Recenzija: Once Upon a Time… in Hollywood (Bilo jednom… u Hollywoodu, 2019)
Pogledali smo film Once Upon a Time… in Hollywood (Bilo jednom… u Hollywoodu). Navodno Tarantino planira snimiti još samo jedan film nakon ovoga i onda se povući u mirovinu. Odlazak jednog od najvećih vizionara Hollywooda svakako bi bio enorman gubitak za suvremeni film, međutim je li bolje da se nakon svog devetog filma Tarantino što prije umirovi ili bi ih trebao napraviti još barem devet? Recenziju filma Once Upon a Time… in Hollywood (Bilo jednom… u Hollywoodu) pročitajte, kao i obično, u našem tekstu.
Žanr:
Komedija, drama
Hrvatski naziv:
Bilo jednom… u Hollywoodu
Režija:
Quentin Tarantino
Scenarij:
Quentin Tarantino
Glavne uloge:
Leonardo DiCaprio (Rick Dalton), Brad Pitt (Cliff Booth), Margot Robbie (Sharon Tate), Al Pacino (Marvin Schwarz), Emile Hirsch (Jay Sebring), Bruce Dern (George Spahn), Maya Hawke (“Flowerchild”), Kurt Russell (Randy), Luke Perry (Wayne Maunder)
Sinopsis:
Pokušavajući obnoviti i pokrenuti propadajuću karijeru, glumac Rick Dalton (Leonardo DiCaprio) i njegov kaskader Cliff Booth (Brad Pitt), istražuju mogućnosti Hollywooda tokom posljednjih godina njegova Zlatnog doba, otkrivajući pritom sav sjaj i bjedu šarenila najvećeg filmskog centra na svijetu. U pozadini te njihove priče odvija se stvarna strava u vidu djelovanja obitelji Manson, čiji je karizmatični, ali potpuno poludjelo vođa, Charles Manson, ostavio neizbrisiv trag u američkoj povijesti. Međutim, što se točno dogodilo? Kako kaže naslov filma – Bilo jednom u Hollywoodu…
Quentin Tarantino je jedan od onih trknutih genijalaca koji je uspio zahvaljujući svojoj originalnosti, hrabrosti i, naravno, malo sreće. Od 1992. godine, kada je izbacio svoj kultni film Psi iz rezervoara, pa do ovoga, devetog filma, Tarantino nas je proveo kroz sijaset žanrova i pokazao nam ne samo ono što je na njega utjecalo, već i ono što on istinski voli. I dok mu možete osporiti nedostatak sofisticiranosti ili određenu pretjeranost, Tarantino je neosporivo i genijalac i umjetnik kog će film trajno pamtiti.
Deveti samostalni film (ne računamo suradnju na diptihu Grindhouse/Death Proof, kao ni segment u sklopu Four Rooms) Quentina Tarantina žanrovski se navodi kao komedija/drama, međutim poznavajući Tarantina, vjerojatno već možete zaključiti da su žanrovski gabariti jako rastegnuti. Kao i za svih osam ranijih filmova, Tarantino je i za ovaj svoj film napisao scenarij u kojemu je donio jednu kolažnu priču svega onoga što je taj čovjek, dok je radio u videoteci i uživao u filmovima, obožavao. Iako je svaki od svojih žanrovski konkretnih filmova (prva tri filma su mu trileri, Kill Bill je borilački film, Nemilosrdni gadovi su ratni film, dok su dva filma prije ovoga vesterni) prilično rastezao i oni nikada nisu bili žanrovski jednoznačni, Once Upon a Time… in Hollywood je u tom segmentu dosad najveći i najambiciozniji Tarantinov projekt. Iako da, možemo reći u nekom kontekstu da je on primarno crnohumorna drama, ovaj film doista ima svega i prisnuti su, zapravo, svi žanrovi koje je Tarantino ranije snimao. U tom kolažnom scenariju, Tarantino je ponovo odao počast onim žanrovima kojima se kroz individualne filmove već naklonio, ali je isto tako uspio na jedan suptilan i nimalo samodopadan, nimalo egoističan način odati počast sam sebi.
Tarantino je s ovim scenarijem konačno došao na svoje. Naime, Tarantino obožava film, a još više od toga obožava snimati filmove. Iako nikada nije bio dio establishmenta američke kinematografije, istovremeno je bio dovoljno mainstream da ne bude indie i to je, u njegovom slučaju, jako dobra stvar jer je imao pristup industriji, ali više kao promatrač nego kao akter. I dok je ranije istraživao pojedine žanrove i njihove implikacije, ovdje je konačno uspio istražiti, i to na apsolutno maestralan način, sam film, samo umijeće snimanja filma. Kroz priču o propadajućem glumcu, čija je priča na simboličnoj razini i metafora o propasti Zlatnog doba Hollywooda (tog, po mnogima, najspektakularnijeg i najboljeg doba holivudske kinematografije), Tarantino nam je prezentirao karakternu studiju propadajuće glumačke psihe, ali isto tako i povijesnu studiju svog sjaja i sve bijede jednog razdoblja o kojem se uvijek govori u superlativima, a koje je u mnogočemu bilo kao pseudoarhitektura – samo lijepa fasada s vrlo primitivnim kosturom.
