Čarobnjački svijet J. K. Rowling sada već broji deset dugometražnih filmova, a ostala su nam, kako je trenutno planirano, još tri. Novi serijal, Fantastične zvijeri i gdje ih pronaći, prati događanja u svijetu čarobnjaštva prije temeljnog serijala o Harryju Potteru, a njegov drugi nastavak, Grindelwaldova zlodjela, pogledali smo za vas. Našu recenziju filma pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Avanturistički, fantastika, obiteljski

Režija:

David Yates

Scenarij:

J. K. Rowling

Glumačka postava:

Eddie Redmayne (Newt Scamander), Katherine Waterston (Tina Goldstein), Jude Law (Albus Dumbledore), Johnny Depp (Gellert Grindelwald), Ezra Miller (Credence Barebone), Zoë Kravitz (Leta Lestrange), Dan Fogler (Jacob Kowalski), Alison Sudol (Queenie Goldstein), Callum Turner (Theseus Scamander), Claudia Kim (Nagini), Brontis Jodorowsky (Nicolas Flamel)

Sinopsis:

Gellert Grindelwald (Johnny Depp) uspijeva pobjeći iz zatočeništva i skriti se na tajnoj lokaciji u Parizu, gdje planira okupiti svoje sljedbenike i pokrenuti plan dominacije nad svijetom čarobnjaka i bezjaka. Istovremeno, Newt Scamander (Eddie Redmayne) dobiva molbu od Albusa Dumbledorea (Jude Law) da pomogne srušiti Grindelwalda, ali i spasiti Credenca Barebonea (Ezra Miller), koji je u potrazi za svojom prošlošću.

Ako me sjećanje dobro služi, serijal Fantastic Beasts je inicijalno najavljen kao trilogija, samo da bi kasnije bio proširen na pet dijelova. Gledajući iz današnje perspektive na tu najavu, vjerujem da bi se sve skupa pokazalo efektnijim da je inicijalna ideja o trilogiji ostala netaknuta. Drugi nastavak iz serijala o Newtu Scamanderu donio je nastavak priče u vidu očekivanog bijega Gellerta Grindelwalda iz američkog pritvora i njegov inicijalni pokušaj okupljanja sljedbenika. Rowlingova je napisala scenarij, dok je režijski posao odradio David Yates. Daleko od toga da su Grindelwaldova zlodjelloš film ili, čak, nedostojan nastavak, ali nakon dva i pol sata filma u kojemu se apsolutno ništa nije dogodilo, ostao je jedan gorak dojam u kojem je magija prvog dijela nestala u, čini se, magiji konzumerizma i velikog novca.

U tehničkom smislu filmu se nema što prigovoriti. Yates je provjereno ime što se svijeta Harryja Pottera tiče i teško da je u tom smislu mogao napraviti nešto pogrešno. Efekti su standardno dobri, rad kamere također, a scenografija je potpuno prikladna atmosferi filma. Yates je jedan od onih mračni(ji)h redatelja iz serijala o Harryju Potteru (mada nitko neće nadmašiti maestralnog Cuaróna u Zatočeniku Azkabana) tako da se tu stilsku tehniku nije libio iskoristiti ni u ovom filmu, mada ostaje dojam da su neke stvari mogle biti izvedene i malo hrabrije, malo inovativnije i s malo manje efekata. Specijalni efekti, koliko god oni dobri bili, bili su previše vidljivi što je donekle oštetilo samu dramaturgiju, mada se tu radi o zanemarivoj stvari u odnosu na neke druge problematične aspekte. U tehničkom smislu, film je možda malo previše formulaičan i previše se oslanja na estetici i ambijentu prvog dijela, gdje je čarolija (što zbog realne kvalitete, što zbog nostalgije koju je izazvao povratak u svijet čarobnjaštva) bila naprosto – čarobna, dok je ovdje ona šablonska i repetitivna. Kvalitetna, na visokoj razini, ali potpuno identična onomu što nam je prezentirao prvi film iz serijala. Zašto je to toliko problematično? Ako se prisjetite referentnog serijala o Harryju Potteru, uočit ćete kako je svaki film (osim posljednja dva Yatesova) ponudio neku stilsku posebnost i bio je drugačiji od onog prethodnog. To je bila formula, dobra formula, na kojoj se i ovaj serijal treba(o) bazirati, međutim nadam se kako će nam budući nastavci nadomjestiti ono što je tako nedostajalo ovom filmu, a to je – čarolija!

