Recenzija: Doom: Annihilation (2019)

Pogledali smo novi akcijski sci-fi horor film Doom: Annihilation. Našu recenziju filma Doom: Annihilation pročitajte u članku.

Žanr filma:

Akcija, sci-fi, horor

Redatelj:

Tony Giglio

Scenarist:

Tony Giglio

Glumci:

Amy Manson, Dominic Mafham, Luke Allen-Gale, Nina Bergman

Radnje ukratko:

Doom: Annihilation prati grupu svemirskih marinaca koji reagiraju na poziv u nevolji iz baze na Marsovom mjesecu, samo kako bi otkrili da su ga preplavila demonska bića koja prijete stvoriti pakao na Zemlji.

Nemojte biti zavedeni naslovom Doom: Annihilation i misliti da ovaj film prati uglavnom loš Doom film redatelja Andrzej Bartkowiakovog iz 2005. godine. Ovaj novi Doom film redatelja/scenarista Tony Giglio (S.W.A.T. Under Siege) je remake, ne nastavak, i unatoč vrlo malom budžetu i tome što je pravljen direktno za video… ipak je očekivano lošiji od onog prvog, što definitivno nije dobar znak.

Zvijezda Doom: Annihilation filma je Amy Manson (Once Upon a Time) kao Joan Dark, marinac čija je jedinica upravo dodijeljena tajnoj znanstvenoj instalaciji na Phobosu, unutarnjem mjesecu Marsa. To je odlična prilika za svakog znanstvenika, poput Darkinog bivšeg dečka Benneta (Luke Allen-Gale, Crazyhead), ali za Dark i njezin tim to je kazna za veliku grešku koju je napravila na prošlom zadatku.

Dark i njezin tim stižu u pravom trenutku: Dr. Malcolm Betruger (Dominic Mafham, Backdraft II) upravo je koristio drevne ruševine i modernu tehnologiju za otvaranje teleportacijskog portala između Phobosa i Zemlje. Nema veze što izgleda kao portal u Pakao, to bi mogao biti ključ za intergalaktička putovanja, tako da ga Betruger upali – i možete li pretpostaviti – otvori portal u Pakao.

Sada je svemirska postaja puna čudovišta i sada je sve na Dark i njezinoj ekipi da spase što je više moguće znanstvenika (nešto poput Packmana), poprave nuklearni reaktor i pronađu izlaz s te proklete stijene. Usput će ubiti hrpe zombija i dosta demona koji bacaju vatru u velikim gumenim odijelima.

Prvo što se tiče vizualnog izgleda, od samog početka se vidi da im je budžet bio koma. Užasni plastični prikazi na svakom koraku, kinematografija bez nekog truda, dosadne boje i drugo. Specijalni efekti su kombinacija jeftinog CGIja i praktičkih efekata koji baš i ne impresioniraju. Glazba se može otprilike opisati na isti način, jednostavno loše.

Što se tiče praćenja video igara, tu su malo napredovali naspram onog prvog Doom filma iz 2005. godine, ali ne puno. Ima nekih referenci, ali i to je dosta slabo.

I tako se film nastavlja 90 minuta, zabavljajući nas s vremena na vrijeme s neemocionalnim i neinspirativnim akcijskim scenama. Postoji potrebna količina prijeko potrebne krvi, ali nedovoljno kreativne ili je jednostavno nema dovoljno da nadoknadi bilo što. Kako se film nastavlja tako vi nastavljate predviđati događaje i ne marite dovoljno za likove, a vrlo vjerojatno će vam dobrim dijelom biti i dosadno.

Glumci su otprilike kao i budžet, negdje prvi samom dnu, a isto je i s potpuno ne zanimljivim i klišeiziranim likovima. Amy Manson je nekako najpoznatija glumica u ovom filmu, a do sada je glumila uglavnom neke sporedne uloge po raznim serijama. Što onda reći uopće za ostale.

Kao što sam na početku rekao, iako je Doom: Annihilation možda malo bolji fanovima video igre od onog prvog iz 2005. godine, definitivno nije puno i teško da bi i ijedan ljubitelj igre nazvao ovaj film dobrim. Bolje sjesti odigrati ili pogledati na YouTubeu priču neke cijele Doom igre, nego se zamarati s ijednim od ova dva drloga. No, budimo iskreni, tako nešto smo i očekivali od ovog filma.