Recenzija: Chilling Adventures of Sabrina – sezona 1, I. dio (2018)

Dvadeset i dvije godine nakon što je premijerno prikazana Sabrina the Teenage Witch, prva televizijska adaptacija istoimenog stripa kuće Archie Comics, Netflix je odlučio napraviti moderniji, jeziviji i ozbiljniji remake. Nakon deset epizoda i jedne odgledane sezone, a u anticipaciji specijalne božićne emisije koja će biti emitirana 14. prosinca 2018. godine, pogledali smo prvu sezonu Netflixove serije. Našu recenziju prve sezone pročitajte u tekstu ispod.

Žanr: 

drama, fantastika, horor

Autor:

Roberto Aguirre-Sacasa

Glumačka postava:

Kiernan Shipka (Sabrina Spellman), Lucy Davis (Hilda Spellman), Miranda Otto (Zelda Spellman), Chance Perdomo (Ambrose Spellman), Michelle Gomez (Mary Wardwell / Madam Satan), Richard Coyle (Faustus Blackwood), Ross Lynch (Harvey Kinkle), Jaz Sinclair (Rosalind Walker)

Sinopsis:

Sabrina Spellman je poluvještica/polusmrtnica koja živi sa svojim tetama, vješticama, koje ju pripremaju za ulazak u Crkvu noći. Svjesna svojim obveza prema svijetu čarolije, ali i veza koje ima prema svojim prijateljima smrtnicima, Sabrina prolazi kroz različite pustolovine i testove kako bi pokušala izbalansirati svoju dualnu prirodu i iskoristiti najbolje od oba svijeta.

Kao osobu koja je svojedobno kao dijete pratila originalnu seriju Sabrina the Teenage Witch s Melissom Joan Hart, najavljeni Netflixov projekt me prilično zaintrigirao. Dosad sam imao samo pozitivna iskustva s Netflixovim serijama (izvrsni Stranger Things i maestralni Mindhunter), tako da nisam sumnjao u produkcijsku kvalitetu nove Sabrine te sam imao neka okvirna stilska očekivanja. Serija se doista poklopila sa svim mojim očekivanjima, ali se u jednom pogledu pokazala izrazito deficitarnom, a to je – suština.

Međutim, o tom – po tom.

Prvi put u životu recenziram jednu sezonu serije tako da je ovaj tekst za mene svojevrsni eksperiment i jedna “jeziva pustolovina”, kao što navodi naslov ove serije. U najavama je bilo razvidno kako će sadržaj biti nešto mračniji (ili bizarniji) u odnosu na dosadašnje adaptacije, što i nije bilo toliko iznenađenje. Taj stilski postupak pokazao se, zapravo, vrlo nezgrapnim jer, iako serija obiluje plejadom vrlo bizarnih i morbidnih scena (brutalna ubojstva, ritualna ubojstva i povezana ritualna oživljavanja, odvratni demoni, bizarne orgije među, de facto, djecom, etc.), element horora nije nimalo strašan. Mislim, barem ne za jednog ozbiljnijeg gledatelja. Ono na čemu serija nastoji graditi svoj horor su mlaki efekti i bizarnosti koje bi prestrašile valjda jedino djecu i tinejdžere; mislim, ako ste u životu pogledali jedan iole ozbiljan horor film (pri čemu to ne moraju biti vrhunska ostvarenja poput Conjuringa), Sabrina vam neće izazvati nikakav strah, niti napetost. Zapravo, više ćete se “diviti” (ako mogu tako reći, mada se ne radi o ironičnom kontekstu) samoj tehničkoj realizaciji navedenih efekata, nego što će vas oni prestrašiti. Produkcijski je serija doista, što se tiče efekata, scenografije, kostimografije pa čak i onih režijsko-tehničkih aspekata poput kamere, kadrova, snimanja, na jednoj zavidnoj razini i tu je Netflixova produkcija još jednom pokazala da ima kvalitetu.

