Pogledali smo It: Chapter Two, dugo očekivani nastavak kritičke i komercijalne uspješnice iz 2017. godine. Je li Muschiettijev nastavak ispunio očekivanja ili ne, pročitajte u našoj kritici ispod!

Žanr:

Horor

Režija:

Andrés Muschietti

Scenarij:

Gary Dauberman

Glumačka postava:

Bill Skarsgård (Pennywise), Jaeden Lieberher / James McAvoy (Bill Denbrough), Sophia Lillis / Jessica Chastain (Beverly Marsh), Jeremy Ray Taylor / Jay Ryan (Ben Hanscome), Finn Wolfhard / Bill Hader (Richie Tozier), Chosen Jacobs / Isaiah Mustafa (Mike Hanlon), Jack Dylan Grazer / James Ransone (Eddie Kaspbrak), Wyatt Oleff / Andy Bean (Stanley Uris)

Sinopsis:

Dvadeset i sedam godina nakon što su mislili da su pobijedili Pennywisea, čudovišni klaun se vraća u Derry i započinje novi ciklus hranjenja. Sjetivši se zavjeta što su ga dali, Mike Hanlon, jedini od Gubitnika koji je ostao u Derryju, okuplja svoje prijatelje s ciljem da se još jednom suoče s Pennywiseom, u namjeri da ga ovoga puta ubiju za svagda.

Zbog činjenice da sam došao na portal nešto kasnije, nisam imao priliku napisati kritiku o prvom Itu, što mi je zapravo i žao jer sam ga smatrao rijetko inspirativnim filmom koji je u meni pobudio neke vrlo nostalgične sentimente. It me oduševio kao nijedan horor dotad i moram priznati da sam imao izrazito visoka očekivanja za nastavak. Muschietti me je ugodno iznenadio kao redatelj, glumačka postava bila je maestralna, a Bill Skarsgård bio je i više nego dostojan nasljednik Tima Curryja tako da ništa manje nisam očekivao ni od drugog dijela. I ne mogu reći da je It: Chapter Two podbacio, ali je imao jednu značajnu prepreku koju čak ni sva ta kvaliteta nije uspjela nadvisiti. No, o tom po tom.

Kao i prvi film, Ono: Drugo poglavlje je tehnički visoko sofisticirano razrađen film. Muschietti je doista uložio velikog truda u slaganje ove priče, odnosno njezina šireg konteksta, i to se doista vidi. Naracija je izrazito konzistentna, kako činjenično, tako i ambijentalno, a trud što ga je tehnička ekipa uložila u izradu suvremenog Derryja jednako je hvalevrijedan kao i onaj uložen u izgradnju svijeta s kraja 80-ih. Muschietti jako dobro razumije horor, to nije sporno. Međutim, njegov je pristup ovoj Kingovoj priči bio vrlo specifičan, u smislu da pravio jedan horor koji to nije bio – jump scare je osnovna tehnika, mada je ona relativno slabo prisutna i dosta samog horora ovisi o kvalitetnom CGI-ju – već je bio jedna psihološka studija straha i odrastanja. U drugom dijelu, ta je priča o odrastanju završena, a i strahovi su (barem površinski) postali zreliji, međutim Muschietti je ostao konzistentan u svom pristupu, s čime se ja osobno slažem. Iako je horor u ovom filmu znatno bizarniji (na momente kombinira čak sve, od campa do morbidnosti) i u tom smislu brutalniji, film i dalje probija klasične žanrovske gabarite i ostaje mnogo više drama s elementima horora, nego što postaje horor s elementima drame. Iako Kingove priče uvijek imaju dublju psihološku pozadinu, autori su ju često zanemarivali prilikom ekranizacija, tako da Muschiettijevu dosljednost svakako treba pohvaliti i istaknuti kao jednu od najvećih kvaliteta ovog diptiha.

