Nakon punih 14 godina, konačno smo dočekali nastavak sada već kultnog animiranog filma Incredibles. Naša recenzija filma slijedi ispod!

Žanr:

 

Animirani, akcija, avantura

Redatelj: 

Brad Bird

Scenarist:

Brad Bird

Glumci:

Craig T. Nelson, Holly Hunter, Samuel L. Jackson, Bob Odenkirk, Katherine Keener

Radnja ukratko:

Odmah nakon kraja prvoga filma, Izbavitelji upadaju u nove probleme nakon što superheroji i dalje ostaju nezakoniti. Dok bogati biznismen pokušava pomoći njihovom cilju i ponovo ozakoniti superheroje, javlja se novi protivnik, opasniji i podliji nego ijedan dosad.

Drugi nastavak sada već kultnih Izbavitelja dočekao sam s priličnim entuzijazmom, s obzirom na uspjeh kojega je polučio prvi dio (Oscari za najbolji animirani film i montažu zvuka, BAFTA za najbolji animirani film i nagrada Annie za najbolji film, …), ali i činjenicu da je to bio jedan od filmova uz koje sam odrastao. Na animirane nastavke obično ne čekamo ovoliko dugo, ali Izbavitelji su i onda, ali i danas, bili po mnogočemu posebni pa tako i po tome.

Povezano: Najbolji crtani filmovi

O animacijskom aspektu ovoga filma bilo bi krajnje nezahvalno govoriti, s obzirom da ga je radio Pixar, koji je poznat po besprijekornoj animaciji. Posebna pohvala u tom tehničkom aspektu išla bi posebnim zvučnim i vizualim efektima (unatoč graktanju dežurnih dušebrižnika da će film ”potencijalno fatalan”, meni se tzv. sporna epileptična scena izrazito svidjela), ali i cjelokupno dizajniranoj scenografiji, a posebice noćnim, urbanim kadrovima, koji su filmu dalu jednu posebnu ljepotu i malo ublaženi ugođaj kultne Batman: The Animated Series, iz devedesetih godina.

Kod ovakvih, obiteljskih animiranih filmova, čovjek obično ne očekuje neke posebno znakovite i snažne društvene poruke, ali ni tako snažnu i aktualnu kontekstualizaciju kakvu Izbavitelji nose sa sobom. I dok je prvi nastavak doista bio pravi superherojski film sa superherojskim vrijednostima, drugi dio zadire mnogo dublje u našu društvenu, ali i kulturološku zbilju. Osim prilično očitog osnaživanja žena i dokazivanja da žene mogu biti i uvjerljivi superheroji i superzlikovci, ali bez da i u kojem trenutku prelazi granicu i postaje feminističko-suprematistički pamflet, film se snažno referira i na aktualnu kulturu superherojskih filmova, odnosno na naše gledateljske ukuse po tom pitanju. U vremenu kada Marvel gotovo šablonski štanca filmove koji uz promjene u radnji donose maločega novoga, ali pale zbog dobro uhodane i provjerene formule te našu naviknutost na istu, a DC (ovdje mislim na gotovo cjelokupnu produkciju, od Burtona pa nadalje) ukazuje na činjenicu da je svijet jedno mračno mjesto u kojemu su superheroji jedina nada i uzori za poboljšanje, Izbavitelji to sve preispituju na jedan krajnje subverzivan i vrlo inteligentan, da ne kažem maštovit način, stvarajući film o superherojima koji – to i nije. S jedne strane, glavni likovi su neupitno superheroji sa supermoćima, ali s druge strane su to – otac, majka, tinejdžerka, osnovnoškolac i beba – sve obični ljudi s običnim problemima kao i svi mi; oni nisu hiperbogati, zgodni zavodnici poput Tonyja Starka ili ultra zgodni vanzemaljac s Kriptona, poput Supermana, Izbavitelji su, na kraju balade, samo ljudi. I to je ona stvar u kojoj ovaj film, odnosno njegov idejni tvorac Brad Bird (Incredibles, The Iron GiantMission: Impossible – Ghost ProtocolTomorrowland, Ratatouille), poentiraju – dokazuju kako superherojstvo nije stvar rezervirana za bogate ili moćne, već nešto što je nama kao ljudima inherentno, samo to moramo pronaći u sebi.