Za podrobniju analizu scenarija trebalo bi se osvrnuti na svaku epizodu pojedinačno, što mi nije cilj, pogotovo ne ovako nakon što je dobar dio ljudi već pogledao seriju jer je ona izašla pred neko vrijeme. Priča u cjelini donekle ima smisla, međutim pojedinačno se znalo događati da upada u probleme i/ili postaje dosadna. Poanta prve sezone je evolucija Sabrinina lika, njezino prihvaćanje svoje vještičje prirode i njezin raskid sa svojom ljudskom stranom. U kontekstu same Sabrine, razvoj lika odrađen je prilično dobro, mada priča kao takva ide prema jednom predvidivom kraju koji je, za mene osobno, čak i previše ubrzan. Da, deset epizoda je prilična količina materijala, ali radnja je doista poredana tako, rekao bih, neuvjerljlivo “slučajno” da su stvari postavljene baš tako da se to dogodi na kraju sezone. Kod serije volim nepredvidivost, isto kao i kod filma, odnosno ako je već predvidivo, da je izvedeno onako kako spada, a ne da su se u jednom trenutku okolnosti počele slagati tako brzo i tako prikladno da je taj zacrtani kraj, iako u tom trenutku nije bio eksplicitno izvjestan, realiziran. Bilo je tu još prostora za razvoj, bilo je tu još prostora za dramu, za evoluciju Sabrininog odnosa prema svojoj dualnosti, za još par internih sukoba, ali sve je to zanemareno kako bi serija u posljednjem trenutku došla do svog planiranog kraja. U ostalim aspektima, priča je u cjelini funkcionirala, mada bi seciranje svake pojedinačne epizode svakako otkrilo mnogo više problematičnih scena i odluka, neke od kojih su djelovale vrlo naivno, da ne kažem stupidno i uvredljivo.

Glavni likovi u seriji su vrlo raznovrsni, a isto vrijedi i za sporedne. Među potonjima je bilo nekih s velikim potencijalom koji je ostao neiskorišten (recimo lik advokata Daniela Webstera iz epizode “Chapter Three: The Trial of Sabrina Spellman”, ili Harveyjevog starijeg brata Tommyja), nekih koji su previše korišteni (poput Ambroseova dečka Lukea Chalfanta), ali konačni dojam je da je balans ostvaren. Donekle. U smislu likova, što sporednih, što glavnih, serija je varirala od jedne krajnosti do druge, od krajnje stupidnih i glupo realiziranih likova, do onih u koje je uložena određena količna truda. Od glavnih likova, Sabrina je, što se glumačke interpretacije tiče, bila pun pogodak; Kiernan Shipka je u svakom trenutku izrazito uvjerljiva i problema s interpretacijom nije bilo (problemi s likom kao takvim su već druga tema). Isto mogu reći i za njezine dvije tete, Hildu (Lucy Davis) i Zeldu (Miranda Otto), koje su u svojoj stiliziranoj karikiranosti što simpatične, što duhovite, što iritantne – sve po potrebi; u istu skupinu spada i Ambrose (Chance Pedromo), koji je zapravo, u jednom kontekstu, zamijenio Salema iz originalne serije kao comic relief serije, odnosno pametnjaković koji uvijek ima spremnu neku dovitljivu dosjetku. Richard Coyle je satisfaktoran kao Faustus Blackwood, međutim njegov problem je što je lik toliko usiljeno iskarikiran da je prilično iritantan, ali čak je i to mila majka u odnosu na lik Mary Wardwell, koju tumači Michelle Gomez. Iako je Gomezova dobra i dosljedna, radi se o jednom tako iritantnom liku čija je realizacija toliko uvredljiva da je to nevjerojatno. Dobro, mi kao gledatelji znamo da je to demon koji opsjeda Sabrininu profesoricu, ali promjena u njezinom liku i ponašanju, posebice karakteru, toliko je očita da činjenica da se ona uspješno provlači kao Mary Wardwell među ljudima, od početka do kraja, pa čak i Sabrinom dobar dio serije, jednostavno nevjerojatna. To je otprilike, a to mi pada napamet jer sam recentno pisao tekst o tom filmu, kao i Grimmson u filmu Grindelwaldova zlodjela – ako želiš postići uvjerljiv ‘vau’ efekt, nemoj napraviti lika tako da bude očito i tebi kao gledatelju, ali i svakom liku sa zrnom soli u glavi, da nešto ne štima. Međutim, ova cijelu seriju prođe neotkriveno, jer – zašto ne bi? Ljudskim likovima, mahom Sabrininim školskim prijateljima, nema se što veliko prigovoriti, osim scenaristčkih odluka, ali to ne utječe na samu tehničku izvedbu.