Što se tiče Daubermanovog scenarija, on možda ne prati nužno režijsko-produkcijsku kvalitetu, ali je i dalje na vrlo visokoj razini, pogotovo zato što uspijeva pratiti ambijent. Sama naracija je odlično realizirana, a posebice kombiniranje i prijelazi između prezenta i perfekta, odnosno trenuci nostalgije i prisjećanja koji nas vraćaju u prošlost i nadopunjuju izvrsnu priču o djeci iz prvoga dijela. Dauberman je tu pokazao jako važan osjećaj za mjeru i kompoziciju, ali je isto tako pogodio duh i esenciju tih scena, odnosno likova i njihovih međuodnosa. U scenariju mi se posebno svidjela činjenica da je Dauberman jako efektno uklopio priču u suvremeni kontekst te je suptilno, ali i efektno poentirao s nekim vrlo aktualnim temama, poput homoseksualnosti; da, priča ovako nije i ne bi izgledala u originalnom romanu, ali to je zato što se originalna radnja s odraslim Gubitnicima odvijala 1985. godine. Ovaj It je iz nove generacije i meni se činjenica da su likovi i ambijent prilagođeni vremenu, da je priča tako efektno adaptirana, ne samo sviđa, već me i oduševljava, poglavito jer je izrazito osvježavajuća. Ono što je bilo problematično s ovim scenarijem jesu određeni dijalozi, koji su djelovali neprirodno i isforsirano (namjerni punovi, patetične replike i sl.), pojedini elementi humora, koji su bili pretjerano campy te posljednja bitka, koja je očigledno boljka svima koji ju pokušavaju adaptirati, s tim da je Daubermanova verzija djelovala samo malo urnebesno, malo previše komercijalno za ostatak filma, ali nije bila promašaj.

Scenografija je izvanredno kreirana, kako stvarna tako i ona nastala specijalnim efektima; u tom kontekstu treba pohvaliti i CGI, koji je također izvanredan. Kostimografi i šminka su ponovo odradili čudo s Pennywiseom, koji sada, 27 godina poslije, djeluje još glasnije, još jezivije i još opasnije kao pojava. Snimatelji su također znali naglasiti važne aspekte filma te su imali čak nekoliko vrlo inovativnih scena (posebice u zabavnom parku), tako da sumarno možemo zaključiti kako je taj tehnički aspekt odlično pratio Muschiettijevu viziju i tako doprinio kvaliteti samoga filma.

Benjamin Wallfisch vratio se kao kompozitor i za drugi dio. Moram priznati da se muzike iz prvog filma baš konkretno ne sjećam, ali sjećam se dovoljno da znam da je bila vrlo ambijentalno efektna. Wallfisch je ponovio to i u ovom filmu, posebice s nekoliko melankoličnih kompozicija koje su tako fino upotpunjavale tragediju Gubitnika i njihovih životnih priča.

Nisam bio siguran kako će likovi izvršiti tranziciju, s obzirom na najavljene promjene i iskustvo mini-serije iz 1990. godine, ali ispostavilo se kako je moja bojazan bila potpuno neopravdana. Na kraju događaja iz prvog filma, Beverly Marsh (Sophia Lillis) govori da je imala viziju svih njih u budućnosti i da je vidjela tko postaju i kako izgledaju. Svi su nekako ispali točno onakvi kakvi su trebali biti, a Muschietti i Dauberaman su se potrudili da se njezina vizija prenese i na film. Ta tranzicija je ispala doista izvrsno, a prilagođene priče svih likova su na koncu bile toliko efektne i toliko autentične da uopće ne biste rekli da ih nije napisao King, već da ih je Dauberman adaptirao prema originalu. Isti takav bio je i casting, koji je što se svih likova tiče bio gotovo savršeno pogođen. No, krenimo redom.

Jako mi se svidjelo što Muschetti nije odbacio djecu i što nije raskinuo s prvim filmom, tako da smo zapravo uspjeli dobiti direktnu komparaciju i prikaz tranzicije tih likova iz djece u odrasle osobe. Oni se nisu drastično promijenili, u karakternom smislu, te su svi, unatoč svojim životima i obvezama, zapravo i dalje ona ista djeca koja su bila. Sličnosti između mladog Billa (Jaeden Lieberher) i pisca Billa (James McAvoy) su frapantne, a čini mi se da je ovo samo još jedna od uloga koje kao da su pisane za beskrajno talentiranog Škota. McAvoy je izvanredno interpretirao Billa, posebice njegovo traumom vraćeno mucanje i snagu njegova karaktera, odnosno dihotomiju snage i hrabrosti koja leži u suštini njegovog internog konflikta. Bill je bio vođa Gubitnika, a to je i sada; on jedini ostaje uz Mikea i pruža mu priliku, za njega Mike govori da jedini može okupiti i zadržati Gubitnike i to je činjenice, ali svidjelo mi se kako film nije poentirao na tome, nije Mikea pretvorio u apsolutnog junaka, već ga je učinio jednim vrlo ljudskim, vrlo nesavršenim vođom koji je dobar vođa samo zato što uspijeva voditi grupi jednako dobrih, jednako snažnih prijatelja. McAvoy je jako dobro utjelovio i Billovu traumu vezanu uz njegova brata Georgieja, uvjerljivo kao da je u pitanju njegov brat osobno, ali isto tako i njezin konačni krah u trenutku suočavanja mladog Billa s odraslim Billom, koji je bio izvanredno prezentiran.

