Recenzija: Godzilla: King of the Monsters (2019)

Pogledali smo Godzilla: King of the Monsters, nastavak kritički i komercijalno uspješnog Godzille iz 2014. godine i treći film iz još uvijek mlade MonsterVerse franšize. Kakav je na kraju bio okršaj za krunu među Titanima? Pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

Akcija, avantura, fantastika

Režija:

Michael Dougherty

Scenarij: 

Michael Dougherty, Zach Shields

Glumačka postava:

Kyle Chandler (Mark Russell), Millie Bobby Brown (Madison Russell), Vera Farmiga (Emma Russell), Ken Watanabe (Ishirō Serizawa), Sally Hawkins (Vivienne Graham), Charles Dance (Alan Jonah), Godzilla (on sam), King Ghidorah (on sam), Rodan (on sam), Mothra (ona sama)

Sinopsis:

Pet godina nakon što je Godzilla istovremeno spasio i uništio San Francisco, opasni plan dr. Emme Russell (Vera Farmiga) i ekoterorista Alana Jonaha (Charles Dance) dovodi do buđenja novih Titana, među kojima je i tzv. “nulto čudovište” – King Ghidorah. Troglavi alfa pokušava, uz vojsku ostalih Titana, uspostaviti kontrolu nad planetom, ali tu će se, naravno, nešto pitati i Godzilla, koji će morati dati svu svoju snagu kako bi pobijedio novog neprijatelja.

Kaijū filmovi, odnosno filmovi o čudovištima (怪獣; jap. “neobična čudovišta”), specifični su (pod)žanr japanske kinematografije koji se, kako ste mogli i pretpostaviti, fokusira na divovskim, neobičnim čudovištima koja na neki način egzistiraju u našoj svakodnevnici. Iako se, ironično, prvim kaijū filmom danas smatra američki King Kong iz 1933. godine (iako je iste godine snimljena i japanska verzija tog filma), žanr je prije svega popularizirao naslovni lik iz današnje recenzije – Godzilla, odnosno, kako ga zovu Japanci, Gojira. Kaijū filmovi dobro funkcioniraju u Japanu (koji bizarno vole još od ero-guro stila), međutim pokušaj njihovih “transplantacija” u Zapadnu kinematografiju uglavnom nije bio usjpješan, izuzev nekoliko solidnih iteracija Kinga Konga, ali on je ipak “dijete” američke mašte, a ne one japanske. MonsterVerse projekt produkcijske kuće Legendary Pictures započeo je 2014. godine upravo  s tim ciljem, da po prvi puta uspješno prenese ambijent i stil kaijū filmova na Zapad, ali, naravno, bez da ga doslovno kopira. Godzilla Garetha Edwardsa iz 2014. godine i Kong: Skull Island iz 2017. godine napravili su dobar korak prema tome, ali to su bili tek uvodni filmovi koji su postavljali teren za ono što je došlo u Kralju zvijeri, a to je suština kaijū filmova – okršaj titana u kojemu je čovjek potpuno nebitan.

