena, saznajte u našoj recenziji.

Žanr: Drama, romatika

Redatelj: Greta Gerwig

Scenarist: Greta Gerwig (prema knjizi Luise May Alcott)

Glumačka postava: Saoirse Ronan, Emma Watson, Florence Pugh, Eliza Scanlen, Laura Dern, Timothée Chalamet, Meryl Streep, Tracy Letts, Bob Odenkirk, James Norton, Louis Garrel, Chris Cooper

Sinopsis: Priča o četiri mlade žene koje se bore za vlastiti životni put, bazirana na istoimenom romanu i klasiku, je vječna i bezvremenska. Četiri sestre Meg, Jo, Amy i Beth March upoznajemo još kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetljivijim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je njihov otac otišao dati svoj doprinos američkom Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.

Stavimo na trenutak na stranu činjenicu da je ovaj film pokupio dobrih šest nominacija za najprestižniju filmsku nagradu i zapitajmo se: jesmo li zaista očekivali toliku hvalu za ovaj film i prije nego što su nominacije za Oscara objavljene? Iskreno, unatoč izvanrednom glumačkom ansamblu, dok sam čekao da ovaj film izađe, nisam mislio da će biti išta više od nekog, u najmanju ruku, nešto boljeg prosjeka. No, film je na kraju ispao puno više od toga. I vjerujte mi, ovo ne govorim samo da bih ispao jedan od većine recenzenata koja je ishvalila ovaj film na sva zvona. Pa iako možda imam tu čast da moje mišljenje o filmu ovdje pročita poveća skupina ljudi, uvijek nastojim ostat “na zemlji” i svaki film gledati prvo kao obični i svakodnevni filmofil, a tek onda kao recenzent. I kao takvome, mene je ovaj film, bez ikakvog pretjerivanja – oduševio! S obzirom da ja uglavnom u ovakvim situacijama volim povlačiti neke teatralne usporedbe, ovaj cjelokupni film bi najbolje bilo usporediti sa Schwarzwald tortom. Otkud mi je sad to palo na pamet? Pa zamislite to ovako: Schwarzwald torta je inače poznata kao torta jednostavnog vanjskog izgleda, ali zato unutar sebe ima čitavu rapsodiju i raskoš voćnih okusa što ju čini i jednom najpoznatijih torti na svijetu. E upravo takav dojam je na mene ostavio film Little Women. Odlična i, malo je reći, dubinski ispričana priča koja je napravljena na jedan, sada možemo reći, totalno Oscarovski način.

Idemo od početka. Prije svega, već sam metaforički rekao sa je ovaj film prikazao dubinsku i višeslojevitu fabulu. Sama radnja se zapravo prikazuje kao adaptacija biografskih memoara jer pratimo sami život glavnog lika i njezine obitelji, ambicioznost, kako njezinu, tako i njezinih sestara, ali krucijalni dio toga je da ovaj film ne samo da je adaptirao originalni roman Luise May Alcott, već je u isto vrijeme ekranizirao kako je taj sami roman nastao. Mary Alcott, koja je originalnu knjigu napisala još prije više od 150 godina, i sama je rekla da je knjiga zapravo polu-biografski roman napisan u trećem licu. A i sam film, osim što prikazuje tu njezinu priču, u isto vrijeme, kroz fiktivnog glavnog lika, koji zapravo predstavlja spisateljicu, pokazuje kako je ona sama došla na ideju za taj književni klasik koji je poznat i dan danas. Tu se odmah možemo nadovezati i na scenarij koji je istinski odlično napisan. Iako je sama fabula dosta pravocrtna, odnosno, sastoji se od jednostavne prezentacije fabule od jedne točke u vremenu radnje do druge, uz naravno neke skokove u vremenu kako bi se zapravo život glavnih likova u potpunosti prezentirao. Ovaj film zapravo nije podijeljen na klasičnu gradaciju filmskog djela, tj. nema klasičnog ili nekog vidnog zapleta, već je cijeli film zapravo sam za sebe vrhunac čitavog djela, iako naravno taj vrhunac sve više i više raste kako film ide prema svom završetku.

