Recenzija: Dark Phoenix (2019)

Iako još navodno čekamo New Mutants film, već sada možemo reći da je X-Men filmski serijal kakvim ga poznajemo došao do svog kraja. Mi smo konačno pogledali Dark Phoenix, dugo očekivano posljednje poglavlje, a što mislimo o njemu? To pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Akcija, avantura, SF

Režija:

Simon Kinberg

Scenarij:

Simon Kinberg

Glumačka postava:

James McAvoy (Charles Xavier / Professor X), Michael Fassbender (Erik Lehnsherr / Magneto), Sophie Turner (Jean Grey / Phoenix), Jennifer Lawrence (Raven Darkhölme / Mystique), Jessica Chastain (Vuk), Nicholas Hoult (Hank McCoy / Beast), Tye Sheridan (Scott Summers / Cyclops), Alexandra Shipp (Ororo Munroe / Storm)

Sinopsis:

Tokom 1992. godine, Profesor X i njegovi X-Meni odlaze u svemir spasiti posadu letjelice Endeavor, pri čemu dođu u doticaj s misterioznom energijom za koju misle da je potekla od Sunca. Nakon što Jean Grey (Sophie Turner) apsorbira tu energiju i spasi posadu, ali i ostale mutante, javljaju se problemi jer se ispostavlja da je ta energija mnogo opasnija i da ju Jean ne može kontrolirati. Otkrivši istinu o svojoj prošlosti, ona se mora suočiti sa svojom sadašnjošću i pritom odlučiti što će učiniti sa svojim novostečenim moćima, dok sve to nastoji iskoristiti novi, misteriozni negativac iz svemira (Jessica Chastain).

Pustite vi MCU, DCEU, MonsterVerse, PotterVerse i ostale filmske univerzume, jer sve su to samo jeftine kopije onoga što je još 2000. godine pokrenuo Bryan Singer kada je pokrenuo filmski serijal X-Men. Dobro, možda ovo sve nisu baš jeftine kopije, ali svakako su kopije, jer, zanimljivo, prvi superheroji koji su krenuli izgrađivati zajednički, međupovezani svemir bili su upravo Marvelovi mutanti. Ukupno 19 godina i 12 filmova, X-Men serijal kakvog znamo završio je u lipnju 2019. godine izdavanjem filma Dark Phoenix, nakon čega cijela franšiza prelazi u ruke Kevina Feigeja i MCU-ja; dobro, istina, formalno bi posljednji trebao biti The New Mutants, koji bi trebao izaći 2020. godine, ali fama oko tog filma je takva da ga ne treba smatrati posljednjim poglavljem iz ove priče. Svakako, ovo je kraj X-Mena kakve znamo, kraj onih X-Mena kakve smo voljeli, X-Mena koji su bili mračni, ozbiljni, duboki i ponekad neočekivano umjetnički sofisticirani, jer, a to se lako da zaključiti i već nakon gledanja ovog filma (kojeg je Feige iskasapio u post-produkciji, što je dovelo do ponovljenog snimanja određenih dijelova i ublaženog tona, jer ne daj bože da Marvel ima nešto malo mračnije!), Marvel će uskoro uništiti te X-Mene i napraviti od njih još jedan šablonski, masproizvod za publiku koji će više sličiti na adrenalinske Disneyjeve princeze nego na ozbiljne superheroje, ali… možda se i varam? Po intervencijama na ovom filmu i temeljem gledanja cjelokupnog MCU-ja, sumnjam, ali možda me nakon svih tih godina Feige iznenadi… možda…