Jednako snažnu interpretaciju dao je i Bill Hader u ulozi odraslog Richieja Toziera, neočekivani scene stealer i lik koji je izmamio nekoliko istinskih smijanja tokom filma. Hader je glumac koji ne bi bio vaš prvi, a vjerojatno ni sedmi izbor za ovu ulogu, međutim on je kao stvoren za ovu iteraciju Richieja, koja je drastično drugačija od one iz mini-serije. Hader je istovremeno i cinični seronja, ali i nevjerojatno emotivan i nevjerojatno iskren, neočekivano kada se sjetimo koliko je sarkazmom skrivao svoje emocije kao dječak. Hader je taj dio njegova lika izvanredno interpretirao, a dodatak o njegovoj tajni, odnosno o ljubavi koju je gajio prema Eddieju za mene je bio apsolutno predivan dodatak ovome liku koji je izvrsno funkcionirao. Mala digresija, ali kod filma Call Me By Your Name me najviše oduševila iskrenost ljubavi između Hammerovog i Chalametovog lika, to što ni u kojem trenutku niste mogli posumnjati da taj mladić ne voli tog dječaka. Ta je emocija bila iskrena, bila je duboka i bila je prekrasna. Iako It nema toliku dramsku dubinu, emocije koje je Richie pokazao prema Eddieju, uz retrogradno upotpunjavanje priče, i činjenica da ih je zapravo morao skrivati, kao i bol što ju je osjećao zbog njega, tako su prekrasne i istovremeno tužne da izazivaju neku neobično lijepu melankoliju koja Haderov lik čini prekrasnim, a njegovu interpretaciju tako neočekivano snažnom i autentičnom da vas obara s nogu.

Još jednu očekivano snažnu interpretaciju ostavila nam je Jessica Chastain kao odrasla Beverly Marsh. Njezin je lik možda imao najdublju i najkompleksniju priču dok je bila djevojčica, ali Sophie Lillis ju je iznijela maestralno i bila je, uz Lieberhera, najbolja u prvom filmu. Chastain stoji rame uz rame s McAvoyjem i Haderom, a njezina tranzicija je utoliko ironična što se ona iz jednog odnosa u kojemu je bila zlostavljana prebacila u drugi, mada je ovaj potonji naizgled idealan. Chastain je jako dobro prenijela svu bol i melankoliju Beverlyjina lika, ali i, slično kao i Bill, snagu koju ona nosi u sebi. Njezina je uloga esencijalna i to je bio izvanredan razvoj lika u odnosu na prvi dio. Njezina je priča donekle izmijenjena u kontekstu ove priče tako da je na kraju dočekala sreću s onim istim Benom koji ju je, kao mali debeljko, volio dok je ona voljela Billa. Voli ona i ovdje Billa, voli i Bill nju, ali Bill je oženjen i ima suprugu, glumicu (Jess Weixler), čiji lik nije pretjerano korišten u ovom filmu, u odnosu na mini-seriju iz 1990.