E sad, da se nakratko vratim na onu moju metaforu sa Schwarzwald tortom (nadam se da niste odgladnili čitajući ovo), iako bi možda samim pogledom na sinopsis filma ne bismo pomislili da se film sastoji od neke spektakularne priče – “film koji priča o odrastanju četiri sestre, velka stvar!” – taj odlično napisani scenarij, koncept i cijela dubina ovog filma dokazuju da bi takvo razmišljanje bilo apsolutno krivo. Prije svega, film je prožet dobro, dozom ujednačeno prikazanih likova od kojih svaki ima neki svoj sopstveni karakter, što daje jako velik doprinos čitavom metaforičkom značenju kojeg ovaj film daje, a s obzirom da je film uspio jako nam dobro iskarakterizirati svakog pojedinog, pa i najsporednijeg lika, samo u tom segmentu je scenaristički trud Grete Gerwig i više nego vidljiv, a isto to vrijedi i za režiju filma. Inače, koncept filma je smješten tijekom Američkog Građanskog Rata, ali to je samo prosta podloga jer sami rat gotovo da i nema suštinske uloge u prezentaciji fabule. Osim naravno što se spomene u više navrata da su muškarci iz raznih obitelji otišli u rat, od samog rata se u filmu ne vidi ni r, što je hermetički dalo taj prijeko potrebni prostor za četiri glavne sestre, ali i sve ostale ključne likove.

No bez obzira na vrijeme radnje, koncept filma je izvanredno složen te nam je dao još jedan, i to jedan od najboljih, pogleda na tadašnje vrijeme kada su društvo, društveni slojevi, i svakodnevni život bili korijenito drugačiji. To se posebno vidi u scenama u kojima su organizirani plesovi i te društvene manifestacije kojih danas gotovo da i nema, barem ne u ovakvom smislu. Gerwing je te scene iskoristila za dodatno naglašavanje različitosti između tadašnjeg i današnjeg društva korištenjem kratkih, ali ne može se reći nepotrebnih sekvenci u kojima je plesna interakcija između likova prikazana slow-motionom sa dodatnim pojačavanjem vjerodostojne glazbe, kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Također, taj koncept je imao ulogu i u izvrsnosti u dizajnu setova, te fantastično dizajniranih kostima koji ne samo sa su vjerodostojni, nego daju i još jedan dodatni sloj kvalitete zbog čega nominacija za Oscara u toj kategoriji nimalo ne čudi. Da vam budem iskren, scene plesova i tih veselica iz tadašnjeg doba su me donekle konceptualno podsijetili na scenu plesa iz legendarnog Doctora Zhivaga, ali to je već neka potpuno druga sorta.

Idemo dalje. Već sam spomenuo sami koncept i okvirni pogled na prezentaciju fabule, kao i veliku važnost karakterizacije likova koja nosi cijeli ovaj film. Upravo je to ono što je najvažnije kod ovog filma jer se kroz same likove zapravo iznose sve emocije koje ovaj film nudi. Također, karakterizacija likova iako pokazuje različitost između, ali određenu sličnost među određenim likovima, također nosi to metaforičko značenje koje se može poistovjetiti sa svakodnevnim životom. Dakako, kad sam već spomenuo emocije maloprije, kroz sve ove likove se zapravo vidi i čitava mješavina ljubavi, sreće, ali i tragedije, požrtvovnosti i ambicioznosti likova. Koliko god da to sad što sam napisao zvuči kao neka loša sapunica, s obzirom da se to posebno dobro uklapa sa tadašnjim vremenom i društvenim poretkom koje i ovdje igra veliku ulogu, usudio bih se reći da je ovaj film nekako napravljen na jedan jedinstveni Šekspirijanski način. Isto tako, film ima i čitavu plaetu izmješanih emocija koje se, pogotovo, u zadnjem činu filma, izmjenjuju rapidnom brzinom. Prvo dođe scena gdje se osjeti sreća koja mami osjeh na lice, a već u sljedećoj dolazi turbulentnost i tuga koja tjera suze na oči. Nevjerojatna je činjenica da se film u tolikoj mjeri uspio poigrati sa gledateljevim emocijama, ali u isto vrijeme sve to napraviti na tako kvalitetan način, bez obzira što na kraju ni sam gledatelj ne zna kako bi se više osjećao. Sigurno ste svi čuli za onu izreku: “dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.” A kad ovako sad sagledam, čini mi se da je zapravo glavna metafora ovog filma da ne može svima odjednom svanut, ali se zato itekako može svima odjednom smrknut.