Činjenicom da je napravio film o nastanku filma, Tarantino je uspio ubaciti sve. Ako se dobro fokusirate, a preporučujem vam da to uradite kada budete išli gledati film, uočit ćete kako je Tarantino u film koji je nominalno drama uspio ubaciti triler, svoj prvi žanr (misterij Mansonove obitelji), onda filmove o borilačkim sportovima (efektni monolog Brucea Leeja i njegov nastavak), vestern (Rick Dalton se probija kroz američku vestern televiziju, a onda i kroz Tarantinu omiljeni špageti vestern) i čak i ratni film (kroz pregled Daltonove karijere), koji u ovom filmu jako podsjeća na Nemilosrdne gadove. Istražujući filmsku povijest, Tarantino nam je prikazao svoju vlastitu povijest jer je kroz sve te žanrove dao pregled svoje ne toliko plodne, ali nezaboravne karijere i to jednako kompaktno kao i pri individualnoj analizi svakog tog žanra. Jasno, sve je to obilježeno za Taranrina karakterističnim scenama i atmosferom, a posebice njegovim izvrsnim crnim humorom, s kojim se, kao ni dosad, nije libio izrugati ni samome sebi i onome što voli (op.a., scena u kojoj Dalton pljuje po špageti vesternima).
Sam scenarij je za Tarantina neočekivano kompaktan. Iako ima nekoliko nelinearnih elemenata koji su ubačeni i ovdje, naracija teče potpuno linearno i zapravo pokazuje kako je Tarantino, što nisam nikada vjerovao da ću reći, sazrio i odrastao. Iako je svaki njegov scenarij u neku ruku bio malo remek-djelo, činjenica je da se Tarantino uvijek igrao sa svojim pričama i rastezao ih, često, do granica smislenosti. Ovdje je, atipično za njega, ispričao jednu smislenu, koherentnu i vrlo ozbiljno neozbiljnu priču od početka do kraja i to je, zapravo, napravio fenomenalno. Ako ste voljeli nezrelog Tarantina, zreli Tarantino će vas oboriti s nogu jer prvi puta možete vidjeti kako njegov stvarni genij, a ne ona kaotična razigranost, izgleda. Scenarij je prepun simbolike, prepun je metafora i referenci, a sve je toliko kompaktno kao cjelina, sve je toliko smisleno da vi zapravo ni u kojem trenutku ne sumnjate da se to tako doista i dogodilo. Jasno, Tarantino poznaje film i poznaje razdoblje o kojemu je pisao, ali napraviti jednu tako uvjerljivu alternativnu verziju itekako poznatih događaja – za to je već potrebna umjetnost, a Tarantino je konačno dokazao da je umjetnik koji je zaslužio najveće priznanje, a ne samo genijalni enfant terrible koji nikada neće nadići svoju umjetničku nesofisticiranost.
Međutim, o simbolici treba pisati posebno, tako da ćemo taj dio nakratko preskočiti. Treba nešto reći o glumcima i likovima. U ovome filmu, glumci glume glumce. Dobro, pojavi se tu i tamo netko tko nije glumac, ali u pravilu – svi glumci u filmu glume glumce. Neki stvarne, neki fiktivne, ali svi glume. Ta metateatarska, odnosno metafilmska komponenta nije toliko rijetka u Hollywoodu (op.a. Burtonov Ed Wood, Stoppardov Rosencrantz & Guildenstern Are Dead, Fellinijev 8½ i dr.), međutim kod Tarantina je stvar što se radilo o korištenju metafilmskog postupka na vrlo dobro poznatoj materiji. Naime, Ed Wood je rađen po istinitim događajima, Stoppardova drama je smještena u elizabetansko doba, a Fellinijeva je priča nadrealna verzija njegovih osobnih iskustava; Tarantino, s druge strane, koristi stvarne okolnosti, stvarne likove i stvarne činjenice da bi prezentirao fiktivnu, metafilmsku priču o tome kako se dogodilo (dakle, ne kako bi se dogodilo!) ono što se nikada nije dogodilo.