Iako je zadržao nervozni i hipohondrijski karakter što ga je imao kao dječak, Eddie Kaspbrak je ipak ojačao, unatoč povremenim posrtajima, u odnosu na svoju mladost. James Ransone je bio fizički vrlo prikladan izbor, a uspio je pogoditi i tu ukočenost koja je postojala kod Eddieja, ali i njegov nervozni karakter. Eddie nas je nasmijao, impresionirao i na koncu, sukladno Kingovoj priči, rastužio više nego i jedan od njih, ali taj njegov kraj se na koncu pokazao toliko hrabrim i toliko plemenitim da je to tugu činilo još većom, ali istovremeno i podnošljivijom. Mike Hanlon, što ga je tumačio Isaiah Thomas, najmanje se promijenio od svih te je, iako je pokretač radnje, nekako najmanje eksponiran lik – on je Mike kog smo vidjeli ranije, opsjednut poviješću, ustoličen u Derryju i hodajuća arhiva koja je zapravo neko kohezivno sredstvo koje onemogućava grupu da zaborave, iako ih vode neki drugi likovi. Andy Bean je bio toliko sličan Wyattu Oleffu da sam ja doista u jednom trenutku pomislio da je to isti glumac, samo malo digitalno postaran; ispostavilo se da nije. Jedini odsutni član Gubitnika, Stanley je imao vrlo važnu ulogu (puno važniju nego u mini-seriji) u borbi ostalih Gubitnika protiv Pennywisea, a pismo koje je pročitano na kraju dalo je njegovom liku neočekivani obrat, neočekivanu plemenitost (koja je izostala 1990.), a ujedno je i na najljepši mogući način zaokružila priču o Gubitnicima.

Bena sam ostavio za kraj jer mi se čini da je Jay Ryan bio najlošiji casting i po meni, zapravo, jedini koji je mogao biti bolje odrađen. Ne da je glumac bio loš, dapače, neočekivano je dobro odradio ulogu, ali jednostavno mi je bio previše… zgodan, previše lep da bi ga ozbiljno doživio u ovako kompleksnom filmu. Pokojni John Ritter glumio je odraslog Bena 1990. godine i odradio je to maestralno, dok je Ryan naprosto djelovao kao da su uzeli nekog manekena i ubacili ga tu da ne budu baš svi kao da su iz horor filma. Simpatično, ali jednostavno se nisam mogao saživjeti s njim u toj ulozi.

Jeste mislili da sam zaboravio na Pennywisea? Naravno da nisam! Ali glavni negativac ove priče zaslužuje zasebni pasus u tekstu, izdvojen od ostalih. Što se tiče interpretacije Billa Skarsgårda, o njoj mogu govoriti samo u superlativima, kako u prvom – tako i u ovom dijelu. Momak je nevjerojatno talentiran, a činjenica da je visok i koščat samo potpomaže ovoj manijakalnoj interpretaciji. U jednom je kontekstu ova Skarsgårdova interpretacija gotovo šekspirijanska – ona je epska, ona je posebna, ona je vrlo teatralna – i mogla bi se lako uklopiti u neku grotesknu adaptaciju Bardova djela. Skarsgård je potpuno u svom liku, on je Pennywise od početka do kraja, a dobio je takav briljanta luk da njegov kraj gotovo da budi neko suosjećanje kod vas, unatoč činjenici da je pojeo djecu i odrasle po Derryju. Ludi klaun je u ovom filmu podignut na jednu novu razinu, dobio je više prostora da pokaže svoju manijakalnost, a sve je to posljedica gotovo tridesetogodišnje osvete koju je kupio u sebi, želeći nauditi Gubitnicima. Vidi se, po njegovu povratku, da to više nije onaj isti, razigrani, pomalo luckasti klaun-ljudožder, već da je to jedan morbidni, opasni i lukavi protivnik koji mami svoje žrtve u zamku kao nikada ranije. Ironično je da mi se na koncu ipak činilo da je, iako ga je bilo više, Pennywisea bilo manje, valjda zato što je naglasak u ovom filmu bio stavljen na njegovu morbidnost više nego na skiciranje njegove psihe, što je bio slučaj s prvim filmom. Naravno, nije to ništa loše, jer smo dobili ono što u prvom filmu nismo, ali ne bi bilo zgorega da prije gledanja drugog ponovite gradivo, čisto da shvatite kako ovaj dio upotpunjuje Pennywiseov lik. Isto tako, šminka je odradila maestralan posao pri izradi lica i maske, gdje se vidi da je to jedan stariji, opasniji i opakiji klaun, što mi se doista jako dopalo.