Još jedna posebno jaka stvar u ovome filmu je antagonist, Screenslaver, koji ne samo da vizualno djeluje prilično jezivo i krajnje impresivno za jedan Pixarov animirani film, već i ima motivaciju koja snažno podupire njegov zločinački cilj. Naime, još sam kod gledanja izvanrednog Big Hero 6 pohvalio Pixar jer je krenuo u nešto mračnije vode što se tiče zlikovaca, koji nisu više dječje neuvjerljivi, odnosno koji prolaze samo kod ciljane publike (čitaj: djece), već likovi sa izraženom tragedijom koja služi kao motivacija za njihov plan; to nisu više stereotipni megalomani koji žele osvojiti svijet ili egomanijaci koji žele održati neku lažnu sliku o sebi, to su ljudi koje je društvo dovelo do toga da krenu protiv njega samoga. Screenslaverova motivacija sastoji se u ozakonjivanju superheroja, samo da bi na kraju pokazao njihovu nesposobnost i slabost društva koje se nije u stanju samo izboriti za sebe, nego ovisi o stiliziranim ”nadljudima”, od kojih očekuje spas; ova motivacija snažno se nadovezuje i na prethodni pasus, odnosno poruku koju film šalje. Naravno, ako vam ovakav sinopsis djeluje sažeto i stvara neke nejasnoće, sjetite se da naprosto nisam htio otkrivati detalje.

Scenaristički je film odrađen besprijekorno – radnja počinje točno u onom trenutku u kojem prvi film završava i zaokružuje priču na lijep način, ostavljajući prostora za nastavak. Akcijsko-pustolovni elementi su izvedeni odlično, što je i bilo za očekivati s obzirom na prvi film, a tu je i specifična doza misterija koja me posebno oduševila. Usudio bih se reći da je ovo prvi film koji se u jednoj velikoj mjeri uspio približiti onoj mračnoj, a opet dječjoj atmosferi kultne Batman: TAS, koja je za mene najbolji dječji animirani program ikad napravljen. Iako naši često znaju pokvariti dojam sa sinkronizacijom, ovdje je ona izvedena doista profesionalno (posebne pohvale Siniši Popoviću i Branku Đuriću), tako da ne sumnjam ni da je izvorna verzija jednako dobra. Humora u filmu ima u zadovoljavajućoj mjeri, ali on nije u prvom planu, kao u većini Disneyjevih/Pixarovih filmova, što je, s obzirom na tematiku, dobra stvar. Krajnje dobar posao napravio je i Michael Giacchino, koji se ponovo vratio kao skladatelj nakon 14 godina, te je svojim jazz varijacijama jako dobro upotpunio film.

U konačnici, Izbavitelji 2 su doista ugodno osvježenje iz Pixara, koje nadilazi vlastiti žanr i postavlja neka važna pitanja. Kao animirani film, prikladni su i za djecu i za odrasle, odlično su odrađeni i usuđujem se ovako rano reći da su jedan od glavnih kandidata za Oscara. Kao film koji nadilazi vlastite granice, apsolutno su remek-djelo koje, kao malo koji Pixarov crtić, ulazi tako duboko u našu suvremenost, zadržavajući pritom onu iskru neiskvarenog idealizma, svojstvenog upravo onim filmovima koji su nas oduševljavali kada smo bili djeca. Ono što mu možda nedostaje da bi bio savršen je ono nešto, ta jedna melankolična emocija, koju imaju crtići poput Big Hero 6Inside Out ili Wall-E, ali koja tek neznatno, gotovo pa neprimjetno, umanjuje konačni dojam.