Zašto sam naglasio u posljednjoj rečenici da je čovjek potpuno nebitan? Jer – jest. Prvi Godzilla i Kong: Skull Island pripisali su ljudskom faktoru značajnu ulogu, međutim radilo se doista o uvodnim filmovima, gdje je poanta bila susret čovjeka s Titanima, dakle suvremeni se čovjek uopće upoznavao s postojanjem onoga što je smatrao legendom. Pet godina nakon Godzille, čovjek je već jako dobro upoznat s Titanima i shvaća, u suštini, da je potpuno nevažan i beznačajan u odnosu na njih. Zašto bismo mu onda trebali pridavati neku važnost? Ovo govorim zato što je glavni prigovor američkih kritičara bio taj da je čovjek u ovom filmu plitak, nebitan i da je radnja plitka. Nisam siguran u čemu je kvaka s kritičarima koji dolaze gledati film čija je osnovna premisa borba dvaju divovskih guštera (od kojih jedan leti i ima tri glave?) i onda se žale na plitkoću radnje i nerazvijenost sporednih likova; to je otprilike kao da se kod Transformersa žalite što cincilator u haubi Optimusa Primea nije dosljedan s najnovijim tržišnim modelima za onaj njegov kamion. Mislim da kada idete gledati ovaj film, a ovo je uputa svima koji će ga ići gledati, trebate očekivati jedino dobru šoru između velikih čudovišta. Ništa više. Jer to je sukus ovoga filma. Zato je ovaj film tu. Zato je, uostalom, cijeli žanr tu (nema kaijū neke dubine, realno). Da ispriča priču o zvijerima u kojoj je čovjek, iako se on stalno nameće, nevažan. Dakle, složio bih se s time da je scenarij plitak samo u slučaju da je i u kojem trenutku postojala mogućnost da borba dvaju divovskih gmazova ima dramsku (ili psihološku) dubinu; ja ju ne mogu pronaći niti teoretski, a ako netko može, rado bih čuo kako bi to izgledalo.

Isto to mogu reći i za ljudske likove. I dok je možda lik Emme Russell meni donekle iritantan, jer mi takvi negativci, koji misle da svojim očito kataklizmičnim postupcima čine dobro svima, a onda se poslije pokaju i shvate da su bili glupi, pomalo idu na živce jer su pretjerano iracionalni, svi ostali su potpuno uredni, u kontekstu filma unutar kojega obitavaju, a u kojemu su suštinski nebitni. Dapače, neki od likova su imali izrazito lijepu priču, pri čemu je Chandlerov Mark Russell imao jedan konzistentan razvojni luk, a Watanabeov Ishirō Serizawa je imao jednu izrazito dirljivu scenu s Godzillom pred kraj filma. Da, suštinski, to su sve vrlo plitke stvari, ako ćete za usporedbu uzeti Schindlerovu listu ili Kramera protiv Kramera, međutim ako se prisjetite da je to kaijū film onda je poanta ta da likovi logički donekle prolaze, a u Kralju zvijeri oni itekako prolaze, unatoč tome što su to zapravo tipski likovi kakve smo već viđali dosad. Millie Bobby Brown je uvjerljivo odradila svoj lik, čemu je svakako doprinijelo iskustvo iz serije Stranger Things (nisu likovi slični, ali traume kroz koje prolaze jesu), a posebno se radujem vidjeti kako će lik Charlesa Dancea (autoru inače jako dragog glumca) biti iskorišten u daljnjim filmovima, posebice u kontekstu end-credits scene koju vrijedi sačekati. Što se ostalih aspekata priče tiče, neki dijalozi jesu prilično cringy, ali film ima jednu atipičnu dozu sarkastičkog humora koji jako dobro funkcionira unatoč kaotičnom kontekstu priče i sve u svemu je to jedna dobro zaokružena, kaotična i bezumna cjelina koja odlično funkcionira u kontekstu svijeta unutar kojega obitava.

No dobro, sada kada smo odgovorili na prigovore dežurnih art kritičara koji u kaijūu traže dramsku i psihološku dubinu i istaknuli koji su nedostaci ljudskog i narativnog aspekta, možemo se prebaciti na ono što je esencija ovoga filma, a to su – čudovišta. Naime, sukus tih filmova uvijek je u borbi tih Titana za prevlast. Ono što je ovaj film dobro napravio jest – priča vezana uz to. Naime, Godzilla iz 2014. godine, a posredno i Kong: Skull Island, postavili su dobru osnovicu za razvoj ove priče i makar imali narativni skok od pet godina, događaji kojega su tek paušalno prezentirani, nemate osjećaj da je radnja nekakav Deus ex machina koji nema smisla s onim što ste dotada pogledali. Atmosfera je odlično postavljena i kako radnja napreduje, doista imate osjećaj kako prijetnja raste i kako će se dogoditi neko veliko s*anje! I u trenutku kada King Ghidorah oživi, kada vidite razmjere njegove kaotične moći, jasno vam je što će se dalje događati.