Što se tiče konačne borbe protiv čudovišnog Pennywisea, ni ovdje ona nije prikazana toliko efektno i bombastično, mada ipak bolje nego 1990. godine. I dok smo tada imali nešto naprosto jeftino (što je bila posljedica rezanja budžeta i velikih problema u produkciji, ne namjerna odluka; čak su i glumci i redatelj bili nezadovoljni, ali bilo je prekasno za išta učiniti), ovdje smo imali nešto previše efektno. Iako mi je transformacija bila mnogo prihvatljivija, a sama borba je bila možda malo campy, ali i dalje jako zanimljiva i dinamična, način na koji su ga Gubitnici svladali mi je djelovao malo naivno. Naime, jasno mi je bilo da takva pobjeda nosi veliki simbolički smisao i u tom je smislu ona možda i efektnija nego što ćete si biti voljni priznati, ali ta snažna i prikladna simbolika su, vjerujem, mogli biti bolje izvedeni, barem toliko da ne bude naivno. Nije to ništa loše, nije to ništa strašno, ali je malo prenaivno za film s ovako visokim standardima; s druge strane, efekti kod te borbe i Pennywiseova pada bili su odlični te mi se ideja o njegovom kraju jako svidjela.

Znate, sreća je ta da ja imam jako dobrog “glavnog urednika”, koji mi pri pisanju daje slobodne ruke pa maltretiram čitatelja s dugim tekstovima kada me film inspirira. Sreća, jer bi me netko drugi skresao i poslao u neku stvar još prije 3-4 pasusa, ali moj to ne radi tako da ću iskoristiti to dok mogu i prije kraja malo popričati o ambijentu i idejnom planu ovoga filma.

Ono što je mene najviše oduševilo kod prvog poglavlja, a za što sam se najviše bojao da bi ovaj film mogao zeznuti, bila je ta emocija koju je film nosio. U nedostatku boljeg termina nazvao bih ju melankolijom, ali ona nije toliko žalosna, naprosto – pati zbog neminovnog gubitka. Čega? Svega. Djetinjstva, prijateljstva, obitelji, nevinosti, iskrenosti, zaljubljenosti, ljubavi, …, puno toga se može nabrojati da bi se upotpunila priča o melankoliji što ju ovaj film nosi u sebi. Muschietti je znao što s tim, znao je i Dauberman, mada ne uvijek konzistentno, iako sam se plašio da neće uspjeti održati taj smjer. Naime, unatoč činjenici da drugo poglavlje više ističe konačnu borbu, protiv Pennywisea, protiv sebe samih, ta tužna sreća, ta specifična melankolija provlači se kroz nekoliko važnih scena (npr. večera u kineskom restoranu, potraga za predmetima, kupanje, …) i u ovome filmu i to je ono što ostavlja vrlo snažan dojam. To pokazuje da sukus ove priče nije manijakalno čudovište, već ljepota imane, izgubljene, ali nikada zaboravljene prošlosti. Sjećanje i prisjećanje su snažni motivi jer se kroz potrebu prisjećanja na djetinjstvo odrasli likovi zbližavaju, oni se rješavaju prokletstva prema kojem odlazak iz Derryja dovodi do zaborava tog istog Derryja, ali isto tako i očajanju dovoljno da se suprotstave klaunu. Na tu melankoliju nadovezuju se strahovi, koji su bili fokusna ideja prvoga filma – strahovi i njihovo nadvladavanje. Ti si strahovi prisutni i ovdje, ali u nešto manjoj ulozi, jer ovdje služe kao katalizator očajavanja, odnosno prikazuju nam osjećaj suočavanja u svojoj posljednjoj fazi.

Ta fokusna ideja u ovome filmu je – nostalgija. Prisjećanje i čuvanje onoga što nam je najljepše. Iako su se likovi fokusirali na borbu protiv Pennywisea, neodvojivi dio te borbe njihove su ranije traume i njihova sjećanja. Kako bi ga pobijedili, oni moraju kopati u svoje prošle ja, oni moraju tražiti ono što je zaboravljeno kako bi shvatili kako su ih te nepoznate traume definirale i oblikovale, a taj je proces vrlo bolan i vrlo emotivan. Naravno, u potrazi se javljaju i pozitivna sjećanja, koja pomažu u nadvladavanju strahova i trauma te u konačnoj pobjedi protiv Pennywisea, ali cijela ta temeljna ideja obavijena je tom melankoličnom atmosferom koja je tako divno krasila cijeli prvi film i učinila od njega remek-djelo. Ovdje je manje te atmosfere, manje je i te glavne ideje, ali to je nije zbog činjenice da je ekipa nešto zajebala, već zato što priča nije dozvoljavala previše prostora za to. Muschietti i Dauberman su uspjeli iskoristiti svaki sitnu priliku koja im se pružila da ubace tu atmosferu, da razrade ideju, a čak su i neke elemente priče mijenjali i/ili dodavali kako bi to uspjeli i na tome im svaka čast, jer drugi dio priče o Gubitnicima stvarno nije nudio onoliko prostora, barem na prvu, koliko su Muschietti i Dauberman uspjeli naći.

