Recenzija: Dolittle (2020)
Pogledali smo novu obiteljsku komediju fantazije Dolittle sa Robert Downey Jr. u glavnoj ulozi. Našu recenziju pročitajte u članku.
Žanr: Komedija, fantazija, avantura, obiteljski
Redatelj: Stephen Gaghan
Scenarist: Stephen Gaghan, Dan Gregor, Doug Mand
Glumačka postava: Robert Downey Jr., Antonio Banderas, Michael Sheen, Emma Thompson, Rami Malek, John Cena, Kumail Nanjiani, Octavia Spencer, Tom Holland, Craig Robinson, Ralph Fiennes, Selena Gomez, Marion Cotillard
Sinopsis: Sedam godina nakon smrti njegove supruge, ekscentrični John Dolittle, poznati liječnik i veterinar u viktorijanskoj Engleskoj, postaje pustinjak, skrivajući se iza visokih zidova dvorca Dolittle, sa samo životnjskim društvom koje mu je na raspolaganju. Ali kada se kraljica Viktorija teško razboli, Dolittle je nevoljko prisiljen uploviti u epsku avanturu do mitskog otoka u potrazi za lijekom, povratiti svoju duhovitost i hrabrost dok susreće stare neprijatelje i mnoga čudesna stvorenja.
Internet je prepun jako negativnih recenzija na račun ovog reboot filma o Doktoru Dolittleu, a nama stvarno nije jasno zašto. Zapravo, donekle nam i je jasno, jer ovaj film možda nije neki visoko kotirani obiteljski film fantazije, svejedno je, kao takav, dovoljno zabavan, vedar i opuštajuć da se u njemu može uživati bez ikakvih problema. Iako film u sebi ima nekih felera i bedastih problema koje su se lako mogle izbjeći, također ima u sebi taj neki šarm i dašak vedrine koji će se prije svega svidjeti mlađem gledateljstvu, ali možda i onim nešto starijima.
Premisa filma je dosta šablonizirana, svima nam znani RDJ upustio se u ulogu poznatog doktora koji ima sposobnost razgovora sa životinjama, a kao svojevrsni zaplet fabule se opet, po tko zna koji put, koristi tragedija koju glavni lik doživi. Naravno, glavni lik se nakon tragedije povuče u osamu, ali jednom kada dođe vrijeme, morat će se ponovno vratiti u vanjski svijet. Jasno je da je to nešto što smo u filmovima vidjeli već milijun puta. Uz to, scenarij nije baš vješto napisan, a tu također spadaju i i sami dijalozi koji su prožeti u većini slučajeva simpatičnim, ali i nerijetko i krajnje šabloniziranim i dječijim humorom. Iako se kroz film se izmjenila poprilična količina likova, pretežito životinjskih, jasno je da je naglasak stavljen na Dolittlea i njegov uži krug, što ljudskih, što životnjskih podanika. Inače scenarij je napravljen da ide klasičnim tokom za ovakav tip filma te ga je, ako ništa drugo, sasvim jednostavno za pratiti, što je čimbenik koji ga također dodatno približava mlađoj publici.
Što se tiče glumačke postave i samih likova, jasno je da je Robert Downey Jr. iznio cijeli ovaj film. Što se tiče RDJ-ove glume, odrađena je jednoj vrlo dobroj razini, iako se mora reći da je njegov britanski naglasak ovdje zvučao nekako isforsirano za razliku od onog naglaska njegovog Sherlocka Holmesa. Dakako, s obzirom da je RDJ američki glumac, u tom segmentu je ipak odradio sasvim dobar posao. Ostatak likova, barem onih ljudskih, su u najmanju ruku prosječni ili čak loši. Negativci filma su zapravo očajni te, ne mogu vjerovati da ovo kažem, imaju samo status onih pomoćnih smetala koji su tu da iritiraju kako ljude na kino platnu, tako i one ispred kino platna. Michael Sheen kao Dolittleov rival Blair Mudfly (ne znam jesam li prezime dobro napisao) je zapravo totalno isforsirano i neuvjerljivo odglumio, a i njegov character development je zapravo dosta plitak i nedorečen. Jedini glumac u ljudskoj ulozi kojeg vrijedi istaknuti je Harry Collett, ali samo zato što je on – tamo, iako nema baš nekakvog velikog utjecaja na samu prezentaciju fabule.
