Good Boys je jedan od filmova koji, unatoč činjenici da jako dobro gura na blagajnama, prođu nekako ispod radara. Mi smo ga pogledali, a radi li se o filmu kog se isplati pogledati ili ne – pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

Avantura, komedija

Režija:

Gene Stupnitsky

Scenarij:

Lee Eisenberg, Gene Stupnitsky

Glumačka postava:

Jacob Tremblay (Max), Keith L. Williams (Lucas), Brady Noon (Thor), Will Forte (Maxov otac), Molly Gordon (Hannah), Izaac Wang (Soren)

Sinopsis:

Trojica protagonista prelaze u više razrede osnovne škole i približavaju se tinejdžerskim godinama, pri čemu se moraju suočiti s vlastitim odrastanjem, ali i promjenama u njihovom odnosu. Kako bi došli do svog cilja, svaki od njih, prolaze kroz urnebesnu avanturu koja ih istovremeno razdvaja, ali i ojača kako njih same, tako i njihovo prijateljstvo.

U traileru za ovaj film, na kog sam naletio sasvim slučajno čekajući jedan drugi film, vidio sam kako Seth Rogen objašnjava dječacima da oni, iako su glumili u filmu i osobno radili sve te proste stvari, ne mogu gledati trailer jer je ovaj za 18+, kao i sam film. Tada nisam niti bio čuo za ovaj film, isto kao što nisam znao da je Seth Rogen bio samo producent. Međutim, ako ste gledali ijedan recentniji film Setha Rogena (ne računajući Kralja lavova, naravno), a posebice Susjede iz pakla, bit će vam jasno da je njegov autorski dodir na ovoj urnebesno vulgarnoj komediji itekako prisutan.

Dobri dečki su zapravo jedna moderna priča o odrastanju. Gene Stupnitsky je uspio dosta simpatično i prilično realistično prikazati suvremeno odrastanje u kontekstu jedne vulgarne komedije, kakva su Dobri dečki. Iako su neke situacije prilično apsurdne, isto kao što je splet okolnosti takav da je puno individualno mogućih situacija ugurano u jednu priču, sve to prilično dobro figurira u cjelini. Stupnitsky je uspio da film bude istovremeno i vrlo emotivan i vrlo duhovit, pri čemu prvi aspekt ne remeti onaj drugi, ni vice versa.

Što se tog aspekta odrastanja tiče, ovo je jedan vrlo moderan coming-of-age film koji možda još uvijek nije toliko blizak domaćoj publici (posebice onim starijim generacijama), ali je, vjerujem, vrlo blizak, unatoč prenaglašenosti, američkoj (i generalno zapadnoj) publici. Ima doista dirljivih momenata koji djeluju vrlo autobiografski i s kojima se, vjerujem, svatko od nas može poistovjetiti te nekoliko vrlo surovih, mada istinitih činjenica o djetinjstvu i odrastanju. Malotko od nas uspije zadržati iskrenost prijateljstva iz najranijeg djetinjstva, a još manje nas te prijatelje za koje smo mislili da se od njih nikada nećemo rastati. Film nas suočava s tom činjenicom i iako ona djeluje prilično depresivno u svojoj surovosti, Stupnitsky nije od nje napravio nekakvu veliku dramu već ju je iskoristio kako bi nam pokazao kako je to kako prirodno, tako i vrlo važno za nas – jer izdvajanjem iz tog “čopora” razvijamo sebe, ali isto tako naučimo cijeniti ono što smo imali, svjesno da nešto tako iskreno i lijepo vjerojatno više nikada nećemo imati. U tom nekom procesu odrastanja, odnosno prikazu istoga, Stupnitsky se u jednoj mjeri približio emociji Johna Hughesa, koji je ranije generacije naučio što je to odrastanje. Iako je vrlo teško usporediti ovaj film s Hughesovima, postoji šansa da bi Hughes nešto slično radio da je danas snimao svoje klasike, odnosno da bi barem imao emociju sličnu ovoj iz ovoga filma, što je zapravo veliki plus – bilo kakva usporedba s neprežaljenim Hughesom je, zapravo, plus, a ovaj film je u tom smislu apsolutno zadovoljio.

Humor je isto jako dobar. Uspjeli su Eisenberg i Stupnitsky biti prilično originalni u svom pristupu, što nije nimalo jednostavno u suvremenim komedijama. Toliko je toga već prikazano i iskorišteno da je teško biti apsolutno originalan, ali ovome je filmu to nekako uspjelo. Istina, nije premisa nešto dosad neviđeno, niti su ovako vulgarne fore jedinstvene, ali film je nekako uspio stopiti već spomenutog Johna Hughesa s jednom dječjom varijantom soft porn humora na način da je to gotovo unikatno efektno. Iako ima nekih starih, izlizanih fora, a scenarij je neke od njih malo i rastezao, Dobri dečki imaju priličan broj pamtljivih i urnebesnih gegova koji će vas zasigurno nasmijati, pri čemu bih ja posebno istaknuo scenu s policajcem, scenu u bratstvu i Lucasove scene s roditeljima.