Od tog trenutka, film je zapravo serija okršaja među oživljenim Titanima, uz tek poneku ljudsku intervenciju kako bi pomogli Godzilli, koji je još uvijek jedini od Titana koji pomaže ljudima. Tko je gledao japanske filmove o Godzilli zna, otprilike, kako ovi okršaju uglavnom završavaju; film u tom smislu ne donosi ništa novo, odnosno nijedan alternativni kraj, iako end-credits scena postavlja temelje za razvoj priče o Ghidori. Za neke će to možda biti dosadno, odnosno film u tom smislu ne nudi neku novinu, ali za one kojima je ovo prvi susret s okršajem dvaju vječnih protivnika, Godzille i Ghidore, očekujte potpuni urnebes. Uz Godzillu i Ghidoru, u filmu se pojavljuju još i Mothra i Rodan, ali i cijela plejada drugih Titana, čija je uloga, doduše, sporedna, ali ipak ih je lijepo vidjeti. Neki su prigovarali da je tih čudovišta previše u filmu, ali kada zbrojite činjenicu da de facto samo četiri aktivno sudjeluju u naraciji, onda vi to navodno zasićenje niti ne osjetite; uostalom, neka od njih nisu toliko interesantna da bi dobila nekog dodadnog prostora, a njihova cameo pojavljivanja su dovoljno efektna da proizvedu željeni učinak. Uostalom, kome to, realno, smeta više kaijū čudovišta u filmu?

Izuzev same priče i postavljanja čudovišta, film je uspio premašiti očekivanja u još dva aspekta – efekti i atmosfera. Čitao sam kako je priprema ovoga filma trajala čak pet godina jer su autori željeli napraviti najbolja moguća čudovišta koje trenutna tehnologija nudi. Iako smo tokom godina vidjeli različitih efekata, od izvrsno uspješnih Transformera i Planeta majmuna, do nekih manje uspješnih primjeraka, Godzilla: King of the Monsters neupitno i bez imalo sumnje spada u sam vrh. Nastranu činjenica da smo već znali da će Godzilla dobro izgledati, ali on je debeli, tromi gušter bez velike dinamike; to nije toliki problem. Ali čistoća i minucioznost, a uz to i autentičnost, s kojom su dizajnirani Ghidorah, Rodan i Mothra su naprosto impresivni. Razina detalja je dovedena do savršenstva, a sve to izgleda tako fluidno i čisto da nemate dojam da su to CGI čudovišta. Mislim, činjenica je da je Kralj zvijeri napravio nešto novo u tom smislu, jer sva su ta čudoviša kako divovska, tako i vrlo pokretljiva. Ni u kojem trenutku oni ne stoje, a pokreti su vrlo sofisticirani, posebice kada su u pitanju Ghidorah i Mothra, čiji je dizajn takav da je zahtijevao vrlo kompleksan CGI. Uz to, scene borbi su naprosto maestralne, realizirane bez greške i tako vjerno prikazuju taj epski dojam koji je bio apsolutna nužnost za ovaj film. Ovomu svakako treba pridodari i izvrsne animacije okoliša (elementarne nepogode, uništeni gradovi), koja su također odrađene na impresivnom nivou. U tom smislu, Kralj zvijeri ne samo da je obavio zadatak, već je debelo premašio očekivanja, toliko da se uopće ne bih iznenadio da do kraja filmske godine pokupi i neke nagrade za specijalne efekte.