Rick Dalton (Leonardo DiCaprio) utjelovljenje je cijele serije propadajućih ili propalih glumaca koji su tada vršili (ne)uspješnu tranziciju s televizije na film, želeći veću karijeru, a njegova je priča zapravo emanirajuća metafora koja se odražava na cijeli film. Dalton je u rasulu, kao i Hollywood, pokušava se uzdići praktički šund filmovima s malo umjetničke vrijednosti, kao i Hollywood, da bi na koncu, u suštini, propao, ali to je Hollywood, tako da je happy end zapravo nužnost. DiCaprio je u ovom filmu odigrao jednu od uloga svoje karijere, bez imalo sumnje, i to s tolikim elanom da vam zapravo ostaje nejasno volite li ga više kao Ricka Daltona ili koa Ricka Daltona koji glumi nekog drugog. Isto vrijedi i za Brada Pitta u ulozi Cliffa Bootha, Daltonovog kaskadera i neslužbenog lakeja; odnos njih dvojice temeljen je na stvarnom odnosu pokojnog Burta Reynoldsa i njegovog dugogodišnjeg kaskadera, Hala Needhama. Iako se radi o nominalno sporednoj ulozi (i vjerujem da će ju tako i prijavljivati, iako ona to praktički i nije), Brad Pitt je nakon dugo godina (ako se vratimo unatrag, možemo otići čak toliko natrag do Moneyballa iz 2011. godine, ako zanemarimo The Big Short i Fury) dao jednu snažnu glumačku ulogu kojom je potvrdio svoj enormni talent i visoku glumačku kvalitetu. Booth je puno srčaniji lik od Daltona i tako nama, kao gledateljima, mnogo simpatičniji i lakše nam se s njime poistovjetiti, jer – on nije zvijezda, on je samo kaskader te nerealno dobar i lojalan prijatelj. Tarantino je doista napravio jednu dubinsku karakternu studiju svakoga od njih te ih je savršeno uklopio u kontekst vremena kojemu pripadaju, pri čemu su, koliko god jednostavne djelovale, i jedna i druga uloga vrlo složene karakterne interpretacije.
Margot Robbie je izazvala značajne kontroverze kao Sharon Tate, ne zato što je ona bila loš odabir (dapače, bila je idealan), već zato što ju je Tarantino navodno prikazao neautentično, kao glupavu plavušu; slično je bilo i s navodno karikiranim prikazom Brucea Leeja (Mike Moh). Međutim, treba naglasiti kako je ovaj film zapravo priča o Daltonu i Boothu, dok su svi ostali likovi samo (simbolički) dijelovi jedne velike slagalice koju je Tarantino tako efektno složio. Ja stvarno ne znam koliko je stvarna Sharon Tate bila gluplja ili pametnija od ove filmske, niti koliko je Lee bio samodopadan, odnosno ne, ali kada dođete do kraja ovoga filma i ako shvatite konačnu poantu ove Tarantinove priče, shvatit ćete da to uopće nije bilo bitno. Iako su glumili stvarne ličnosti, ovi glumci nisu glumili njihove biografske reprezentacije, nego su glumili njihove verzije u kontekstu Tarantinove priče i to je jedino što je bitno na samom kraju. Od ostalih likova, pohvalio bi odlično iskorištenog Brucea Derna u ulozi ostarjelog Georgea Spahna (posebice scenu gdje je Tarantino maestralno iskoristio Boothovo i Daltonovo prezime da bi postigao komični učinak), urnebesno dobro ukomponiran lik Maye Hawke i, naravno, neponovljivog Ala Pacina kao stvarnog producenta Marvina Schwarza.
Svi su ovi likovi pričali priču o tadašnjem Hollywoodu i Tarantino je uspio, kao nikada dosad, iskoristiti svoje likove u širem, narativno-metaforičkom kontekstu. Iako jesu likovi od krvi i mesa, nisu karikature, oni su svi, kao individue (osim Daltona i Bootha) potpuno nevažni jer tu si da ispričaju priču, priču koju je tako genijalno napisao Quentin Tarantino.
Ovo što ja sad pišem, ako ste uopće uspjeli izdržati do ovog dijela teksta (kudos na tome, uzgred!), zapravo je jedan skraćeni i sažeti prikaz osnovnih “gradivnih elemenata” ovoga filma. Pitate se, sigurno, šta ovaj *ebeni luđak govori, šta skraćeno, vidi koliko je napisao, …, ali doista – Once Upon a Time… in Hollywood je Tarantinov najsloženiji i najslojevitiji film koji bi zahtijevao, zasigurno, nekoliko solidno dugih eseja da se zadovoljavajuće analizira. Ovo što ja ovdje donosim je tek osnovni vodič, možda putokaz na koje stvari treba obratiti pažnju, ali nažalost – nemamo mi prostora ovdje za analizirati svaku scenu i svaki detalj. Ponavljam – nažalost!
