Recenzija: Toy Story 4 (Priča o igračkama 4, 2019)

Pogledali smo Toy Story 4, najnoviji nastavak vrlo lako moguće najkvalitetnijeg i najkonzistentnijeg animiranog serijala u povijesti. Šerif Woody i Buzz Lightyear u novoj avanturi, ali koja na samom kraju mijenja cijelu priču iz temelja? Ja sam – moram reći – kupljen!

Žanr:

Animacija, avantura, komedija

Režija:

Josh Cooley

Scenarij:

Stephany Folsom, Andrew Stanton

Glasove posudili:

Tom Hanks (šerif Woody), Tim Allen (Buzz Lightyear), Annie Potts (Bo Beep), Keegan-Michael Key (Zeko), Jordan Peele (Patkica), Christina Hendricks (Gabby Gabby), Keanu Reeves (Duke Caboom), Tony Hale (Forky)

Sinopsis:

Nakon što su se naše omiljene igračke udomaćile kod Bonnie, malena djevojčica kreće u školu, gdje, uz pomoć šerifa Woodyja, izradi svoju novu, omiljenu igračku – Forkyja. Međutim, Forky je uvjeren da je smeće i nastoji pobjeći od Bonnie, što Woody želi spriječiti. Pokušaji spašavanja dovode ga do antikvarnice u omanjem gradu, gdje upada u nove probleme, ali i ponovo susreće staru prijateljicu – Bo Beep. Zajedno, oni moraju spasiti Forkyja kako bi Bonnie bila sretna.

Zadnjih smo godina navikli da Disney i Pixar, a posebice Pixar, izbacuju prava animirana remek-djela koja oduševljavaju kako svojom tehničkom realizacijom, tako i pričom te dubinom. Međutim, dok su to mahom bili samostalni filmovi, činjenica je da je Toy Story priča koja postoji od 1995. godine i uspijeva, unatoč višegodišnjim razmacima među nastavcima, ne samo održati razinu kvalitete, nego ju i poboljšavati sa svakim novim nastavkom. O tehničkim aspektima doista ne treba previše govoriti – oni su savršeni – ali ono što kod Priče o igračkama konstantno oduševljava jest ingenioznost i maštovitost s kojom autori pristupaju priči tako da ona svaki puta bude originalna i svaki puta kada mislite da se teško što novog može istražiti, oni to naprave.

Kao što sam rekao, o tehničkim aspektima se nema što puno za reći. Pixar je, a to sam rekao i u svim ranijim recenzijama Pixarovih filmova, kompanija koja drži jedan nevjerojatno visok standard, što je samo potvrđeno i ovdje. Animacija je besprijeko fluidna, količina detalja je doista impresivna i sve je to uklopljeno u novu maštovitu scenografiju koja je u rangu sa svime što je Toy Story donosio u ranijim filmovima. Uz to, Josh Cooley, koji je surađivao na brojnim Pixarovim hitovima, odradio je odličan režijski postao i spojio sve elemente u jednu skladnu cjelinu, pokazujući pritom da jako dobro poznaje ovaj svijet i njegove likove.

Tomu, naravno, treba prirodati i odličnu glazbu serijalovog veterana Randyja Newmana, koji je dirigirao i komponirao cjelokupni soundtrack, na kojemu je, naravno, bio prisutan i neizostavni klasik “You’ve Got a Friend in Me”, koji uvijek postiže željeni učinak.

Ono što me je posebno oduševilo u ovom filmu bio je razvoj likova. Naime, Toy Story je često bio blend priče i razvoja likova, pri čemu nijedan od ta dva aspekta nije dominirao. Istina, neki su likovi imali malo jači fokus na nekim likovima (npr. Toy Story 2 na liku Buzza Lightyeara), dok je u ostalima izražen kolektivni aspekt likova kao cjeline (posebice njihova prilagodba na nove okolnosti u Toy Story 3), ali uvijek su ta dva aspekta, više-manje, bili izjednačeni. Ovdje su likovi bili predominantni, što je promjena koja je za Toy Story bila neuobičajena, ali je izvedena izrazito efektno.