Sada kad smo to spomenuli, da prijeđemo na likove, i naravno, sami glumački ansambl. Film je neupitno okupio maestralnu glumačku postavu. Saoirse Ronan, Emma Watson, Florence Pugh i Eliza Scanlen u ulozi četiriju glavnih sestara, te glumački veterani Laura Dern i Meryl Streep. A vjerujte mi da je stvarno nemoguće pretjerati sa hvalom ovog glumačkog spektra. Saoirse Ronan, kojoj je, i sa nepunih 26 godina starosti, ovaj film donio već četvrtu nominaciju za Oscara, što je zaista nevjerojatan pothvat, i koja je već surađivala sa redateljicom Gerwig, i to na filmu Lady Bird (koji je bio nominiran za 5 Oscara) našla se u glavnog ulozi – Jo March. Unatoč uravnoteženoj važnosti svih četiriju sestara, Jo je težinski glavni lik te zapravo predstavlja autoricu same knjige na kojoj je ovaj film baziran. Emma Watson, poznata po, znate već čemu, glumila je Meg March, i ovo bi joj lako mogla biti najbolja uloga karijere nakon Hermione Granger, a budimo realni, konkurencija tu i nije baš jaka jer nakon Hermione, jedino je uloga Belle uspjela ostaviti kakav-takav uspješan trag. Naravno, iako Emma neupitno još uvijek ima karizmu, nekako mi se čini da je u svakoj novoj ulozi nekako – ista. Taj njezin karakteristični glasić sad bih prepoznao i sa pet kilometara udaljenosti, a sama njezina pojava još uvijek ostavlja malte ne isti dojam kao one poznate tinejdžerice iz četvrtog i petog dijela Harry Pottera (pa nadalje). Zatim Florence Pugh, kojoj je ovaj film donio prvu nominaciju za Oscara i koja je odradila izuzetan posao te je na njenom liku – Amy March, uz Jo, stavljeno najviše naglaska. U ulozi četvrte sestre, Beth, je Eliza Scanlen koja je tu na kraju ipak ispala najsitnija riba, ali na njezin lik je nekako i stavljeno najmanje naglaska među sestrama tako da je tu postignut dobar balans.

Cijeli film zapravo naglašava ambicioznost i životne želje svake od tih četiriju sestara. Jo se bavi pisanjem romana (logično), Amy sanja postati poznata slikarica, Meg će se zaljubiti u čovjeka koji joj ne može priuštiti lagodan život, a Beth odlično svira klavir. Svaka od tih njihovih ambicioznosti i stavova će imati ključni udio u karakterizaciji i razvoju svakog lika. Iako se, zbog koncepta tadašnjeg vremena, očekuje da svaka od njih nađe bogatog muža koji će joj pružiti lagodan život, na svaku od njih četiri će to drugačije utjecati. To će dodatno pridonjeti i lik Laurie Laurence, kojeg glumi talentirani mladi glumac Timothée Chalamet. Njegov lik će zapravo razviti određenu povezanost sa sve četiri sestre, ali ponajviše sa Jo i Amy što će utjecati i na samu intrigantnost filma u tom pogledu. U tom kontekstu, obavezno moramo još izdvojiti Lauru Dern u ulozi majke sestara Marmee March. I naravno, da slučajno ne zaboravimo legendarnu Meryl Streep u ulozi Ujne March, koja je zapravo i za standarde tadašnjeg vremena radnje jedna velika konzervativka te ostavlja dojam neke bogate, ali iskompleksirane grofice. Ipak, i njih dvije su odradile jako dobar glumački posao, onakav kakav se od jednih takvih veteranki svjetskog glumišta mogao i očekivati, tako da se kompletnom glumačkom ansamblu moraju dati dva palca prema gore.