Moj glavni problem s ovom serijom bio je suštinske prirode, odnosno bio je njezin ton. Vidio sam kasnije da je Sabrina inicijalno zamišljena kao spin-off Riverdalea, a sudeći po koleginoj kritici, serije pate od istog problema – stupidnosti. U kojem smislu? Pa u tome da bi ovakvu priču kao uvjerljivu mogao popušiti samo netko s mentalnim sklopom trinaestogodišnjaka, i to prosječnog. Sabrina ne nudi ništa u pogledu dubine i kompleksnosti, a dobre glumačke izvedbe i visokobudžetna produkcija ne mogu zamaskirati scenarističke gluposti i općenito tupavi tonus serije primjeren za djecu i tinejdžere. Međutim, to samo po sebi ne bi bilo problematično (tko se sjeća originalne Sabrine, bit će mu jasno o čemu govorim – jer ta je serija najavljena kao serija za djecu i tinejdžere te je bila u potpunosti usklađena s takvim tonom od početka do kraja) da serija ne pretendira ka dubini. Od političkih poruka koje su izrazito debilno i neprimjereno umetnute u priču samo da bi bile tu, dok su njihove realne reperkusije nikakve, a radnja traži i najmanju priliku da skrene fokus s njih, do buntovničkog idealizma koji je disproporcionalan likovima koji se njime busaju (od Sabrine preko njezinih školskih kolegica, koje se u jednom trenutku bore kao Ivana Orleanska, a u drugom su tipični tinejdžeri koji se baljakaju po barovima), serija nastoji nametnuti neku ozbiljnost i društvenu osjetljivost tamo gdje joj nije mjesto, tamo gdje to izgleda kao karikatura i uvreda prema stvarnim problemima o kojima serija neuspješno progovara. Sabrina je vrlo loša platforma za slanje takvih poruka, jer fokus serije je na fantastici svijeta stripa Archie Comicsa, a ubacivanje dnevnopolitičkih tema u taj svijet fantastike djeluje ne samo glupo, već i uvredljivo. To stvara veliki problem u tonu, a serija djeluje kao ne zna kuda bi htjela ići, odnosno, kada već negdje ode, djeluje kao da nema pojma gdje je i kamo ide. To su velike zamjerke i to su veliki problemi koji značajno umanjuju potencijalnu kvalitetu serije, koja se od početka do kraja bori s time da ne zna želi li biti serija za tinejdžere ili serija za odrasle. Naravno, posljedica toga je da u očima odraslih izgleda kao neozbiljna, glupa teen serija, dok u očima tinejdžera vjerojatno izgleda kao nezgrapan pokušaj odrastanja, koji to nije. Mislim, nije da teen serije i tinejdžeri nisu sposobni za ozbiljne teme, ne želim to implicirati, dapače, samo želim reći da je serija taj dio izvela vrlo glupo i da je to dovelo do znakovito konfuzne disproporcije unutar nje same.

Ovo je tek opći dojam, koji je ako gledate priču u cjelini, možda malo preuveličan (što je upravo bit problema o kojem sam govorio, to je ta problematična suština), ali epizodno seciranje na koje ukazujem otkriva sve rupe i nedostatke u koncepciji serije kao takve. Da ne govorim o tome da ima pregršt ex machina rješenja koja ne samo da nemaju smisla, nego su blatantno nepoštivanje zdrave logike gledatelja, ali – koga briga, zar ne?

U konačnici, Sabrina je serija koja svakako ima svoje čari, koja nije nipošto loša, ali koja je daleko od toga da bude dobra. Ima li potencijala za razvoj? Ima, ali ključno je da priča kao takva nađe svoj fokus, a da ne izgleda kao furstirano “divljanje” jedne tvrdoglave djevojčure koja “ne može uvijek dobiti ono što želi”, kako joj jedan od likova, mislim Ambrose, u jednom trenutku kaže. Kao i njezin glavni lik, serija nastoji dobiti sve što želi i očekuje da to prođe kod gledatelja onako kako ona zamišlja, što je daleko od realnih očekivanja. Važno je, dakle, da se scenaristi odluče za smjer u kojem žele odvesti priču i da ona postane jedna jasno fokusirana, funkcionalna cjelina. Dotad imamo relativno gledljivu priču koja neuspješno balansira između teen flicka i ozbiljne serije, koja efektima karakterističnim za španjolske horor filmove i visokom produkcijom nastoji zakamuflirati očita stilska vrludanja i scenaristička rješenja koja su davno raskrstila s nekakvim smislom, toliko da na momente naprosto jedva čekate da epizoda dođe svome kraju. Od najavljenih “jezivih pustolovina” dobili smo, na koncu, jako malo – nit’ jezivo, nit’ previše pustolovno.