Pogledali smo novu adaptaciju slavnog romana Jacka Londona, Bijeli očnjak, ovoga puta u animiranoj verziji i europskoj koprodukciji. Našu recenziju ove predivne priče pročitajte ispod.

Prijevod:

Bijeli očnjak

Žanr:

Animirani, avantura

Redatelj:

Alexandre Espigares

Scenaristi:

Serge Frydman, Philippe Lioret, Dominique Monféry (prema romanu Jack Londona)

Glasove posudili:

Virginie Efira, Raphaël Personnaz, Dominique Pinon, Florian Wormse, Tom Morton

Sinopsis:

Priča o malenom vuku kojeg lokalni Indijanci nazovu Bijeli očnjak, koji se probija s majkom kroz surovu prirodu, a onda postaje žrtva ljudske pohlepe za novcem. Prije nego ga ta ljudska pohlepa dokrajči, Bijeli očnjak bude spašen od strane lokalnog šerifa te ubrzo dobije priliku pokazati svoju posebnost i plemenitost.

Po mnogima kapitalno djelo Jacka Londona, Bijeli očnjak je, uz također Londonov Zov divljine, jedan od najpopularnijih i najvažnijih pustolovnih romana. Ekraniziran je nekoliko puta, što u filmskom, što u televizijskom formatu, što u igranom, što u animiranom, ali unatoč brojnim adaptacijama koje su priču učinile itekako poznatom, Bijeli očnjak nastavlja inspirirati filmaše i to, u ovom slučaju, vrlo pozitivno.

Ova francusko-luksemburška koprodukcija traje nešto manje od sat i pol vremena tako da je dobar dio Londonovog romana izbačen, a s njima i velik broj likova. Ono što je možda specifično je i činjenica da je relativno značajan broj detalja izmijenjen u odnosu na originalni roman, s tim da su osnovna premisa i ideja zadržane i u scenariju. Radnja započinje in medias res, sa scenom borbe između Bijelog očnjaka i dva nabrijana psa, prilikom koje protagonist ozbiljno strada. Na scenu stupa šerif Weedon Scott, koji prekida ilegalne borbe i oduzima Bijelog očnjaka Ljepotanu Smithu, antagonistu filma, samo da bi na kraju sam stradao. U tom se trenutku radnja seli u prošlost i prikazuje nam odrastanje Bijelog očnjaka. U plejadi izvrsno animiranih i prelijepo dizajniranih scena u jukonskoj šumi (Kanada), pratimo odrastanje dražesnog vučića s majkom, koja ga istovremeno i uči i štiti od opasnosti koje šuma nosi sa sobom. Bez dijaloga i uz minimalno uplitanje ljudskih likova, početni dio filma pruža nam jedno prelijepo vizualno iskustvo čija je estetika, kombinirana s predivnom animacijom, naprosto zapanjujuća. Scenografi i animatori su se maksimalno potrudili da što vjernije prikažu surovu kanadsku zimu i sve njezine ljepote; tome, jasno, doprinosi i odličan rad ekipe koja je bila zadužena za miks i montažu zvuka, čime je verizam tih scena dodatno naglašen.

U drugom dijelu filma, ljudski likovi postaju učestaliji pa pratimo put Bijelog očnjaka od indijanske nastambe, preko razdvajanja od majke, pa sve do podmuklih makinacija Ljepotana Smitha preko kojih je Bijeli očnjak završio kao pas za borbu. Iako je brutalnost dresure Bijelog očnjaka, koja je nekoć pitomog vuka pretvorila u zvijer, sama po sebi dovoljna ilustracija ljudske pohlepe, koja je na jednoj metaforičkoj razini glavni negativac u filmu, zloba Ljepotana Smitha i njegova pohlepa za lakom i brzom zaradom pokazuju nam onu odvratnu stranu ljudskog karaktera, koja suočena s neiskvarenom naivnošću Bijelog očnjaka (ili prirode općenito) izlazi kao pobjednik u jednoj odvratnoj igri prepunoj varanja i kršenja pravila. Spletom upravo takvih okolnosti, Bijeli očnjak od pitomog pratioca postaje borbeni stroj, a kroz to je prikazana upravo ona tragična činjenica da smo najveće zvijeri, ponekad, upravo mi ljudi i da našim djelovanjem (svijesnim ili nesvjesnim) možemo u nekome probuditi ono animalno, ono zvjersko.