No, vratimo se mi našim omiljenim mutantima. Ja moram priznati da sam, iako nisam neki veliki ljubitelj Marvela i kritičan sam kad god mi se da povoda za tim, veliki fan X-Mena i serijala što ga je pokrenuo Bryan Singer, a onda nastavljali drugi redatelji. Gore sam kratko naveo razloge zbog kojih sam jako volio taj serijal i zapravo sam se jako radovao i ovome filmu, iako sam prema svim ranijim informacijama koje sam dobio imao vrlo niska očekivanja. Simon Kinberg, koji je na projektu sudjelovao još od 2006. godine, što kao scenarist, što kao producent, ovoga je puta i režirao svoj prvi X-Men film i to prema vlastitom scenariju. Tu se, u najmanju ruku, pojavilo nekoliko problema i sukus problematike ovog filma leži upravo u režiji i scenariju, odnosno neujednačenom tonu. Glavna kvaka u ovome je što se nemate za što konkretno uhvatiti, jer generalna slika je više-manje uredna – rad kamere je dobar, efekti su lijepo inkorporirani u vizualnu cjelinu, Kinberg je dobro isticao ključne momente i sve to skupa, kao jedno veliko platno, iz neke razumne udaljenosti, izgleda uredno – međutim kada krenete pratiti određene detalje, vidite, zapravo, koliko tu ima problema.

Od ponekih krajnje stupidnih dijaloga (poput onoga Raven na samom početku o X-Women u odnosu na X-Men, što toliko smrdi na Feigeja i Marvel/Disney da bi se prosto iznenadio da to nije dodano na samom početku, posebice u svjetlu recentnih izjava), preko pretjerane patetike koja se provlačila kroz cijeli film pa sve do potpuno neujednačenog tona filma (u jednom momentu je depresivan pa je u sljedećem već bezumno kaotičan, a onda opet nekako smirujući nakon svega toga, kao da Kinberg nije znao u kojem smjeru odvesti ovaj film, ili je bio ograničen naknadnim uplitanjima) – film je konstantno remećen ovakvim i sličnim glupostima kakve nismo imali priliku viđati u ranijim X-Men filmovima (doduše, moram se ispričati onim dvama solo filmovima o Wolverineu, koji su vrhunac stupidnosti, međutim – tu je cijeli film, od početka do kraja, bio potpuni promašaj). Uz sve to, nije bilo one narativno-umjetničke sofisticiranosti kakvu smo vidjeli, recimo, u First Class ili Days of Future Past, a koja je već bila narušena u filmu Apocalypse, ali ne kao ovdje. Ovaj film je u cijelosti djelovao vrlo poznato, vrlo neinventivno, a razlog tomu nije bila činjenica da je ova priča doista već jednom adaptirana (X-Men: The Last Stand), već sam karakter filma koji nije donio ništa novo, a mutanti su nas navikli da očekujemo originalnost.

Uz taj krajnje upitan tehnički aspekt, scenarij je također pun problema. Ne ulazeći u odluku da se, unatoč seriji drugih, kvalitetnih priča ponovo adaptira priča o Jean Grey, koju smo već jednom vidjeli na filmu, mada u znatno drugačijim okolnostima i s drugačijim ishodom (zbog čega je taj film bio daleko superiorniji i odvažniji od ovoga), treba reći da je posao odrađen dosta traljavo. Istina, ovo je trebao ranije (prije spajanja Disneyja i Foxa) biti prvi dio nove trilogije s mladim X-Menima (koja je sada otpala), tako da je legitimitet ove odluke, inicijalno, možda bio dugoročno smisleniji nego što izgleda sada, ali posao je svejedno odrađen traljavo; istina, koliko je to do samog Kinberga, a koliko do kasnijih intervencija nikada nećemo saznati, ali da se ne ponavljam ponovo kao papagaj o Feigeju i Marvelu. Priča kao takva, iako već viđena, nije loša. Ona je važna priča u ovom univerzumu i ima važnu ulogu u daljnjoj naraciji tako da je njezina iteracija u svijetu ovih mladih X-Mena i više nego uredan postupak, ali neke su stvari naprosto nejasne. S jedne strane, imate doista kompleksnu, mračnu priču, a onda ju svodite na prvu polovicu patetičnog (samo)iživljavanja među likovima i promjena strana kao da su donji veš (Jean ode od X-Mena kod Magneta koji ju potjera pa završi kod aliena, Beast ode od X-Mena kod Magneta pa kreću na Jean da bi se na kraju sukobili s X-Menima, a onda bili best buddies s njima, itd.) te na drugu polovicu gotovo bezumne akcije (gdje se alieni, iako na početku predvodnica govori da ih je jako malo, javljaju kao da ste u Call of Dutyju ubacili cheat za neograničenu municiju, itd.), koja kulminira jednim antiklimaktičnim krajem koji nekako fino zaključuje ovu priču, ali nedostojno. Uz to, neki su likovi napisani doista loše, ali o tome će više riječi biti u drugom dijelu teksta.