Glumački je film bio na zavidnoj razini i to je nesumnjivo najjači aspekt ovog filma. Eddie Redmayne je bio jednako simpatičan kao Newt Scamander, pri čemu je njegova karakterizacija provedena dosljedno. Ono što je bio moj osobni problem s njim kao junakom ove priče još u prvom dijelu, a to je da naprosto ne vidim zašto bi se jedan magizoolog toliko involvirao u ovu borbu (mislim, više od jednog aurora ili profesora u Hogwartsu, koji imaju značajno snažniji motiv), postoji i ovdje. Newt Scamander je jedan vrlo unlikely hero, tip kojemu je znanost, kojemu su fantastične zvijeri ispred svih tih političkih i ideoloških intriga u koje je upleten. On jednostavno nema toliko snažan motiv (i ne dobiva ga ovdje, unatoč tragediji koja ga zadesi na kraju) da bude glavni junak ove priče, što je više zamjerka Rowlingovoj kompoziciji priče i likova, nego Redmayneu, koji majstorski interpretira svog lika. Od starih likova, Jacob je uspio biti još šarmantniji nego u prvom dijelu i to upravo zato što je njegova integracija u svijet čarobnjaka sada potpuna pa njegova bezjačja nespretnost dolazi još više do izražaja; Tina je bila šarmantna u svojoj hladnoći, mada je dobila zabrinjavajuće malo prostora za razvoj u ovom filmu, ali vjerujem kako će to biti nadoknađeno. Od starih likova, jedina čiji razvoj nije imao nikakvog smisla bila je Queenie, koja kao da proživljava nekakav nejasni delirični napadaj i postaje “luda” (kako joj Jacob u jednom trenutku kaže) pa se pridruži Grindelwaldu; ja osobno nemam ništa protiv takvog raspleta događaja, iako on ide protiv svega što je predstavljeno u prvom filmu, ako će on biti izveden smisleno i bez nekakvih ex machina rješenja koja su tu da bi bila tu, iako logički i narativno nemaju smisla. To se ovdje nije dogodilo; njezin prelazak na stranu Grindelwalda je izveden naprasito i bez ikakvog smisla, toliko da je njezin razvoj zapravo ispao stupidan i čini se, u principu, da je napravljen samo da bi se nešto napravilo s njezinim likom, da bi se dobila nekakva suvišna i glupavo izvedena dramaturgija. Uz to, interpretacija Alison Sudol mi se učinila mnogo više izvještačenom i manje prirodnom, posebice u usporedbi s prvim filmom.