Ne znam točno tko je radio kasting za ovaj film, ali odabir glavnih glumaca bio je fantastičan. Njih su trojica bili toliko dobri i toliko uvjerljivi da stvarno niste imali dojam da ih gledate kako glume. Kod njih nije bilo ničeg neautentičnog, ničeg pretjeranog i ničeg prenaglašenog – oni su točno onakvi kakvi jesu i kakvi bi trebali biti. Za Jacoba Tremblayja smo još od fantastične Sobe znali da je briljantan mladi glumac i volio bih (iskreno) da napravi veliku karijeru, dok su Keith L. Williams i Brady Noon bili izvrsni partneri mladoj zvijezdi; posebice mi se dopalo kako je Noon pjevao i tu ide velika pohvala za kasting ekipu.

Ono što je specifično za njih trojicu je to što su oni esencijalno različiti. Sva trojica utjelovljuju jedan specifičan tip – Max (Jacob Tremblay) je pomalo šmokljan koji je dovoljno interesantan da bi bio cool pa to i želi, ali ne želi pritom napustiti ono što je imao; Lucas (Keith L. Williams) je onaj simpatični, dobri debeljko kog uglavnom svi ignoriraju, iako je vrlo srčan; a Thor (Brady Noon) je onaj strastveni osobenjak koji toga još uvijek nije svjestan pa se dodvorava kulerima, iako se zapravo grize jer ne može biti što želi. Njih su trojica igrom slučaja najbolji prijatelji, ali kako napreduju – shvaćaju da njihovi ciljevi nisu isti i to ih postepeno odvaja jedne od drugih. Kada toga postaju svjesni, to ih još više deprimira, međutim istovremeno ih ojača, jer svatko od njih iz toga izvuče važnu lekciju, razvija svoju individualnost baš onako kako bi trebao, ali isto tako čuva vrlo bitne uspomene onog prijateljstva koje bi trebao vječno pamtiti. Taj Schadenfreude koji se provlači kroz završne scene filma je vrlo snažan i prenosi se na vas kao gledatelja, bilo da se melankolično poistovjetite s likovima, bilo da naprosto osjećate isto što i oni. To je doista snažan aspekt ovoga filma i nešto što je za mene bilo vrlo neočekivano, a što me zapravo oduševilo. Stupnitsky je od šablonizirane karakterizacije tipova u školi, makar ova djeca možda bila malo premlada za ovako izraženu tipologiju, uspio napraviti jednu dirljivu stvar, a to je u ovom dobu i modernosti koju suvremeno djetinjstvo nosi sa sobom – izvanredna stvar.

Ostali likovi su također bili jako dobro uklopljeni u ovu cjelinu, mada nikada nisu bili u prvom planu i više-manje su bili vrlo tipski. Posebno bih pohvalio Willa Fortea kao Maxovog oca, koji je bio zabavno neugodan u svojoj interpretaciji te Molly Gordon i Midori Francis u ulogama Hannah i Lilly. Meni je osobno drag bio i lik Taylor, što ga je tumačila Macie Julies, koja je bila jako duhovita i jako otkačena u svojoj jednostavnosti. Sve skupa, glumački ansambl je doista dobro odabran i dobro postavljen, tako da zapravo i nema nešto konkretno za prigovoriti u tom smislu; jedino mi je žao što se i Seth Rogen nije negdje pojavio, ali, kako veliki filozof Jagger kaže – You can’t always get what you want!

Good Boys će vjerojatno priči ispod većine radara, barem domaćoj publici, što je zapravo velika šteta. On nije imao neki veliki marketing (čak sam i ja sasvim slučajno nabasao na njega), ali radi se o jednom više nego preporučljivom uratku koji je ne samo duhovit i dirljiv, već i prilično originalan. Scenaristi su se humorom poigrali s brojnim kontroverznim temama (djeca i pornografija, pedofilija, droge, etc.), ali su pritom uspjeli održati dječji ambijent, koji je tako krucijalan za ovaj film. Donekle podsjećajući na melankoličnu emociju odrastanja u filmovima Johna Hughesa, ali bez istinske dubine njegovih filmova, Dobri dečki su film kojeg svakako vrijedi pogledati, makar se željeli samo dobro nasmijati, ali uz napomenu da nudi jako puno rijetkih bisera mudrosti i mnogo značajniju premisu i poantu nego što se na prvu čini. Stoga, moja topla preporuka i uživajte u filmu!