Sve u svemu, tehnička realizacija ovoga filma njegov je, nesumnjivo, najproblematičniji dio. I dok se redateljski problemi još nekako i mogu prožvakati, iako su prilično evidentni, neke scenarističke gluposti nećete, naprosto, moći izbjeći. Ipak, ono što izvlači ovaj film jest to da smo, nažalost, od ranih X-Mena (opet ti, Wolverine!) već vidjeli i mnogo lošije stvari od ovoga, kao i to da, kao što rekoh, Dark Phoenix kao neka cjelina promatrana s razumne udaljenosti i bez fokusa na detalje ipak funkcionira. Ono što je, ipak, nesumnjivo savršeno u ovom filmu i što nadilazi po svojoj kvaliteti sve ostale tehničke elemente – to je briljantna i predivna glazba genijalnog i neponovljivog Hansa Zimmera. Čovjek je pred par godina rekao da neće više komponirati za superheroje, međutim, nakon odslušanog soundtracka za ovaj film, mogu samo reći – lieber Hans, willkommen zurück!

Likovi su pak posebna cjelina u ovom filmu. Naime, ako je išta dosad funkcioniralo u X-Men serijalu, to su bili likovi. Da, bilo je nekih iznimki, ali u pravilu, bilo da ste uzeli originalnu postavu “starijih” X-Mena (Stewart, McKellen, Jackman, Berry, Janssen, Marsden), ili pak nove, “mlade” X-Mene (McAvoy, Fassbender, Lawrence, Turner), likovi su uvijek odgovarali. Ovdje je to više-manje zadržano, međutim činjenica je da su neki likovi za ovaj film naprosto loše napisani i nisu dosljedni svojim ranijim interpretacijama. I dok se glumačkim izvedbama doista ne može ništa prigovoriti (osim da je Sophie Turner bila malo usiljena, al’ dobro, to je već drugi problem), problem su, doista sami likovi. Tako je James McAvoy za sobom ostavio još jednu dobru interpretaciju, međutim interpretaciju gotovo neprepoznatljivog Profesora X, koji se inače uvijek nesebično brine za sve, da bi ovdje sve do pred kraj filma doživio neku katarzu i uvidio neke svoje greške koje je do tog trenutka tvrdoglavo branio. Doduše, nekoliko zanimljivih scena s njim je imalo jako dobar scenaristički učinak (borba na ulici i prisilno “hodanje”), ali to nije bilo dovoljno da zasjeni sve probleme u interpretaciji lika. Isto se dogodilo i s Beastom, likom što ga tumači Nicholas Hoult. Inicijalno neupitno lojalan i odan cilju X-Mena, u ovome filmu, doduše zbog snažne motivacije, prevrće se kao pubertetlija pa bi malo bio ovdje, pa bi malo bio na drugom mjestu, pa bi bio dobar, pa bi bio loš… i dok to narativno ima smisla u kontekstu ovoga filma, Kinberg kao da je zanemario cjelokupni razvojni luk njegova lika i odlučio to prilagoditi kaosu ove priče pa što bilo. Raven, koju tumači Jennifer Lawrence, bila je, izuzev onog jednog stupidnog nazovimonologa, dosljedna ranijim interpretacijama i razvoju lika, odnosno svim ranijim previranjima što ih je Raven imala i tu je Lawrenceova odradila očekivano dobar posao; njezina sudbina u ovom filmu ostaje sporan detalj, ali kako ne bih spojlao što se s njom događa – prepustit ću vama da u konačnici procijenite kvalitetu tog odabira.

