Zahvaljujući Netflixu, konačno smo dobili priliku pogledati film Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile, jedan od hitova ovogodišnjeg festivala u Sundanceu. Kako je Zac Efron kao atipičan izbor odradio ulogu jednog od najzloglasijih serijskih ubojica u povijesti? Pročitajte u našoj recenziji!

Žanr:

Biografski, krimi, drama, triler

Režija:

Joe Berlinger

Scenarij:

Michael Werwie (prema knjizi The Phantom Prince: My Life with Ted Bundy Elizabeth Kendall)

Glumačka postava:

Zac Efron (Ted Bundy), Lily Collins (Elizabeth Kendall), John Malkovich (sudac Edward Cowart), Jim Parsons (Larry Simpson), Kaya Scodelario (Carole Ann Boone), Haley Joel Osment (Jerry Thompson)

Sinopsis:

Bivši perspektivni student prava, Ted Bundy, upada u vrtlog sudskih procesa nakon što bude optužen da je serijski ubojica. I dok se životi njemu bliskih osoba raspadaju, Bundy se provlači kroz sudove triju saveznih država, ne samo proklamirajući svoju apsolutnu nedužnost, već i s uvjerenjem kako će sve završiti dobro.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Moram priznati da uopće nemam ideju kako započeti ovu kritiku. Naime, iza sebe imam napisanu seminarsku radnju o Tedu Bundyju, održano predavanje o Tedu Bundyju, proučen materijal o Tedu Bundyju i pogledane dvije filmske adaptacije o Tedu Bundyju  – The Deliberate Stranger iz 1986. godine s Markom Harmonom u glavnoj ulozi je izvrstan triler, dok je Ted Bundy iz 2002. godine potpuno smeće i uvreda za inteligenciju – a sada evo i Joea Berlingera s trećom adaptacijom koju sam ja pogledao. Naslov filma, Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile preuzet je iz posljednjih riječi suca Edwarda Cowarta upućenih Tedu Bundyju dok mu je izricao smrtnu kaznu. Iako film nije ni opak, ni zao ni odvratan, naslov je i više nego prikladan jer opisuje ličnost i djelovanje vjerojatno najzloglasnijeg serijskog ubojice što su ga Sjedinjene Američke Države ikada imale.

Joe Berlinger je redatelj dokumentaraca. Nagrađivan. I to, kako sam se informirao, specijaliziran baš za tzv. true crime priče (serijal Paradise Lost). Prije nego što je ovaj film imao svoju premijeru na kultnom Sundanceu, Berlinger je, također u suradnji s Netflixom, izbacio hvaljenu dokumentarnu seriju Conversations With a Killer: The Ted Bundy Tapes, koja je dobila vrlo dobre kritike. Njegov dokumentaristički pristup vidljiv je i u ovom filmu, koji je naraciju nastojao iznijeti vrlo činjenično i vrlo autentično, međutim Berlinger je uspio napraviti nešto što ja nisam mislio da je moguće. Naime, Ted Bundy je i suviše poznat lik i njegovi su zločini jako dobro dokazani i dokumentirani; dakle, vi, ulazeći u ovaj film, znate da je ono što se Bundyju stavlja na teret istina. Međutim, Berlinger (koji ima cameo nastup u filmu kao, zamislite, novinar koji intervjuira Bundyja!) je svoju kinematografsko-psihološku studiju Teda Bundyja uspio prezentirati tako da je sav onaj utjecaj što ga je taj monstrum imao na ljude oko sebe, a to je da su ga voljeli i da su teško vjerovali da je krivac, tako snažno i autentično prenio na vas kao gledatelja, da ćete vi doista u jednom trenutku krenuti navijati za Bundyja, uvjereni (ili barem skeptični!) da je on stvarno nedužan i da mu sustav smješta jer je bio pogodan sumnjivac. Dakle, Berlinger je uspio da vi, kao gledatelj koji zna da je taj čovjek pobio 30+ djevojaka  (uključujući i djevojčicu od 12 godina), neke od kojih je i dekapitirao, doista u jednom trenutku, a pazite, to vam se događa nesvjesno, počinjete vjerovati da je taj isti čovjek – žrtva. Ja to nisam očekivao, nisam to niti mogao očekivati i meni se, koji sam toliko proučio Bundyjev slučaj, također dogodilo to da sam nesvjesno počeo propitivati ono što znam da je istina. Nemojte napraviti grešku pa misliti da Berlinger suosjeća s Bundyjem ili da ga želi humanizirati, prikazati ga kao žrtvu sustava, da želi izazvati empatiju prema njemu – nipošto! Ni u kojem trenutku Joe Berlinger to ne radi i upravo zato je ovaj njegov režijski postupak nešto najgenijalnije što sam vidio nakon dugo vremena i nešto istinski impresivno. On želi da znate da je Bundy bio čudovište, ali on isto tako želi da znate kako je to čudovište utjecalo na sve oko sebe, kako je magnetski djelovao na ljude i kako je jedno čudovište tako uspješno nosilo kostim perspektivnog, dobrog i inteligentnog mladića.