Pred kraj drugoga dijela, radnja se ponovo vraća na početnu scenu filma i otkriva njezine posljedice, seleći se tako na treći dio filma. Bijeli očnjak je odveden na imanje šerifa Scotta, gdje prolazi kroz svojevrsno iskupljenje, mada ne samo on, već i čovjek kao jedan simboličan lik u cijeloj ovoj priči. Kroz pozitivan tretman šerifa Scotta i njegove supruge, Bijeli očnjak ponovo uči kako vjerovati ljudima, ali istovremeno i ponovo uči kako ne biti zvijer, kako se riješiti onih primitivnih nagona koje je u njemu probudila odvratnost Ljepotana Smitha. Kada smo već kod njega, to odvratno spadalo ne odustaje i nastoji se, ponovo silom i varkama, domoći Bijelog očnjaka i vratiti ga u svijet borbi. Naravno, radi se o obiteljskom filmu za djecu pa je happy end očekivan, ali scenaristi su jako lijepo oblikovali priču i pokazali kako je Bijeli očnjak, unatoč svoj patnji koju je prošao, uspio svladati svoj nagon za osvetom i prepustiti Smitha i njegova potrčkala zakonu. Nakon svega, Scottovi odlaze u Kaliforniju, vodeći inicijalno Bijelog očnjaka sa sobom, ali ubrzo shvaćaju kako on pripada prirodi te ga ostavljaju u Yukonu, u onoj istoj prelijepoj divljini koja ga je oblikovala i pretvorila u tako posebnog lika.

Pošto je dosta detalja u priči izmijenjeno, teško je posebno se osvrtati na svaki taj detalj i na svakog lika, naprosto zato što bi analiza trajala predugo i oduzela previše vremena. Jasno, Londonov roman je u originalu puno suroviji i kao takav nije nužno prilagođen najmlađoj publici, tako da su scenaristi zapravo izvršili nekolicinu nužnih zahvata kako bi ublažili neke detalje ili neke likove učinili manje sirovima, ali prikladnijima; jedan od primjera, čisto da imate ideju o čemu se radi, jest činjenica da je Sivi Dabar (Indijanac koji vodi Bijelog očnjaka sa sobom) u originalu potpuno pijan prodao svog pratioca Ljepotanu Smithu, dok je u filmu prikazan kao žrtva prevare koju su zajednički izveli Smith i njegov lakej, prisilivši tako Sivog Dabra da proda Bijelog očnjaka kako bi dobio natrag novac što su mu ga oni ranije ukrali, a koji mu je bio neophodan za spas njihova naselja. Ovakvih i sličnih detalja, gdje su one “odrasle teme i problemi” zamijenjeni sadržajem prikladnijim za djecu, ima mnogo, ali scenaristički je postupak u ovom kontekstu potpuno opravdan jer se moralna poruka tih scena, odnosno moralna karakterizacija likova u pitanju, jasno prenosi i zornije objašnjava onima kojima bi surova odraslost originalnog teksta možda bila zbunjujuća ili odviše kompleksna. Uz to, radnja je u potpunosti smještena u Yukonu, a ne djelomično i u Kaliforniji, kao u originalnom romanu, tako da su mnogi likovi i njihovi odnosi prilagođeni toj činjenici. Neki likovi (poput obitelji šerifa Scotta, koji je, uzgred, u originalnom romanu bogataš koji silom otkupi Bijelog očnjaka od Ljepotana Smitha i odvede ga sa sobom) su izbačeni, dok su neki, poput Scottove supruge, dodani, ali sve je to izvedeno tako skladno i kompozicijiski uredno da nemate dojam neprirodnosti ili nepripadanja tih likova u priči.

Uz adekvatno prikazane moralne i psihološke aspekte, najjača strana ovoga filma svakako je animacija, odnosno estetski i emocionalni ambijent što ga je ona stvorila. Naime, Croc-Blanc ne koristi tradicionalnu crtanu animaciju, ali niti uobičajenu suvremenu računalnu animaciju već tehniku koja je najbliža onoj korištenoj u briljantnom filmu Loving Vincent (2017.), kojeg ovom prilikom također toplo sugeriram; tehnika se sastoji u animaciji koja podsjeća na slikanje, odnosno vidljivom dizajnu likova pomoću poteza kista, kojim se postigla specifična stilizacija. Ta tehnika nije potpuno primijenjena, kao u spomenutom Loving Vincent, ali čini okosnicu dizajna i animacije Bijelog očnjaka, što cjelokupnom filmu daje dodatnu estetsku kvalitetu. Kombinacija verističke scenografije s umjetničkom animacijom stvara jedan čarobni vizualni spektakl u kojemu ćete zasigurno uživati, što zbog njegove istinske ljepote, što zbog njegove neobičnosti.

Croc-Blanc je film koji donosi prilično poznatu priču, doduše s određenim izmjenama, ali ne toliko drastičnim da bi se moglo reći da se radi o originalnoj obradi i/ili interpretaciji. No, unatoč tomu, to je jedan doista topao i lijep film te pravo osvježenje u kontekstu animiranih filmova (van već standardizirane Disney/Pixar/Dreamworks produkcije) koji se sve češće vrte po kinima. Osim što je vizualna poslastica, film sadrži i prenosi prave poruke, kako za one najmlađe, tako i za odrasle i djeluje kao svojevrsno upozorenje da naše ponašanje može dovesti do mnogo opasnijih i nehumanijih posljedica.