Posljednja stvar o kojoj bih nešto rekao je simbolika ovoga filma. Teško ju je izdvojiti iz konteksta same priče i žanrovske kolažnosti ovoga filma, o kojoj sam govorio na početku teksta, ali smatrao sam da je prikladnije posvetiti joj jedan konkretan pasus nego ju ubacivati u druge dijelove. Naime, iako to naslov zapravo vrlo oštro sugerira, na samom početku vi nemate dojam da je film i na koji način nerealan. Fiktivan? Apsolutno, ali svi se stvarno događaji odvijaju kako su se trebali odvijati, pri čemu je poseban naglasak bačen na priču o Charlesu Mansonu. Sve te činjenice su potpuno točne. Međutim, kada dođe kraj filma – nešto ne štima. Stvari se (ovdje se suzdržavam od spoilera) ne odviju onako kako bi se trebale odviti već Tarantino donosi jedan sebi svojstven rasplet koji, za divno čudo, funkcionira jednako savršeno i jednako prikladno kao da se i stvarno dogodio. I tek u tom trenutku, tek u toj zadnjoj sceni filma, kada se na ekranu pojavi tekst “Once Upon a Time…” (hrv. “Bilo jednom davno…”), tek kada shvatite da je film gotov, shvatite i s kojim genijalcem imate posla. Quentin Tarantino je uspio snimiti ni manje ni više nego – bajku! Bez ijedne vile, bez ijednog zmaja, dvorca, viteza, … – samo s prostim povijesnim činjenicama i jednim fiktivnim realitetom koji je tako dobar da bez problema prolazi kao stvarnost. Tek u tom trenutku vi shvatite cijelu simboliku tog filma, shvatite što je Hollywood – jedna velika, blještava bajka koja surovost svog realiteta skriva iza prisilnog happy enda – i shvatite da je Tarantino napravio jedan od najboljih filmova o tom fenomenu. Ona tobožnja simbolika u filmu La La Land izgleda kao petorazredna, niskobudžetna indie drama koju je loši student filmske umjetnosti pokušao progurati pod seminarski rad u usporedbi s dubinom, genijalnošću i melankolijom koju ovaj film ostavlja za sobom. Možda je upravo melankolija najbolji osjećaj koji opisuje ovaj film, istovremena sreća i tuga, nostalgija i zadovoljstvo, zbog spoznaje da ono što vidite jest doista i predivno, i pošteno i nadasve iskreno, ali da zapravo nema veze s onim što to stvarno jest.
Tarantino je ovim postupkom udario jedan prekrasan šamar cijelom američkom filmu (pa i sebi, nemojmo se zavaravati!), ali na jedan tako lijep i odvažan način. Zato sam rekao da su stvarni likovi nebitni – oni nisu oni sami, oni su likovi iz Tarantinove bajke o savršenom Hollywoodu gdje se blještavilo zvjezdanog statusa prelijeva i na život pa je i život, zapravo, jedan crnohumorni happy end u kojem je vrhunac tragedije to da Cliff Booth odlazi malo do bolnice s nožem u kuku. Naravno, bit će on dobro i – they all lived happily ever after! Jedina tužna činjenica, a Tarantino je toga itekako svjestan (što ovaj film čini genijalnim kakav jest), jest ta što to nije bilo tako.
Tarantino je sazrio i čini se da će, na zenitu svog kreativnog genija, kada je došao do faze da može snimati praktički što hoće i raditi remek-djela, otići u mirovinu. Ako je ovo doista njegov pretposljednji film, bit će mi iznimno žao i mislim da će to biti nemjerljiv gubitak za suvremenu kinematografiju. Once Upon a Time… in Hollywood je istovremeno atipičan film za Tarantina, na prvi pogled, ali oni koji Tarantina doista vole i razumiju, vidjet će da je ovo možda najtipičniji od svih Tarantinovih filmova, jer tek je u ovome filmu Tarantino uspio odati počast onome što najviše voli, a to je – film. Ranije su to bili žanrovi, periodu, ali tek je ovdje to postala njegova najveća strast. Umjetnički zreo i sofisticiran, s izvanrednom glumom i nevjerojatno dobrom pričom, Once Upon a Time… in Hollywood je nesumnjivo jedan od filmova godine i nadam se kako će Akademija dogodine imati hrabrosti odati počast ovom majstorskom uratku. Mislim da je apsolutno razvidno da je film apsolutna preporuka, a kontroverzne interpretacije i krajeve ostavite po strani i sjetite se, ako ičega, samo jedne rečenice iz ovog mog kratkog uvoda u film, a to je – sve je to jedna divna bajka i Tarantino je toga itekako svjestan.
Ja mu na ovom mjestu mogu samo čestitati, mogu mu čestitati na duši, na hrabrosti, na autoironiji, na šamaranju samoga sebe, ali, prvenstveno, na svom najboljem, najzrelijem i najodgovornijem filmu dosad koji je tako lijepo zaokružio sve što nam je Tarantino ostavio i sve ono zbog čega smo ga tako strastveno zavoljeli.
