Recenzija: Ford v Ferrari (Izazivač: Le Mans ’66, 2019)

Pogledali smo film Ford v Ferrari, film baziran na stvarnom događaju sa dva Oskarovca u glavnim ulogama: Christian Baleom i Matt Damonom. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Drama, biografski

Redatelj: James Mangold

Scenarist: Jez Butterworth, John-Henry Butterworth, Jason Keller

Glumačka postava: Christian Bale, Matt Damon, Josh Lucas, Caitriona Balfe, Tracy Letts, Remo Girone

Sinopsis: Dizajner sportskih automobila Carroll Shelby i vozač Ken Miles udržuju snage kako bi za Ford stvorili revolucionarni automobil kako bi izazvali nepobjedivi Ferrari na legendarnu utrku Le Mans 1966.

Okej ljudi, ajmo bez previše filozofiranja i direkt u glavu: Ford v Ferrari je izvrstan! Te je po našem (ne)skromnom mišljenju bolji od prošlotjednog filma Midway. Istina, ta dva filma su po tematici nebo i zemlja, ali ipak se oba napravljena po stvarnom povijesnom događaju koji su do danas ostali zapisani na stranicama i stranicama povijesnih knjiga. Kada smo se već uhvatili tih povijesnih događaja, je li Ford v Ferrari autentičan događaju po kojem je snimljen? Apsolutno! Ali to je samo jedna od njegov velikih prednosti, jer jedno je napisati scenarij baziran na stvarnom događaju, a nešto posve drugo pretočiti to film koji briljira u gotovo svakome elemnetu, a to je upravo ono što je Ford v Ferrari postigao.

Čak i ako ne pratite svijet automobila i užarenog asfalta, sigurno ste čuli za 24 sata Le Mansa, čuvenu utrku koja se održava svake godine još od 1923. Osim što je čuvena, Le Mans je i gotovo legendarna utrka, pogotovo zahvaljujući vremenu iz ’60ih i ’70ih, kada su najveći proizvođači trkaćih automobila vidjeli Le Mans kao priliku da se pokažu da su najbolji. Iako su naravno vozači i njihov tim u boksu ti koji su zapravo zaslužni za konačan rezultat u utrci, zapravo su auti koji su osvajali Le Mans ti koji su postali legende, a takvi automobili danas mogu vrijediti i više milijuna dolara te su san svakog kolekcionara automobilskih klasika. Početkom ’60ih, Ferrari je bio onaj koji je apsolutno dominirao Le Mansom, osvojivši ga čak šest godina zaredom. No taj njihov uspjeh je samo iskra koja je prethodila čitavoj vatri događaja koja su opisana u ovom filmu.

Kada je riječ o filmovima koji su bazirani na povijesne događaje, onda je tu stav prema spojlerima malo drugačiji nego kod originalnih filmova od kojih nemamo pojma što očekivati. No iako je ovaj film apsolutno autentičan te uopće ne odmiče od stvarnih događaja, postoji nekoliko detalja, a jedan od njih je i vrlo važan kojeg bi bilo dobro ne spomenuti jer je riječ o nečemu zbog čega bi, onima koji u ovaj stvarni događaj nisu potpuno upućeni, srce mogli sići u pete. Čisto radi uvoda, ukoliko ne znate, glavni motiv tvrtke Ford da zapapri Ferrariju na Le Mansu nije bila samo ta dominacija Ferrarija na toj utrci, već i korporativna muljaža, koja će konačnici pratiti cijeli ovaj film te zapravo biti odgovorna za gotovo svaki plot-twist u filmu. Henry Ford II, zaposlio je Carrolla Shelbya, koji je 1959. osvojio Le Mans sa Aston Martinom, a nakon što se povukao iz utrka, osnovao je tvrtku Shelby American Inc. koja je za Ford preuređivala i prodavala automobile, a kao rezultat toga će nastati i danas legendarni Ford GT40.

Dok je Shelby, kojeg glumi Matt Damon, bio zaposlen da sa svojim timom sklepa taj vrhunski auto za utrku, ono još važnije je da je bilo portebno naći adekvatnog vozača, a Shelby je odabrao Ken Milesa, kojeg glumi odlični Christian Bale. Sada kada smo došli do njih dvojice, možemo bez ikakve sumnje reći da njih dvojica dominiraju i nose cijeli ovaj film, što je bilo i za očekivati. Bromance između ta dva lika je apsolutno pogođen u sridu, te su njih dvojice zaista predstavljeni kao dva zupčanika koja se međusobno pokreću. S obzirom na glavne glumce, nije niti potrebno naglašavati da je casting ovog filma bio pun pogodak. Matt Damon, američki glumac, u ulozi američkog proizvođača automobila i Christian Bale, britanski glumac u ulozi britanskog vozača, još ako uzemo u obzir da su obojica dobitinici Oscara – perfectly balanced.