It: Chapter Two nije jednako savršen, ali jest jednako kvalitetan nastavak velike uspješnice. Iako u tehničkom i glumačkom smislu nema apsolutno nikakvih prigovora koji bi utjecali na ocjenu, neka naivna i neprirodna scenaristička rješenja Garyja Daubermana kombinirana s nešto manje zanimljivom pričom drugog dijela romana dovode do toga da je film dostojan, ali ne i kvalitetniji nastavak. Sada kada razmišljam i prisjećam se izvedbe drugog dijela u mini-seriji iz 1990. godine, shvaćam da, ipak, tu ne treba ništa zamjerati Daubermanu i Muschiettiju. Oni su iz ove narative izvukli maksimum, adaptirali ga i učinili od njega gotovo trosatnu priču koja će vas držati prikovane uz ekran do samoga kraja, ali – možda je priča o odraslim Gubitnicima jednostavno sama po sebi manje inspirativna. Možda oni jednostavno nemaju taj šarm što su ga imali pa onda i prezentacija te nešarmantne, odrasle priče ispada isto tako, iako ju isisate do kraja. Ne znam konkretan odgovor na to pitanje, ali znam da sam stekao takav dojam i da baš zbog toga ne mogu zamjeriti ni redatelju ni scenaristu. Kolege kritičari su prigovarali na dužinu filma i nedostatak elemenata horora. O potonjem sam već gore govorio i mogu samo ponoviti – Muschietti se odlučio za ovakav, atipični stilski pristup i ja to potpuno opravdavam, dapače – mislim da bolje odgovara istinskoj duši ove Kingove priče nego da se išao raditi pravi hororac; činjenica je da su oba filma bile drame s elementima horora, a ne horori s elementima drame, što ih je učinilo posebnijima i ljepšima. Što se duljine tiče, istina, gotovo tri sata jesu atipično dugo za horor, ali film vas ne zamara, nije naporan, nije spor, dapače – vrlo je napet i dinamičan – tako da ja nemam nikakvih problema s time, a ne biste trebali ni vi; to što se ne radi o art filmu, ne znači da film ne može imati dobru priču za ispričati kroz duže vremena.

Sada, nakon što smo svi zajedno došli do kraja, iscrpljeni otprilike kao i Gubitnici na kraju filma, kada smo analizirali ono dobro i ono loše u filmu (tu jednu stvar), možemo zaključiti da je It: Chapter Two emotivan, lijep i dostojan nastavak, ali i završetak ovog kratkog serijala koji je obilježio ne samo adaptacije Stephena Kinga, već i suvremeni horor. Ovaj film možda neće pobrati kritički uspjeh kao i prvi (na blagajnama bi mogao biti slično plodonosan), ali radi se doista o nijansnim razlikama. Film na lijep način upotpunjuje i zaokružuje cijelu ovu priču, a mislim da ćete zbog kvalitete ostalih aspekata filma moći zanemariti neke sitnije omaške. Apsolutna preporuka i lijep završetak, It: Chapter Two je s umijećem izrađen i odglumljen film koji prikazuje koliko duboki naši strahovi mogu biti, koliko je važno imati prijatelje i koliko je nužno ne zaboravljati.

P.S. Stephen King ima jedan poduži cameo u ovom filmu; ako ne znate kako King izgleda, obavezno guglajte njegovu sliku da biste ga prepoznali jer ovo je jedan od najboljih cameo nastupa što sam ih ja imao priliku vidjeti. Učinilo mi se da i sam Muschietti ima jedan ”nijemi” cameo, ali u tu činjenicu nisam najsigurniji (možda mu je netko samo jako sličio) pa bacite oko i pokušajte ga pronaći, zajedno s Kingom.