Poanta Berlingerova postupka je Bundyjeva manipulativna psiha, a rezultat tog postupka je dostad najautentičnija i emotivno najsnažnija interpretacija Teda Bundyja, koju je neočekivano dobro iznio Zac Efron, ali o tome nešto niže u tekstu. Zato još jednom napominjem, nemojte pasti u zamku i promisliti da Berlinger vidi u Bundyju išta osim čudovišta koje je bio (to, uostalom, afirmira i kraj filma), on vam samo želi pokazati koliko je opak, zao i odvratan bio i kako je efektno manipulirao ljudima, uvjeravajući ih da je bio žrtva.

Ostali tehnički aspekti su na vrlo visokoj razini, pri čemu se doista vidi Berlingerovo iskustvo u dokumentarnim filmovima. Naracija je prikazana vrlo dokumentaristički i čini se kako, doista, glumci rekreiraju stvarne događaje u nekom dokumentarcu, a ne da je u pitanju igrani film. Rad kamerom je bio izvrstan, posebice u naglašavanju ključnih trenutaka i emotivnih stanja, pri čemu bih posebno istaknuo snimanje Bundyjeve scene pred sudom na Floridi i posljednji razgovor Teda i Liz u zatvoru. Kostimi su bili izvanredno rekreirani, a pohvalio bih i korištenje starih kamera radi jačanja historijske autentičnosti pojedinih scena. Glazba je također dobro nadopunjavala film, kako ona originalna, tako i odabrani primjeri klasične glazbe, koji su lijepo naglašavali pathos određenih situacija. Najveći i jedini problem ovoga filma je, za mene, bio scenarij, ali… samo u jednom smislu, a to je – klišejiziranost. Naime, ovaj film prati samo sudske bitke Teda Bundyja, bez velikog osvrta na njegovu kriminalnu karijeru (što je odličan potez, jer je Berlingerova ideja mogla funkcionirati samo tako da ne prikazuje Bundyjeve zločine, jer bi prikazivanjem istih film bio kontradiktoran), a njegove rane godine prezentirane su uglavnom narativno i vrlo kratko. Osim Bundyjevog klaćenja po sudnicama, važan fokus bio je i na ljudima oko njega, primarno na Elizabeth Kendall (pravo prezime Kloepfer) i Carole Ann Boone, dvjema fiksnim ženama u njegovom životu (mada su tu i drugi imali značajnu ulogu, poput suca Cowarta, Bundyjeve majke, odvjetnika, …). Tu je, čini mi se, scenarist malo ”podlegao pritisku” te je u prikazu tih scena, koje nisu bile vezane za Bundyjeve sudske procese, bio malo klišejiziran. Vidjet ćete o čemu govorim, ali neke od tih scena su ono što bismo nazvali ‘tipičnim za američki film’, što malo kvari ukupni dojam i visoku kvalitetu ovog filma, ali ne značajno da bi umanjilo oduševljenje. To je, ponavljam, jedini problem s ovim filmom.