Drugi aspekt u kojemu je film uspio bila je atmosfera. Naime, u odnosu na Godzillu i Kong: Skull Island, King of the Monsters je imao donekle drugačiji pristup. Prva dva su bili uvodni filmovi i njihova je atmosfera kao takva išla na kombinaciju iznenađenja, divljenja i šoka, i oni su tu uspjeli. S druge strane, King of the Monsters je već razvijena faza ove velike naracije i u tom smislu je ciljala na dva temeljna stanja – strah i kaos. I dok nema nikakve sumnje da se osjećaj straha zbog imanentne propasti širi od trenutka kada Ghidorah prvi puta pobjegne Godzilli, a kaos je i više nego evidentan, ovaj je film uspio u još nećemu, a to je razviti epski karakter ovog sukoba. Odmah da naglasim da nije to Lord of the Rings ili War for the Planet of the Apes, ali je, s obzirom na sve okolnosti, itekako blizu. Zašto je ovo uspjeh? Pa prosto zato što Kralj zvijeri nema tako izraženi ljudski faktor pa se teško staviti u kožu divovskih gmazova, međutim film čak i u tome uspijeva. Cijela ta borba dobiva jedan enormni karakter koji vas vrlo lako uvlači u svoj kaotični vrtlog i tjera vas da se involvirate, da navijate i da se emocionalno investirate u borbu dvaju gmazova koji se međusobno žele istrijebiti. Jasno, činjenica da Godzilla igra za vaš tim pomaže, ali to da ćete zaista suosjećati s Godzillom i sirotom Mothrom – to vjerujem ne biste očekivali. To je doista impresivan učinak ovoga filma, koji je tako nadišao granice svoje (pod)žanrovske ograničenosti i uvukao vas je u svoju fantastiku toliko snažno da postajete dio te priče. Naravno, nekoliko postupaka ljudskih likova koji su išli u korist Godzille su olakšali taj proces, ali činjenica je da vas u konačnici u sve to uvlače upravo čudovišta, a ne ljudi, što je doista hvalevrijedno.

Na ovom mjestu bih pohvalio i izvrsnu glazbu Beara McCrearyja, koji je dodatno pojačao ovu atmosferu i epski element filma. Inače, McCreary je radio glazbu i za na portalu nedavno recenzirani film The Professor and the Madman, ali i za maestralnu igru God of War (2018.), tako da će taj stil biti poznat onima koji redovitije igraju PS4.

Sumarno, Godzilla: King of the Monsters je zapravo sumanutih dva sata beuzmnog, ali fantastičnog kaosa kakvog dosad još niste vidjeli. Iako ima (potpuno opravdan) potpuno inferioran stav prema ljudskim likovima i nimalo drame u, u najbolju ruku, prosječno napisanom scenariju s cringy dijalozima, ako znate po što dolazite – šoru velikih čudovišta – film ne samo da ispunjava sva očekivanja, nego odlazi i daleko dalje. Efekti za film su toliko impresivni da ćete ostati šokirani njihovom složenošću i ljepotom, a uz to film ima i neočekivano snažnu epsku atmosferu koja će vas uvesti u taj svijet i djelovati na vas tako da suosjećate ne s ljudima, već s čudovištima. I dok je priča uobičajeni take na borbu rivala Godzille i Ghidore, potonji je još uvijek dovoljno zastrašujuć i impresivan zlikovac da u svojoj grandioznoj CGI formi ponudi hvalevrijednog oponenta. Sve u svemu, očekujte ludu zabavu, izvanredne efekte i puno, puno čudovišta i idite gledati ovaj film zbog toga, a ako tražite dubinu i dramsku kompleksnost (mislim, ljudi, ovo je u principu film o životinjama?), Rocketman također igra u kinima tako da je možda bolje da tu izgubite dva sata, nego da poslije budete razočarani.

P.S. Ocjena koju sam dao filmu žanrovski je uvjetovana, odnosno radi se o tako visokoj ocjeni jer je film ocijenjen u kontekstu žanra u kojemu obitava te je u tom smislu doista impresivan uradak kog treba pohvaliti; realna, objektivna ocjena bila bi par bodova niža.