Ostali pozitivci su više-manje uredni, pri čemu bih posebno pohvalio Fassbenderovog Magneta, koji je bez imalo sumnje najbolje napisan i interpretiran lik u ovom filmu, iako je de facto negativac (mada je u ovom filmu antiheroj) i ovdje ima značajno manju ulogu nego u ranijim filmovima. Fassbender je izvanredno odigrao svoju ulogu i nekoliko scena je naprosto oduzimalo dah, ali još bolje od toga je kako je njegov lik napisan i tu Kinbergu doista svaka čast. Kinberg je pokazao dobar osjećaj za razvoj Magneta u ovoj iteraciji X-Mena i dosljedno je pratio onaj prijateljski pakt između McKellena i Stewarta u filmu Days of Future Past te ga je na određen način uklopio i ovdje. Njegova katarza, odnosno promjena koju doživljava iz negativca u antiheroja, a koja je značajno uvjetovana borbom s Apocalypseom u prethodnom filmu, izvrsno je prikazana i bila je doista predivna za gledati; još jedna posebna pohvala ide zadnjoj, pariškoj sceni između Magneta i Profesora X, koja je izvanredno napisana i mada donekle klišeizirana, bila je lijepa i pružila je dostojan i zadovoljavajući kraj za njih dvojicu. Storm, Cyclops i Nightcrawler nisu imali nikakvih promjena u odnosu na ranija pojavljivanja, pri čemu bih pohvalio to što je “mlada” Storm konačno dobila nešto veću ulogu.

Još jedna stvar na koju smo navikli kod X-Mena su bili dobri negativci (opet, ne brojimo dva Wolverine filma, mada, hajde, nije Sabertooth bio baš toliko loš koliko i film); ako pogledate od samog početka – Magneto, izvorna Jean Grey pa kasnije Sebastian Shaw (Kevin Bacon) i Bolivar Trask (Peter Dinklage) pa čak i sporni Apocalypse (Oscar Isaac) – sve su to bili jako dobri, ako već ne izvrsni negativci koji su bili uvjerljivi kako u svojim namjerama, tako i u njihovoj realizaciji. Naravno, Magneto je zaštitno ime svih njih i glavni negativac ove franšize, ali sve njegove zamjene bile su, do ovoga filma, jako dobre.

S jedne strane bila je tu Vuk i njezina banda vanzemaljaca koji ubijaju ljude i preuzimaju njihove likove. Vuk je tumačila Jessica Chastain, dakle apsolutno provjereno ime koje je, barem prije gledanja, govorilo u prilog dobrog negativca. Međutim, Vuk se ispostavila kao jedan od najlošijih superherojskih negativaca od početka suvremenih superherojskih filmova (pri čemu za potrebe ovog teksta govorimo o Burtonovom Batmanu iz 1989. godine kao početku) te se može svrstati rame uz rame sa Schumacherovim Baneom i Mr. Freezeom (Batman & Robin), Aldrichom Killianom i onom debilnom verzijom Mandarina (Iron Man 3), onim glupim samurajima i onom otvornom ženom (The Wolverine) i Yon-Roggom (Captain Marvel), mada iz sasvim drugih razloga. Naime, dok su ovi nabrojani delegati bili praktički samoironične karikature čija je neuvjerljivost bila evidentna, lik Vuk je jednostavno jako loše napisan. Prvo, ostaje potpuno nejasno koju točno motivaciju ona i njezini alieni imaju za cijeli taj plan, a kao drugo, ona je toliko nezamjetna i nevažna za razvoj ove priče, iako joj se Kinberg nasilu trudio nametnuti nekakav značaj i/ili notoritet da je prava šteta da je Jessica Chastain potrošena na tako blijedu ulogu. Kažem, vi vidite da je ona neka opasnost, odnosno to vam se nameće kroz cijeli film, ali ona ne napravi praktički ništa da bi taj status opravdala i na kraju završava jednako kako se i pojavila – potpuno neprimjetno.