E sad kad smo završili s ljudskim, da prijeđemo i na životnjske likove. Životinjski likovi su zapravo glavni aduti prvenstveno što se tiče humora. Životnjske likove su svojim glasovima uprizorile mnoge današnje zvijezde. Od cijelog tog životnjskog carsta, ponajviše vrijedi istaknuti Emmu Thompson kao papigu Polly, Octaviju Spencer kao patku Dab-Dab, John Cena kao polarni medvjed Yoshi, Kumail Nanjiani kao noj Plimpton, i Rami Malek kao gorila Chee-Chee. Svatko od njih je dao svoj utjecaj kompletnom humorističnom ambijentu, iako su za humor nekako najzaduženiji bili Chee-Chee i Dab-Dab. Što se tiče kvalitete posuđenih glasova (za potrebe ove recenzije se gledala originalna, a ne sinkronizirana verzija filma), svi maloprije spomenuti su odradili više manje solidan posao, pogotovo Emma Thompson, Kumail Nanjiani, i Octavia Spencer. Iako je Chee-Chee suštinski bio i najhumorističnija životinja u cijelom filmu, gorila sa Rami Malekovim specifičnim glasom mi je zvučala, u najmanju ruku, čudno, iako tko zna, možda je to napravljeno i namjerno radi cjelokupnog humorističnog dojma.
E sad da se konkretno uhvatimo humora. Bit ću iskren, mene je ovaj film jako, ali jako dobro i iskreno nasmijao. No moram naglasiti da se film pretežito oslanja da primarno dječiji humor koji meni osobno u ovom slučaju nije smetao, ali nekima možda hoće. Također, humora u ovom filmu ima, što bi se narodski reklo, na svakom ćošku. Starijem gledateljstvu će sami humor možda i biti donekle simpatičan, ali sasvim je očito da su djeca ciljana skupina za ovaj film i tu zapravo nema ništa loše, jer koliko god da ovaj film škripi i pogledima same kvalitete, to zapravo nije niti važno jer je sasvim sigurno da će se svidjeti većini svoje ciljane publike. Dakako, jedna stvar koja se bez pogovora mora pohvaliti je vizualni dizajn i CGI, čija se kvaliteta ne vidi samo na životnjskim likovima nego i na fantastičnim pejzažima i elementima fantazije. Ovaj film je istražio gotovo sva klasična mjesta na kojima se filmovi fantazije zasnivaju – šume, dvorci, planine, prašume, daleka mora i svijetovi kojima je samo mašta granica. Iskreno, morao sam nekoliko puta samog sebe uvjeravati da ovo nije Disney film jer je kvaliteta vizualnog dizajna i animacije zaista na jednoj Disneyevskoj razini. Dok sam još na tom kontekstu, pohvalio bih početnu animiranu sekvencu koja je služila kao uvod u priču. Ta kratka scena je odlično animirana i prekrasno izgleda.
I sada da zaključimo. Iako je pun felera u pogledu same objektivne filmske kvalitete, Dolittle je još uvijek vrlo šaren, duhovit i vedar da nitko ne bi trebao imati grižnju savjest ako ga pogleda. Istina, ovo se objektivno ne može nazvati kvalitetnim filmom, ali film ipak ima tu dozu primamljivosti, impresivnog vizualnog dizajna i, naravno, RDJ-a koji će se pobrinuti da se ovaj film, u najmanju ruku, svidi svojoj ciljanoj skupini publike, a to je u ovom slučaju mlađe gledateljstvo, ali nije isključeno da bi u njemu, bez obzira na brojne felere, lako mogli uživati i oni nešto stariji.