Pogledali smo novi nezavisni film temeljen na stvarnoj priči, Beautiful Boy, sa Steveom Carellom i Timothéejom Chalametom u glavnim ulogama. Interpretacije obojice kritičari su jednoglasno prozvali maestralnima, dok je Chalamet za svoju ulogu nominiran za seriju nagrada. No, što mi mislimo o filmu? Pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Drama, biografski

Režija:

Felix Van Groeningen

Scenarij:

Luke Davies, Felix Van Groeningen (prema memoarima Davida i Nica Sheffa)

Glumačka postava:

Steve Carell (David Sheff), Timothée Chalamet (Nic Sheff), Maura Tierney (Karen Sheff), Kaitlyn Dever (Lauren)

Sinopsis:

Temeljen na istinitoj priči, film nam donosi priču Nica Sheffa, nadarenog, ali osjetljivog dječaka koji je, ne znajući se nositi sa svojim problemima, postao ovisnik o drogama, i njegova oca, novinara Davida Sheffa, kojega je tragedija njegova sina najviše pogodila.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Beautiful Boy spada u onu kategoriju američkih art filmova, koji svojim umjetničkim senzibilitetom daleko premašuju klasičnu dramsku strukturu holivudskih filmova slične tematike, ali koji u umjetničkoj realizaciji ipak ne kopiraju i ne dostižu europski art film. I dok se neupitno radi o superiornom uratku koji svojom kvalitetom nadilazi većinu holivudskih filmova, Beautiful Boy ima jednu izraženu manu koja ovu priču priječi u tome da bude onako savršena kao što je mogla biti.

Ovaj film je jedan od onih koji su toliko obilježeni glumačkim interpretacijama da one gotovo u cijelosti uspijevaju zasjeniti sve ostale elemente. Da nije prilično vidljivog problema sa scenarijem, o kojemu ću pisati niže u tekstu, maestralni Steve Carell i Timothée Chalamet bi potpuno osvojili film i samo zbog toga, on bi bio – savršen. Stevea Carella navikli smo vidjeti u komičnim ulogama i to je jedan od onih glumaca koji su svoju karijeru napravili u komedijama. No, dok većina tih glumaca ostaje u gabaritima svog žanra (najočitiji primjer je Will Ferrell), Steve Carell je već s izvrsnim Foxcatcherom, koja mu je donijela i nominaciju za Oscara za najbolju mušku ulogu, a sada i s ovim filmom potvrdio svoju glumačku kvalitetu; realno, malo koji glumac uspješno izvrši tranziciju iz komedije prema drami (jedan od rijetkih primjera je maestralni Peter Sellers u duhovitom, ali dramski složenom remek-djelu Hala Ashbyja Being There iz 1979.), međutim Carell je to uspio, dokazujući tako da je njegova komika posljedica iznimnog glumačkog talenta, jer za takvu dijametralnu tranziciju potrebno je istinsko umijeće. Carell u filmu glumi Davida Sheffa, uglednog novinara i oca Nica Sheffa, kog glumi Timothée Chalamet. Carell ima dvoje djece, kćer i sina, međutim ni s jednim od njih nije prošao ono što je stvarni David Sheff prošao sa svojim sinom. Zašto ovo naglašavam? Upravo zato da biste dobili dojam koliko je uvjerljiva njegova emocionalna interpretacija, a ona naprosto oduzima dah. U ulozi koja inspirira mnogo (možda i iskarikirane) patetike, Steve Carell je pronašao onu savršenu mjeru u sklopu koje njegova emocija djeluje ne samo autentično, već i jednako snažno. Ni u kojem trenutku on ne karikira svoju ulogu i ne pretvara sebe u patetičnog oca koji kuka nad svojom i sinovljevom sudbinom; on je angažiran, on se trudi i čak pravi šokantni i neočekivani rez u trenutku kada je to suštinski potrebno, ali na koncu pokazuje ono što je učitelj Splinter rekao u filmu Teenage Mutant Ninja Turtles (1990.), a to je da “svaki otac voli svoga sina” (znam da je referenca nepovezana, ali je bila prikladna). Čak i kada to taj sin ne zaslužuje.