Okej, što još nismo spomenuli? Ah da, glazba. Doduše, mogli bismo se odmah tu nadovezati na činjenicu da je film također nominiran za Oscara za najbolji originalni glazbeni score, ali čak i bez toga, glazba je apsolutno i neoborivo vrhunska. Skaldana ja klasičnim pristupom u kojem su sve glavne dionice primarno, a nerijetko i samo, odrađene klavirom, što u nekoj mjeri stvara povezanost izvođenja takve glazbe ne samo sa vremenom radnje filma nego i sa likom Beth koja je tijekom filma bila za klavirom k’o današnja omladina za smartphoneom. Glazbi je inače dana velika važnost ne samo u kontekstu Bethinog lika, nego u kompletnom filmu, pogotovo onim već spomenutim scenama plesa koje se dodatno ističu korištenjem laganog slow-motiona, a također se primjenjuje dobar kontrast glazbe između scena koje kako se izmjenjuju, automatski izmjenjuju i emocije kojima film zrači. U jednoj rečenici, kada u ovom kontekstu sve sagledamo, može se reći da bi cijeli ovaj film bez klavira bio kao Mozart bez kajdanke.

Sada kada smo u prethodnom odjeljku opet spomenuli lik Beth, vratit ću se ponovno na taj dio sa glumcima i i još izdvojiti Chris Coopera kao gospodina Laurencea, koji je u ovoj priči u svojstvu vrlo bogatog, ali ogorčenog čovjeka koji je izgubio kćer. To je njegov karakter približilo liku Beth, s obzirom da je i njegova kćer također svirala klavir. Uz to, postignut je kontrast između njegovog lika i Meryl Streepove Ujne March. Iako pripadaju istom društvenom sloju, okarakterizirani su kao dva lika poptuno različite naravi i stavova. Laurenceov sin Laurie, kojeg smo već ranije spomenuli, zadužen je za intrigu među likovima, a to će imati veliki udio i u samom epilogu. Kad smo već kod toga, sam završetak također se može temeljito protumačiti jer nam spisateljica originalnog romana malo zamazala oči te na kraju nismo sigurni je li taj kraj stvarno u potpunosti baziran na stvarnom životu, ili je osmišljen da ugodi čitatelju ili, u ovom slučaju gledatelju, sa barem nekom vrstom happy enda. To je ono što dodatno intrigira i zapravo još više gura ovaj film u tu kategoriju filmova koje Akademija, tako rečeno, voli.

I sada, da napokon stignemo do zaključka. Nakon svog ovog teksta i filozofiranja, generalno možemo reći da je Little Women jedno veliko i sveobuhvatno oličenje kvalitete i generalno jedan od najboljih filmova prošle godine, s obzirom da službeno spada pod 2019. Sad da se nadovežemo na mišljenje Akademije o ovom filmu. Film je za najprestižniju filmsku nagradu nominiran u sljedećim kategorijama: Najbolji Film, Najbolja Glavna glumica (Saoirse Ronan), Najbolja Sporedna Glumica (Florence Pugh), Najbolji adaptirani scenarij, Najbolji kostimi, i Najbolji originalni glazbeni score. Od svih tih kategorija, u ove zadnje dvije bi dao zlatni kipić ovom filmu baz razmišljanja, dok je kod ove ostale četiri konkurencija zapravo poprilična tako da ne znam baš kolike su šanse da će se ovaj film tu uspjeti probiti, iako naravno, sve je moguće. Uz to, možda bi se eventualni mogli nadati da će Saoirse osvojiti svoj prvi Oscar jer ovo joj je već četvrta nominacija, nakon što u prva tri nije imala sreće da osvoji, iako naravno, bilo je glumaca koji su pokupili i više nominacija, pa su svaki put se vratili iz Dolby Teatra praznih ruku. No bez obzira na sve te nominacije, ovaj film je i dalje gotovo savršen! Izvanredno napisan, režiran, maestralno odglumljen od strane čitavog tog izvanrednog glumačkog ansambla, fantastične glazbe, neopisivog filmskog i umjetničkog ambijenta, vjerodostojno postignuta atmosfera i uređenje u skladu sa vremenom radnje te u konačnici film koji je fantastično sve upotpunio sa svojim odličnim metaforičkim i krajnje emocionalnim pristupom. Još jedan filmski dragulj koji će se ravnopravno boriti za mjesto na TOP listi filmova za sada već prošlu godinu.