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Kada sam čuo da će Zac Efron tumačiti Teda Bundyja u ovome filmu, imao sam vrlo podvojenu reakciju. S jedne strane, ispostavilo se da Efron, uz malo dotjerivaja, doista sliči Bundyju pa mi je bilo jako drago vidjeti da će film biti autentičan u tom smislu, ali s druge strane – Zac Efron, stvarno? Tip koji je izgradio karijeru glumeći krkane u jedva probavljivim komedijama? Mislim, daleko od toga da Zac meni nije simpatičan, ali doista nisam mogao vjerovati da on to može izvesti. Opet, znajući koliko je Berlinger truda i pedantnosti investirao u ovaj film, pomislio sam si da je taj Efron na castingu ipak morao nešto pružiti, hebemu miša, da dobije tu ulogu. I… jest. Doista jest. Ja sam ostao u šoku. Ono snimki razgovora s Bundyjem što sam ih već prije pogledao mi je dalo uvid u to kakav je Bundy bio u komunikaciji s ljudima, posebice s medijima, kada je bio u fokusu. I ušao sam s tim spoznajama u gledanje ovog filma i gledam ja, gledam, kad – na ekranu Ted Bundy. Samo što to nije Ted Bundy, nego Zac Efron. I to ne samo fizički, nego i karakterno. Zac Efron je u Tedu Bundyju odigrao svoju bez ikakve sumnje najveću i najbolju ulogu dosad. Bundyja nije lako odglumiti jer je čovjek imao jedan neopisiv i privlačan šarm, jednu karizmu koju je vrlo teško imitirati, gotovo pa i nemoguće. Ovaj film ne prikazuje, odnosno prikazuje vrlo malo psihopata Bundyja i koncentriran je na onaj zahtjevniji dio njegove ličnosti – čovjeka. Lako bi bilo odglumiti psihopata, ali glumiti psihopata koji se nevjerojatno uvjerljivo pretvara da je čovjek? To je istinsko umijeće i zbog toga Efronu ide kapa do poda. Iako je Berlinger napravio redateljsko remek-djelo, Efron je taj koji nosi i iznosi ovaj film i bez kojega on ne bi bio to što jest. Imao je sve – od izgleda i fingirane emocije, preko uvjerljivosti manipulacije pa sve do one očaravajuće karizme, iza koje se skrivalo čudovište, natruhe kojega smo tek vidjeli u samom filmu. Zače Efrone – svaka ti čast! Film će imati ograničenu kino distribuciju kako bi mogao konkurirati za nagrade na zimu… nisam siguran koliko će film kao film uspjeti, ali volio bih, doista bih volio, da se Efronovo ime, jer bi to bilo potpuno zasluženo, nađe među nominiranima za nagrade sljedeću zimu i čvrsto držim fige da se to dogodi! Tako autentična interpretacija jednog čuvodišta, koje vas uspijeva uvjeriti da je u pitanju nedužna žrtva, zaslužuje svake pohvale.