Međutim, pravo pitanje u ovoj priči je zaslužuje li Nic Sheff tu ljubav? Specifičan i senzibilan dječak, Nic Sheff je zbog praznine koju je osjećao u sebi postao ovisan o drogama, pri čemu je uvelike uništio svoj, a ugrozio je i živote sebi bliskih osoba. Jasno, on laže, on je (auto)destruktivan i on je ovisnik kojemu je, kao i svakom pravom ovisniku, najvažnije utažiti svoje ovisničke potrebe. On će, naravno, prestati, samo mu još treba malo pomoći, pri čemu, naravno, neće prestati i samo muze pomoć svog oca, a kasnije i majke (njih su dvoje razvedeni) dok ne dođe do konačne točke loma u kojoj na medicinski potpuno čudesan način uspije preživjeti predoziranje. Nica Sheffa tumači Timothée Chalamet mladi glumac kojega smo imali priliku gledati u izvrsnom coming-of-age filmu Lady Bird te u predivnoj ulozi u još predivnijem filmu Call Me By Your Name. Chalamet je nesumnjivo jedan od najtalentiranijih mladih glumaca i koliko god uloga Elija u potonjem filmu bila estetski i emotivno prekrasna, moram reći da je Nicom Sheffom Chalamet uspio nadvisiti sam sebe. Isto kao i Carell, ulogu je odradio neopisivo autentično, kao da je doista prolazio kroz sve to jednom u svom životu, uspjevši dočarati svaku karakteristiku i svaki simptom ovisnika, od neutažive potrebe do tužnog (samo)zavaravanja. Ova uloga je istovremeno toliko složena i iziskuje sažaljenje, koliko i prekrasna u svojoj emocionalnoj kompleksnosti. Chalamet je primarni nositelj ovoga filma, on svoju ovisnost nosi zajedno s cijelim ovim filmom i to radi bez ijedne greške; s obzirom da je u filmu Call Me By Your Name dijelio tu “štafetu” s Armiejom Hammerom, može se reći da je Beautiful Boy njegova prva prava glavna uloga i odradio ju je naprosto maestralno. Trebam još vidjeti kako je Mahershala Ali odigrao ulogu u filmu Green Book, međutim nisam siguran može li, barem objektivno, nadvisiti složenost i dubinu Chalametove interpretacije, koja je vjerojatno trebala biti u kategoriji glavne, a ne sporedne uloge, ali slažem se s producentima kako će mladi glumac u potonjoj kategoriji imati mnogo više izgleda nego u prvoj, gdje je glavni kandidat maestralni Rami Malek.

Prije nego krenem na ostale elemente filma, osvrnuo bih se još kratko na scensku međuigru Carella i Chalameta, odnosno njihova dva lika. Naime, nema sumnje da su obojica samostalno perfektni, snažni i autentični, ali zna se dogoditi da dvije tako snažne persone ne funkcioniraju zajedno na platnu. Ovdje to nije bio slučaj, što je i bio preduvjet za uspješnu realizaciju filma, s obzirom da su glumili oca i sina. Teško je presuditi jesu li bolje njihove individualne interpretacije ili pak njihove zajedničke scene, ali o potonjima ću samo reći, a mislim da će vam to biti i više nego dovoljno da shvatite o kojoj se razini kvalitete radi, da kada gledate film doista imate dojam da je Steve Carell otac Timothéeju Chalametu.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Za razliku od mog uobičajenog reda, ovdje sam se prvo osvrnuo na glumu, a tek sada pišem o tehničkim elementima filma. Zašto? Zato što su ovi prvi daleko superiorni, dok su ovi drugi, odnosno primarno sam scenarij, ona smetnja o kojoj sam govorio na samom početku.