S druge strane, tu je Jean Grey, odnosno Dark Phoenix. U priču o tome kako Jean Grey dobije te svoje moći neću pretjerano ulaziti, samo ću naglasiti da su izvršene značajne promjene u odnosu na X-Men: The Last Stand, gdje je Famke Janssen doista superiorno odigrala svoju ulogu i bila doista opasan negativac. Sophie Turner je imala svojih momenata u ovome filmu, ali je tokom većeg dijela djelovala kao jedan od onih frustrirajuće iritantnih tinejdžera koji su zli samo zato što nisu sposobno sabrati se sami sa sobom. Ona nema neku intrinzičnu motivaciju za zlom, ona je samo previše moćna i previše kaotična da ne bi pravila sranja, da prostite. A to, nažalost, nije dovoljno uvjerljiva motivacija. Iako je demonstracija njezinih moći ne trenutka bila doista impresivna, prilično usiljena i na trenutke očito umjetna gluma mlake Sophie Turner kombinirana s loše napisanim likom dovela je do toga da ju percipirate kao neotesano derle, a ne kao gotovo svemoćno biće. Isto kao i s Vuk, njezina svemoć vam se nameće, ona vam se gura i tjera vas se da ju prigrlile, ali film maločime opravdava to nametanje, što na kraju dovodi do vrlo blagog i lošeg dojma. Uz to, činjenica je da Dark Phoenix u jednom trenutku prestaje biti “dark” i postaje samo Phoenix, što je kopernikanski obrat koji je doveo do toga da se principijelni negativac zapravo poništava, a onaj koji je preostao (Vuk), zapravo je toliko nebitan i tako lako bude poražen da je to gotovo uvredljivo. I onda imate film bez pravog negativca.

Dark Phoenix je u tom smislu potvrdio ono da je superherojski film uspješan onoliko koliko je njegov negativac, kao protuteža koja inspirira herojski čin idealnog (ili idealiziranog, neovisno o njegovim stvarnim manama) protagonista. X-Meni su dosad jako dobro radili na tom polju, ali u ovom filmu ne samo da nisu imali dobre negativce, nego su do kraja, uz kopernikansko mučeništvo Jean Grey, ostali bez ijednog uvjerljivog antagonista.

Što na kraju reći o filmu Dark Phoenix? Ako niste fan X-Mena, ovaj film slobodno zaobiđite i to u širokom luku. Ipak, ako kojim slučajem jeste fan X-Mena, ovo vam je, neovisno o kvaliteti, obvezno štivo. To je zaključak jedne velike i doista impresivne te meni jako drage sage i kakav je, da je figurira u tom svojstvu i zbog toga je neizostavan. Da ćete imati prigovora – apsolutno hoćete, ali da se baš radi o potpunoj katastrofi? Ne baš! Uz tehnički korektnu vizualnu realizaciju, briljantnu i vanserijsku glazbu Hansa Zimmera te nekoliko doista lijepo napisanih scena i likova, objektivne nedostatke režije, priče i nekih likova ćete lakše probaviti, mada ne i zanemariti. Je li moglo biti bolje? Jest, ali – moglo je biti i puno gore. Najveći žal ostaje zbog činjenice da su X-Meni doista zaslužili bolji i prikladniji kraj prije nego ih Marvel potpuno pobriše i prekroji, ali nek vam kao uspomena ostane ono što je serijal dao kroz ovih 19 godina, neka vam ostanu lijepi trenuci i neka vam kao oproštaj bude dostatna ona prekrasna pariška scena između Erika i Charlesa, koji se spremaju igrati šah.