No, ne treba nipošto zanemariti ni Lily Collins, koja je glumila Bundyjevu djevojku Liz Kendall (pravo prezime Kloepfer), a koja je s tolikom emocijom odradila svoju rolu da je to bilo gotovo impresivno kao i Efron. Kvalitete interpretacija su na razini, ali kako je film ipak fokusiran na Bundyju, Efron je dobio više prostora za evoluciju. S druge strane, ne bi uopće bilo pogrešno reći da ovo nije film o Bundyju, već o Liz Kendall, jer upravo je dobar dio naracije prezentiran kroz njenu percepciju Bundyja i njezin odnos s njime. Collinsova je doista talentirana mlada glumica koju, vjerujem, čeka još puno izvrsnih uloga, a ova Liz Kendall je zbog svoje emotivne snage i istinske autentičnosti bila doista predivna. Ostali sporednui glumci također su ”ojačali” sam film, pogotovo jer se radi o doista jakim imenima. Tako se John Malkovich pojavljuje kao sudac Cowart, koji je osudio Bundyja na smrt, u jednoj simpatičnoj, mentorskoj ulozi suca pred kojim biste vrlo rado vodili kazneni postupak. Jim Parsons je bio jako simpatičan kao tužitelj Larry Simpson, iako ga je bilo neobično čudno vidjeti izvan uloge Sheldona Coopera (iako, nije da i ovdje nije bilo natruha iste), a posebno mi je drago bilo vidjeti Haleyja Joela Osmenta (s puno manje kila nego pred par godina) u krajnje toploj i simpatičnoj ulozi koja je lijepo nadopunila lik Lily Collins. Kaya Scodelario bila je isto vrlo zanimljiva kao Carole Ann Boone, ali jednako iritantna i glupava kao što je stvarna Booneova i bila.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Sada tek vidim da sam se ja ovdje dobrano raspisao… kudos čitateljima koji budu imali volje i živaca proći kroz cijeli tekst! (Ekipa s portala vam je iznimno zahvalna!) Sukladno tome, let’s wrap this upExtremely Wicked, Shockingly Evil and Vile je jedan neobičan, ali izrazito originalan i kvalitetan pristup ne samo poznatoj priči, već i dobro razrađenom žanru. Joe Berlinger je majstorski iskoristio svoje dokumentarističko iskustvo kako bi iznio priču na jedinstven i dosad neviđen način. Uz maestalnu tehničku realizaciju i tek pokoji narativni klišej, ovaj biografski film o Tedu Bundyju donosi vam sve ono što nikada niste mislili da ćete htjeti vidjeti u jednom filmu o njemu i zato je tako dobar, tako kvalitetan i tako šokantan. Ne očekujte mračnu psihološku studiju u maniri Fincherovog Se7en (za to pogledajte The Deliberate Stranger iz 1986.; nota bene, Bundy je tada još uvijek bio živ i čekao pogubljenje), iako će vam naslov sugerirati upravo to, već se pripremite na jednu impresivnu karakternu studiju lika čija sama pojavnost utjelovljuje ono o čemu govori naslov, koji je tako referenca na ”protagonista”, a ne na stilski pristup. Isto tako, ne upadajte u zamku, a to ponavljam ponovo jer je to esencijalno da biste pravilno shvatili i interpretirali ovaj film, da pomislite da Berlinger humanizira Bundyja i pokušava kod vas izazvati empatiju ili skepsu; on to radi, ali radi to upravo zato da bi vam pokazao koliko je moćan Bundy bio, koliko je snažna bila njegova moć manipulacije i koliko je, upravo zbog toga, bio zastrašujuć. Taj kopernikanski obrat u studiji Budyjeva lika je očaravajuće inovativan, a konačnu potvrdu da se radi upravo o tome donosi sam kraj filma.

Autentičnost naracije i interpretacija potvrđuju arhivske snimke pravog Bundyja i ostalih likova iz filma koje se vrte tokom odjavne špice. Tu tek vidite koliko je taj Zac Efron bio vizualno, ali i interpretativno dobar. U ulozi svoje karijere, Efron je potpuno prigrlio Berlingerov redateljski koncept i iznio ulogu tako kako, vjerujem, nitko nije očekivao da bi mogao. Uz predivnu Lily Collins i ostale sporedne likove, Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile je film koji donosi cjelokupni paket, od tehnike do glume, i zbog toga je ne samo preporuka, već i obvezno ovogodišnje štivo koje bi se, vrlo lako, moglo naći i na našem godišnjem popisu najboljih filmova.