Novi likovi su, s druge strane, malo manje kvalitetni u cjelini. Iznenađujuće za mene, najbolje od njih izveden je lik Lete Lestrange (Zoë Kravitz), čiji je razvoj maestralno odrađen u samo dva sata; film je uspio prikazati njezinu priču otkako je bila učenica u Hogwartsu, izopčena i odbačena od strane svih, pa sve do njezinog junačnog čina u okršaju s Grindelwaldom. Njezina je priča smislena, njezina je tragedija (iako će vam se na trenutak činiti da je pretjerano patetična) autentična i stoga je njezin lik doista predivno osvježenje i hvalevrijednan dodatak. Jednake pohvale imam i za Gellerta Grindelwalda (dobro, da, tehnički on nije “novi lik” u filmu, ali njegov screen time u prvom dijelu je toliko minimalan da je zanemariv; s druge strane, Colin Farrell će ostati kao predivni, neprežaljeni Grindelwald pod krinkom Percivala Gravesa), koji je jako dobro zamišljen te, unatoč sličnoj motivaciji i cilju, nije imitacija Lorda Voldemorta. Njihove su karizme naglašeno drugačije i tu je karakterizacija odrađena besprijekorno. Sam Depp je maestralan u još jednoj ulozi koja kao da je pisana za njega i apsolutno se radujem njegovim ponovnim pojavljivanjima u nastavcima, unatoč svim suludim kontroverzama koje su pratile ovaj kasting. Po pitanju Dumbledorea nisam bio toliko oduševljen. Dobro, da, Jude Law je posao odradio besprijekorno i tu nema nikakvog spora, ali karakterizacija mladog Dumbledorea se u jednoj mjeri toliko snažno kosi s Dumbledoreom što smo ga vidjeli u izvornom serijalu da ostaje veliko pitanje – što je Rowlingova radila s tim likom? To nije onaj mudri, dobroćudni lik na kojeg smo navikli, već jedna vrlo relaksirana, gotovo pa nonšalantna verzija lika, koji kao da ne shvaća opasnost koja im prijeti pretjerano ozbiljno. Da, on provodi neke mjere, da on želi isto što i Ministarstvo magije, ali svemu tome pristupa previše opušteno, otprilike kao da rješenje slučaja u filmovima o Jamesu Bondu bude dok naručuje svoj martini. Jasno, Dumbledore će dobiti veći razvoj kroz kasnije filmove i dio njegove osobne priče natuknut je već ovdje, a vjerujem da će biti produbljen kasnije, ali za ovaj film dobiva jednu prolaznu ocjenu s velikim očekivanjima za kasnije. Ostali novi likovi nisu dobili pretjerano prostora, poput sporno imenovane Nagini (Claudia Kim) ili simpatično uštogljenog Theseusa Scamandera (Callum Turner), ali vjerujem da hoće tako da treba vidjeti što će biti s tim likovima kasnije. Najveću kritiku uputio bih cameo nastupu profesorice McGonagall (Fiona Glascott), koji je tako grozno kontradiktoran njezinom liku (stvarno ne znam što je Rowlingova htjela s ovim!), ali i Grimmsonu (Ingvar Eggert Sigurðsson), koji nije toliko nezanimljiv kao lik, koliko je njegova fabularna svrha nejasna, njegova odanost očita (mislim, ako želiš ‘vau’ efekt prilikom otkrića, nemoj lika napraviti toliko odvratnim da ti je odmah jasno da je nešto sumnjivo), a njegova priča nedovršena (pojavi se u tri nevažne scene i onda odjednom nestane, iako bi bilo logično da se pojavi i kasnije). S druge strane, velika pohvala ide Nicolasu Flamelu (Brontis Jodorowsky), koji je bio toliko simpatičan i duhovit da je u svakom trenutku bio apsolutni scene-stealer, čak i kada je imao interakciju s Jacobom.

I ne, nisam zaboravio Credencea. Namjerno ga nisam analizirao ni u jednoj skupini jer sam htio napisati poseban traktat o njemu. Uvođenje njegovog lika mi još u prvom dijelu nije imalo nekog prevelikog smisla, odnosno nije mi bilo jasno koja je točno intencija s ovim likom, s obzirom da se nikakav “alat” (a Credence je isključivo to) nije spominjao u ranijim prepričavanjima Grindelwaldove priče. No dobro, njegovo uvođenje je uvedeno donekle uredno i dobio je neki fabularni smisao. Koliko god Ezra Miller per se bio simpatičan, ovdje je naprosto iritantan, zato što je njegov lik iritantan. Sve je iritantno oko njega. Njegova tragedija uopće ne izaziva suosjaćanje, njegova poludebilna ukočenost je neuvjerljiva i on djeluje kao glupo, frustrirano derle s kojim svi mlate kako im drago; lik s tako tragičnom pričom i snažnom motivacijom trebao bi biti uvjerljiviji, a ne samo alat u nečijem velikom planu za globalnu dominaciju. Njegova potraga za stvarnim identitetom je u najmanju ruku čudna i bez ikakvog plana, ali nekako ipak uspije. Jer – zašto ne bi? No ipak, najgori dio njegove priče nije njegova nerazvijenost, već plot twist koji se javlja na kraju filma. Radi se o jednom od uvjerljivo najlošijih twistova u suvremenom filmu, gdje je cijela ranija povijest tako blatantno popljuvana i izmijenjena da je to gotovo odvratno. Neću vam otkriti o čemu se radi, ali radi se o izrazito glupom postupku koji je očigledno ubačen isključivo radi ‘vau’ efekta, ali se ispostavio krajnje razočaravajućim. Smatram da je ovim činom cijela Credenceova priča pala u vodu i da bi bilo što bolje da se on, kao takav, što prije ukloni iz priče, a da se ona fokusira na stvarnog antagonista – Gellerta Grindelwalda.