Dovođenje Felixa Van Groeningena, uspješnog i za Oscara nominiranog belgijskog redatelja, da režira ovaj film bio je, što se režijskih aspekata tiče, pun pogodak. Osim što je organizirao dva tjedna generalnih probi prije snimanja (atipičan postupak za američke filmove), Van Groeningen je uspješno iskoristio svoje europsko umijeće pri realizaciji ovoga filma, čime je postigao onu nužnu umjetničku superiornost, ali pri čemu nipošto nije postao replika europskog art filma, što je dobro, s obzirom da ova “američka priča” ne bi djelovala jednako uvjerljivo da je rađena na “europski način”. Van Groeningen je znao istaknuti esencijalne elemente, naglasiti potrebne emocije i uspio je u tome da film kao zaokružena cjelina djeluje autentično i da glumci funkcioniraju kao da ne glume, već da oni jesu svoji likovi. Međutim, u cijeloj toj umjetničkoj superiornosti, film je ipak u jednoj mjeri kolažno nekonzistentan, što nije problem režije, već scenarija, čiji je Van Groeningen, uz Lukea Daviesa, koautor. Filmova o drogama smo imali. Surovih. Manje surovih. Autentičnih. Manje autentičnih. Neke su priče bile emocionalne, neke su bile verističke, ali u svakom slučaju imamo posla s temom koja je u više navrata ekranizirana i kojoj je trebalo dati određenu dozu originalnosti. Ako se prisjetimo izvrsnog filma The Panic in Needle Park iz 1971. godine, znamo da je kombinacija autentičnosti i emocije u jednom od prvih filmova Ala Pacina nešto što se može uzeti kao standard kojega, doduše, ne treba kopirati, nego obraditi. Van Groeningen je uspio u realizaciji i autentičnosti i emocije, međutim filmu u narativnom smislu nedostaje konzistentnosti. Valjda su autori htjeli izbjeći da film postane patetičan ili pretjerano (samo)sažaljevajuć, pri čemu su koristili kolažnu tehniku te dokinuli možda i potrebnu linearnost naracije; kada budete gledali film, uočit ćete da na trenutke djeluje kao zbir naslaganih scena, a ne kao koherentna priča. Kao da je netko uzeo fotografije (a one su jako važne za ovaj film) i onda prikazivao priče koje stoje iza svake od njih; cjelina se, istina, ne gubi, ali u slijedu te epizodne narative djeluju pomalo konfuzno. I tu je glavni problem ovoga filma, u takvom scenariju, koji je djelovao ne samo narativno konfuzno, već je djelovao kao da nije znao kako bi najbolje poentirao s pričom, a da u tome ne pretjera. Srećom, on doista nije pretjerao i film kao takav doista ne postaje patetična elegija – emocija ostaje iskrena i u pravoj mjeri – ali na tom putu se narativno zbunio pa je stvorio fabulu koja nekonzistentno skače od trenutaka kada Nic bezbrižno vozi biciklu na suncu do trenutaka kada priprema heroin i bude se u venu.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Kao što mu i naziv govori, Beautiful Boy je jedan istinski prelijep film o jednoj mučnoj, teškoj, ali svejedno divnoj priči koja istovremeno služi i kao opomena, ali i uputa. Unatoč nekonzistentnoj naraciji koja kao da nije znala kako da ostvari željeni učinak pa je u tome ipak uspjela, ali po cijenu vlastite strukturiranosti, Beautiful Boy je daleko superioran film i jedan od najdirljivijih filmova godine. Predvođen maestralnim izvedbama Carella i Chalameta, film će vas provesti kroz vrtlog emocija koje sežu od iskrene, idealne sreće do beznadnog očaja u dva sata, ali konačna poanta bit će katarza, koja zahvati ne samo likove u filmu, već i vas kao gledatelje. Ja sam nakon gledanja filma zapljeskao. Zapljeskao sam priči, zapljeskao sam poruci filma, njegovoj autentičnosti i dubini, ali prije svega – zapljeskao sam ocu i sinu, koji su unatoč svim problemima i nedaćama pokazuju što je to istinska ljubav roditelja prema djetetu i na tome ovome filmu – svaka čast!