Matt Damon je odradio odličan performans, onako kako jednom Oskarovcu i priliči, no Christian Bale je još jednom pokazao kao glumac koji gotovo svaku ulogu može pojesti za doručak, a uloga Ken Milesa uopće nije iznimka, čak što više. Baleov performans je, blago rečeno, apsolutno savršen! Bale je apsolutno pokazao koliko se može sjediti sa likom, i to mislim u smislu da on zapravo ne da glumi tog lika, već doslovno postaje taj lik. Iako za ovaj film nije morao nabijati ili previše spuštati tjelesnu kilažu (za što je i sâm rekao da više neće raditi), Bale je pokazao da nije dovoljno samo izgledati kao lik kojeg se interpretira, već da se mora u potpunosti postati taj lik. Istina, Damon je odradio također posao na vrlo visokoj razini, ali koliko god njegov performans bio odličan, jednostavno ne može parirati Baleovom. Doduše, istina je da ovo nije natjecanje između njih dvojice (osim ako obojica ne budu nominirani za Oscare, što uopće nije nerealna opcija), tako da možemo reći da je performans glavnog dvojca za čistu desetku. Dakako, niti ostatak glumačkog spektra ne smijemo izdvojiti jer je cijela glumačka ekipa odradila jako dobar posao, ali čak i prije gledanja filma smo znali da će Bale i Damon biti ti koji će zauzeti mjesto pod reflektorom.

Što se tiče sporedne glumačke postave, vrijedi izdvojiti troje glumaca: Josh Lucas, Caitriona Balfe i Tracy Letts, koji su zapravo najjači glumački aduti, iako ni blizu glavnom dvojcu. Caitriona Balfe, u ulozi Mollie Miles, Kenove supruge, iako je prikazana kao vidno sporedni karakter, odradila je dobar posao te je itekako pridonjela kompletnom filmskom ambijentu, pogotovo u scenama gdje je sama sa Baleom. Tracy Letts, koji glumi Henry Forda II, odradio je također vrhunski posao, pokazujući nam suštinski karakter egoističnog vlasnika tvrtke Ford. Treba napomenuti da je scenarij prožet i dobrom dozom pametno odabranog i vrhunski prikazanog humora koji dodatno poboljšava cijeli filmski ambijent. Uz Balovog Kena, koji je kroz dijalog bio zaslužan za veći dio vrlo dobrog i jako simpatičnog humora, lik Mollie i Henry Ford II su dodatno pridonjeli tom ambijentu, pogotovo jer je svatko od njih dvoje imao scenu u kojoj im je dano da apsolutno i do maksimuma zablistaju, pogotovo sa tim elementima humora. E sada, što se tiče Josh Lucasa, koji je igrao lika Leo Beebe, da vam pravo kažem, to je jedan od onih filmskih likova koji je apsolutni (oprostite, ali svaki drugi izraz bi bio preblag) šu**k koji će vam cijeli film ići na živce te će jedva čekati da ga netko konačno stjera tako gdje mu je i mjesto. Iako mu je to dakako u karakteru, mora se reći da je Josh vrlo dobro uspio izraziti taj karakter pred kamerom, pogotovo stoga što je i u stvarnom životu Leo Beebe gajio veliku netrepeljivost prema Ken Milesu, a u konačnici je bio i najzaslužniji za najveću moguću budalaštinu koja se dogodila u povijesti Le Mansa, a sve zbog korporativnih, marketinških, i krajnje bahatih ciljeva.

E sada, iako se u suštini u ovom filmu sve vodi oko te glavne utrke, te svaki segment fabule vodi prema tom vrhuncu, svaki taj segment je jako dobro napravljen te je film samim time jako fin za gledanje. Ovo nije tip filma koji ćete počet gledati, i onda samo čekati da dođe vrhunac. Jer, za razliku od filma Bohemian Rhapsody, u kojem je fabula isto tako samo išla prema završnom koncertu, u ovom filmu je svaka scena na nekoliko razina opravdana te se za niti jednu od njih ne može reći da je višak. Pogotovo s toga što je scenarij izvrsno ukomponiran tako da je kompletni film jednostavno užitak gledati bilo da je riječ o brzoj sceni utrke ili sceni u kojem glavni lik leži ispod auta i igra se sa francuskim ključem. Kada smo već te scene utrke spomenuli, ne mogu se oteti dojmu da je tih brzih scena moglo biti i više, ali kompletna završna utrka to sve opravdava.

Točno to, završna utrka, ona na Le Mansu, osim što je vrhunac, zasigurno je i najbolje napisani, prikazani i izrežirani dio filma. Moram reći da je Mangold pogotovo tu odradio izvanredan posao, pogotovo što je koristio prikazivanje kratkih kadrova kada vozač u punoj brzini promjeni u viši stupanj prijenosa, potom odmah nakon puštanja kvačila do kraja stisne gas, kao i kadrovi u kojima su nam krupno prikazani podaci o brzini i broju okretaja automobila na kontrolnoj ploči. Ta dinamika izmenjivanja tih kadrova, te ples prikazivanja interijera i eksterijera automobila pri velikim brzinama daju neopisiv ojećaj brzine, što je zaista pravi užitak zbog čega bi ovaj film lako mogli zavoljeti i fanovi Fast & Furiosa, pogotovo oni kojima nedostaju oni dani kada je taj serijal bio primarno samo o utrkama. Uz to, treba dodatno napomenuti i noćni dio utrke na Le Mansu, koja je u kombinaciji sa tom prokletom kišom ispala apsolutno savršeno. S obzirom na relativno dugo trajanje od 2 sata i 32 minute, mora se napomenuti i reći da je taj vrhunac apsolutno zadovoljavajuće dužine, ali u biti, ponavljam, niti jedan dio filma nije višak tako da se i sa tim nešto dužim trajanjem, film može gledati sa jednakim užitkom, odnosno užitkom koji samo dodatno raste kako film ide prema svom vrhuncu. Tu moramo samo na kratko spomenuti i sam završetak filma koji je bio apsolutno neočekivan, a i zapravo i dosta težak. To je sve što ću reći glede toga.