Bilo da se radi o starim likovima, bilo da se radi o novima, te su igračke bile u izraženom fokusu, dok je priča, koja je unatoč svojoj manjoj ulozi kompaktna i smislena, donekle gurnuta u drugi plan. Stanton i njegova koscenaristica su se potrudili razviti likove i dati im jednu novu dimenziju te su izvanredno uspjeli prilagoditi fabulu tom aspektu. Toy Story 4 je tako, prije svega, bio film o šerifu Woodyju, uvijek odanom i zaštitnički nastrojenom, ali koji je tek kroz ovaj film morao proći kroz pravi, istinski gubitak svoje osnovne egzistencijalne role. Jasno, on je već ranije izgubio Andyja, ali Bonnie je donekle zamijenila taj gubitak jer je došla kao od strane Andyja ponuđena alternativa. Međutim, u ovom filmu – Woody nije izgubio Bonnie, on je izgubio sebe. Lik koji je tokom tri filma bio najčvršći i najkonzistentniji, koji je uvijek i svima bio podrška – sada se izgubio. Jasno, nije Woody lutao, on je, dapače, do samoga kraja vjerno izvršavao svoju funkciju i pazio na Bonnie, na Forkyja (ili Vilička, ovo je čak bio simpatičan prijevod) i čak se žrtvovao Gabby kako bi zaštitio Bonnie. Međutim, Woody je znao da prolazi kroz egzistencijalnu krizu i da su to samo (očajnički?) pokušaji očuvanja nečega što više nije bila njegova funkcija; on čak više nije bio ni šerif; to je za Bonnie postala Jessie. I kroz cijeli film pratimo tu njegovu borbu i plemenitost, jer Woody se ovdje žrtvuje za druge kao ni u jednom od dosadašnjih filmova, koje vode prema jedinom razumljivom i poštenom završetku, ali koji je baš zbog te svoje ispravnosti nevjerojatno tužan. Međutim, neću vam otkriti o čemu se radi, to bi bilo zločesto.

Kroz Woodyjevu priču pratimo i ostale likove, primarno Forkyja, koji je ubačen kao novi lik u priču i svojevrsna zamjena za Woodyja. Iako je Forky više-manje comic relief tip lika, njegova uloga postaje sve važnija kako radnja napreduje, a on, unatoč svojoj naivnosti i, na prvi pogled, tuposti, postaje jedan vrlo značajan i zreo lik, u odnosu na karikaturu koja je bio na početku. Uz Woodyjevu pomoć, ali primarno kroz njegovu žrtvu, Forky shvaća svoju funkciju i važnost za Bonnie. On na jedan simboličan način postaje novi Woody, mada u donekle drugačijem kontekstu jer uz sebe ima cijelu staru ekipu koju predvode Buzz i Jessie. Buzz je možda najzapostavljeniji lik u ovome filmu, međutim u ključnim trenucima je bio dovoljno prisutan da se njegov fabularni izostanak ne osjeti. Zeko i Patkica su bili nevjerojatno simpatični dodaci priči i bili su scene stealers svaki puta kada su se pojavili, pogotovo kada ubiju babu na spavanju. Lijepa priča bila je i ona Dukea Cabooma, kojemu je glas posudio Keanu Reeves, a koji je isto postao lik koji se razvio u odnosu na početnu točku.