Kazavši sve ovo, tek dolazim do najproblematičnijeg dijela filma – scenarija. Scenarij za film pisala je J. K. Rowling, čiji talent za pisanje nije sporan i koja je scenaristički napravila dobar posao s prvim filmom, ali koja kao da nije ista osoba koja je pisala serijal knjiga o Harryju Potteru. Steve Kloves, koji je napisao sedam od osam scenarija za serijal o Harryju Potteru, odradio je odličan posao i ne znam zašto se njegov primjer nije slijedio i ovdje. Scenarij ovog filma uvodi toliko novih detalja i toliko kontradikcija koje se direktno kose s onime što znamo o svijetu Harryja Pottera, a koje u filmu uopće nisu adresirane ili objašnjenje – otkad Dumbledore predaje obranu od mračnih sila, kada je jasno navedeno da je predavao preobražavanje? Otkad je Minerva McGonagall guvernanta učenicima u Hogwartsu? Otad do djelatnih Ministarstva magije može nametati sigurnosne mjere osobi bez ikakvog naloga i zabranjivati nekome da predaje neki predmet u Hogwartsu? itd. – ali tu nije kraj. Tu čak i nije njegov najveći problem. Problem u scenariju je što je – suvišan. Cijeli ovaj film ispada suvišnim. Gotovo pa i nepotrebnim. Zato sam i rekao ono što sam rekao na početku. Vjerojatno radi zahtjeva studija i veće zarade, Fantastične zvijeri postale su serijal od pet filmova. Kraj ove priče znamo – Grindelwaldova propast. Međutim, ima li u ideji J. K. Rowling, koja vodi od točke A do točke B, dovoljno materijala da se kvalitetno napiše pet scenarija? Sudeći po ovome filmu, tog materijala nema. U ovom se filmu ne događa apsolutno ništa, osim činjenice da Grindelwald bježi i okuplja sljedbenike, što sve skupa zauzima oko 10-ak minuta cijelog filma; sve ostalo su nepotrebni detalji koji ni na koji način ne guraju radnju prema naprijed, nego popunjavaju vrijeme između Grindelwaldovog bijega i sastanka sa sljedbenicima. Sukladno tomu, postavlja se veliko pitanje narativne opravdanosti ovog filma i javlja se velika bojazan oko toga što će se dogoditi kasnije. Rowlingova je negdje zeznula; bilo da se radi o ovom konkretnom scenariju, bilo da se radi o proširenju serijala na pet filmova, iako materijala za to nema, ali negdje je zeznula i ovo je jedan od najlošijih nastavaka u cjelokupnom serijalu svijeta čarobnjaštva (nije toliko loš kao Red feniksa ili Princ miješane krvi, ali tek jedva staje uz bok s onim srednim uracima poput Plamenog pehara).


Neovisno o tome što ćete pročitati, Grindelwaldova zlodjela u cjelini nisu toliko loš film. Tehnički se radi o visokoj razini realizacije, a glumački o jednom više nego superiornom filmu. Greške u kontinuitetu nećete uočiti ako niste baš pravi fanovi originalnog serijala i knjiga, što znači da mu kao glavna zamjerka ostaje nekoliko stupidnih plot twistova i njegova opća nepotrebnost. Jasno, u eri kada novac diktira mnogo toga, ovakav nastavak Fantastičnih zvijeri ima smisla i zasigurno će donijeti solidnu zaradu Warneru, ali to čini nauštrb kvalitete i magija koja nas je toliko osvojila ne samo kod Harryja Pottera, nego i u prvom dijelu ovog serijala ovdje postaje vidno slabija. Sve u svemu, jedan solidan i formulaičan film koji vas neće toliko iznervirati, koliko bi vam mogao biti dosadan zbog činjenice da se ništa pretjeranog u njemu ne događa. Nadajmo se samo da će sljedeći nastavci biti bolji.