E sada, ta završna utrka, osim što je izvrsno pokazala stanje na cesti, ne smije se izostaviti ni stanje u boksu, jer film uistinu pokazuje da je zapravo cijeli taj tim koji je stvarao taj Ford GT40 zapravo potpuno predan tome te da će svatko dati sve od sebe u svom sektoru kako bi na kraju postigli željeni cilj. Naravno, iako je premisa cijelog ovog filma zapravo na auto-utrci, donekle možemo reći da je na tu auto-utrku zapravo preslikana i tadašnja politička slika svijeta. Naime, nakon što se Henry Ford II razbjesnio te najavio da planira pobjediti Ferrari u utrci, tada je to rekao koristivši riječ ‘rat’. U ’60im godinama, iako je prošlo već više od dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u filmu je naglašeno da je Ken nekada bio u britanskoj vojsci, a također je povučeno i nekoliko referenci iz tog krvavog i turbulentnog razdoblja. Osim toga, u tadašnje vrijeme je bio sam špic Hladnog rata, a Amerikanci su bili toliko sitničavi da im i sama crvena Ferrarijeva boja (poznata kao Rosso Corsa) toliko bode u oči, zbog čega su odlučili, makar i na trkaćoj stazi, pobjediti prevrtljive Talijane koji su tada i kroz povijest bili poznati kao narod koji seli sa strane na stranu kako god im odgovara.

Uz izvrsno režirane utrke, savršene glumačke performanse i iznenađujuće vrlo dobar humor, uz tu autentičnost sa samom radnjom, treba reći da je film apsolutno autentičan i glede vizualnih segmenata. Ti automobilski klasici su savršeno prikazani na velikom platnu, uz sav taj sjaj kojeg su zadržali i do danas kao iznimno skupi old-timeri, pogoovo taj naslovni Ford GT40 i Ferrari serije 330. Također, treba napomenuti da je taj koncept ’60ih godina također jako dobro napravljen, a meni kao poborniku tih ’60ih i ’70ih kao vremena radnje u filmovima, taj dašak druge polovice 20. stoljeća daje još jedan dodatni sloj kvalitete. Uz to, treba napomenuti da su staze za utrku također izvanredno autentično prikazane. Uz neizostavni Le Mans, treba spomenuti i poznatu stazu na Daytona International Speedway na Floridi, koju će odmah prepoznati gledatelji koji su barem jednom u životu igrali popularnu racing video-igru Gran Turismo.

Uz sve dosad navedeno, jedino što još nismo spomenuli je glazba, a i tu dajemo palac visoko prema gore. Glazba je svojoj svrsi najbolje poslužila u, pogodili ste, scenama utrke. Pogotovo što se jačina i dinamika glazbe pojačava kako utrka ide prema svom vrhuncu. Glazba je napravljena da se u njoj apsoluno može osjetiti dašak tadašnjeg vremena, što je samo još jedan dodatni plus. Pazilo se na apsolutno sve. S obzirom da je ovo film kojeg su autori stvorili ponukani izvrsnim filmom Rush 2013., ostaje nam pitanje, je li Ford v Ferrari bolji? A gledajte, sada bi, dok smo kompletno u ozračju ovog filma lako mogli reći da, ali Rush je i do nedavno imao status možda najboljeg pure-automobilističkog filma, tako da bi bez obzira na sve kvalitete ovog filma, ta bi utrka bila vrlo tijesna. Iako, ako bi Ford v Ferrari u ičemu odnio uvjerljivu pobjedu, onda je to svakako za glumački spektar.

Kada se sve zbroji i oduzme, što na kraju reći? Gledajte, nećemo vas lagati, Ford v Ferrari je nas osobno apsolutno osupnuo. Naravno, ne možemo očekivati da će i vaše mišljenje biti jednako našem, ili bilo čijem drugom mišljenju, ali činjenica je da je ovaj film jedan iznimno kvalitetan proizvod u kojem može uživati svaka kategorija gledatelja: od onih koji filmove gledaju samo da bi pustili mozak na pašu, do onih koji gledaju samo one filmove za koje misle da su istinski izdanak sedme umjetnosti, a Ford v Ferrari to svakako je. Upravo je to njegova glavna prednost, i upravo taj savršeni balans ga čini tako ugodnim za gledanje. Na kraju krajeva, i na sama imena Christian Bale i Matt Damon, nekima će i samo to biti dovoljan razlog da film pogledaju istog časa.