Toy Story 4 bih pohvalio i zbog jako dobrog korištenja ženskih likova! Naime, posljednjih godina je trend ubacivati i ”forsirat” ženske likove u filmovima i crtićima i gdje treba, i gdje ne treba pa to nekada ispadne manje efektno (kao oni neki ženski Avengersi, tobože, u Endgameu) ili malo više efektno (Elsatigirl u Incredibles 2), ali rijetko tko je uspio dobro pogoditi s time. Međutim, a to, zapravo, nije nimalo neobično, Toy Story je u tome uspio. Bo Beep je meastralno iskorištena i razvijena u ovome filmu, pogotovo jer ju dugo nismo vidjeli, a Gabby, kao glavna negativka, također je imala izvanredan razvoj i bila je uvjerljiva. Istina, ovome je filmu nedostajao pravi negativac poput Stinky Petea ili Lotsa, ali to je fabularno rješenje koje je u konačnici imalo smisla.

Međutim, ne leži čarolija Toy Storyja u gore navedenim elementima – već u dubini koju priče ovih filmova imaju. Iako su ovo filmovi za djecu u kojima su glavni likovi igračke, autori su konzistentno kroz sve filmove tako duboko analizirali temeljne životne dileme i probleme. Toy Story se bavio pitanjima prijateljstva, odrastanja, gubitka, promjena, zavisti, prihvaćanja novih i drugačijih i mnogim drugim aspektima ljudskog života kroz živote tih na neobičan način oživljenih igračaka koje vode svoje živote paralelno s našima i brinu se za nas, isto kao što bismo se mi trebali brinuti za njih. Ne čudi, upravo zbog toga, da je Toy Story 3 bio nominiran za Oscara za najbolji dugometražni igrani film, jer ovi filmovi nadilaze svoju animiranu fasadu i prodiru, na svoj jedinstven i čaroban način, u dubinu ljudske biti.

Toy Story 4 je po mnogočemu prekretnica za ovaj serijal, kako narativno i u kontekstu razvoja likova, tako i u kontekstu dubine jer on je prvi koji aktivno analizira gotovo sve one teme koje su, same ili u paru, bile fokus ranijih filmova. Kroz Woodyja su scenaristi analizirali seriju problema – gubitak, egzistencijalna kriza, odanost, semodefiniranje, ljubav, promjena – ali brojna su pitanja otvorena i kroz druge likove te kroz samu fabulu, temeljem čega slobodno možemo kazati da je Toy Story 4 filozofski najkompletniji film iz ovoga serijala i da je njegova tema zapravo – život. Život koji je čaroban, koji donosi uspone i padove, ali čije su kockice, kako god i kada god pale, uvijek jedna čarobna priča koja nudi lekcije i mogućnost za učenje. Priča o životu je često tužna, ili sjetna, ali ovdje se poklopilo to da je ta sretna tuga ili tužna sreća koja dolazi na kraju doista nešto što je samo život mogao smisliti, a to su autori Priče o igračkama 4 majstorski prenijeli na platno. I zbog toga je ovaj film još jedno remek-djelo vrijedno svake pohvale.

Ovaj film nema manu. Ako ju i ima, ja ju ne mogu iskopati. On možda nije najbolji film iz ovoga serijala (za mene je to još uvijek Toy Story 3), ali je daleko superioran svim animiranim uracima još od Zootopije (2016.) i može bez problema stati uz bok njoj, ali i drugim hitovima poput Up! ili Inside Out, kao jedno doista pedantno, duboko i prekrasno ostvaranje. Uz besprijekornu animaciju i uvijek savršenu glazbu Randyja Newmana, Toy Story 4 donosi značajnu prekretnicu za ovaj serijal, čak i njezin kraj u jednom smislu, ali ostavlja prostora za razvoj tako da ne sumnjam da ćemo za nekoliko godina, ako se pojavi dobra priča (jer od ovog serijala se ništa drugo i ne očekuje), vidjeti i peti dio. Likovi su maestralno obrađeni i razrađeni i sve skupa funkcionira kao idealna kombinacija koja je zasigurno glavni kandidat za nagrade naredne godine. Na ovom mjestu moram pohvaliti i dobru sinkronizaciju naše ekipe i svima toplo preporučiti da odu i uživaju u jednom od, bez ikakve sumnje, najboljih filmova 2019. godine!