Recenzija: The Professor and the Madman (2019)

Pogledali smo film The Professor and the Madman, biografsku dramu temeljenu na istinitim događajima o okolnostima nastanka jednog od najsveobuhvatnijih rječnika engleskog jezika u povijesti. Glavne uloge u filmu tumače Mel Gibson i Sean Penn, a kakav je bio konačni proizvod? Pročitajte u tekstu ispod.

Režija:

Farhad Safinia (kao P.B. Shemran)

Scenarij:

Todd Komarnicki, Farhad Safinia (kao P.B. Shemran) (prema knjizi The Surgeon of Crowthorne Simona Winchestera)

Glumačka postava:

Mel Gibson (James Murray), Sean Penn (William Chester Minor), Natalie Dormer (Eliza Merrett), Eddie Marsan (Muncie), Steve Coogan (Frederick Furnivall), Brendan Patricks (Winston Churchill)

Sinopsis:

Fakultetski neobrazovani Škot, James Murray (Mel Gibson), dobije priliku i podršku oksfordskih profesora da pokuša sastaviti najsveobuhvatniji, najdetaljniji i najveći rječnik engleskog jezika u povijesti. S druge strane, američki vojni liječnik koji živi u Engleskoj, William Chester Minor (Sean Penn), u naletu manije ubije njemu nepoznatog muškarca te biva poslan u psihijatrijsku bolnicu Broadmoor. Film isprepliće ove dvije naizgled nespoijve priče i otkriva detalje jednog od najzanimljivijih događaja iz povijesti leksikografije.

Pred nekoliko godina, gledao sam film The Oxford Murders (2008.) s Johnom Hurtom i Elijahom Woodom u glavnim ulogama. Bio je to jedan atipičan, “matematički triler” koji me je na prvu ruku intrigirao (serija Numb3rs mi se svojedobno bila svidjela dok je išla na TV-u), međutim pokazao se kao jedno konfuzno razočaranje za koje se vidjelo da je temeljeno na priči jednog matematičara. Možda je to nekom znanstveniku i intrigantno, međutim kao filmski scenarij, kao filmska priča – naprosto nije funkcionirala. I tako, kada sam ukratko bacio oko na sinopsis filma The Professor and the Madman, imao sam otprilike jednak osjećaj intrigantnog iščekivanja kao i tada, s tim da sam si, kako sam bio razočaran, uzeo određeni oprez.

Naravno, izuzev tog atipičnog misterija, filmovi The Oxford Murders i The Professor and the Madman nemaju apsolutno ništa zajedničkog. Ono što je tamo bila matematika, ovdje je lingvistika. Ono što je tamo bila fikcija, ovdje je povijest, a ta povijest je pokušaj Škota Jamesa Murrayja, koji nije imao nikakvo formalno obrazovanje prije nego mu je Oxford uručio doktorat, da sastavi najsveobuhvatniji i najdetaljniji povijesni rječnik engleskog jezika ikada. Koliko je to bio kompleksan projekt govori činjenica da ga Murray nije dovršio za svoga života, a u tom je pothvatu imao neočekivanu pomoć jednog umirovljenog vojnog liječnika iz Američkog građanskog rata, Williama Chestera Minora, koji je boravio u psihijatrijskoj bolnici Broadmoor (trivia: tu su bolnicu “posjećivali” mnogi likovi poput Ronalda Krayja ili Petera Sutcliffea, tako da je dosta poznata) zato jer je u stanju manije ubio Georgea Merretta, misleći da ga ovaj proganja. Priča sama po sebi je spoj lingvistike, povijesti i misterija te vrlo vješto kombinira ne svima zanimljive lingvističke pothvate Murrayja i njegovog tima s kompleksnom i dubokom dramom koja prati lik dr. Minora. Iako ovo djeluje kao možda teško spojiva kombinacija, scenarij što su ga redatelj i njegov suradnik sastavili majstorski kombinira nauku o jeziku s misterijem, uspjevši zapravo u tome da ovu priču pretvori u jedan zanimljiv, dubok i emotivan splet događaja koji možda ne obliuje dinamikom i brzinom suvremene kinematografije, ali koji oduševljava svakim kadrom.

Iransko-američki redatelj Farhad Safinia napravio je jednu vizualnu poslasticu koja donosi cjelokupni šarm kasnog viktorijanizma u svoj njegovoj osebujnosti i ljepoti, bez pompe, bez anakronizama i bez moderniziranja. Danas su takvi filmovi rijetkost (primjer koji mi pada napamet je Ritchiejev Sherlock Holmes, koji iako jest smješten u viktorijanizmu, više podsjeća na neakvu steampunk alternativu nego u ono što se zove period drama) i upravo zbog toga je The Professor and the Madman još značajniji i još kvalitetniji. Ovo je film koji se oslanja na sve tradicionalne kinematografske elemente uz minimalno uplitanje efekata (pretpostavljam da je nešto scenografije posljedica grafike), što omogućava fokusiranje na izvanrednoj priči i glumi. Ako tomu prirodate jedan istinski kvalitetno napisan scenarij koji odaje počast kako priči, tako i jeziku kao takvom, ali bez da postaje snobizam ili nešto pompozno, te vrlo zanimljivu glazbu Beara McCrearyja, imate raritetni dragulj koji se ističe među prenapumpanom suvremenom kinematografijom.

Glavne uloge u ovom filmu – one Jamesa Murrayja i dr. Minora – tumače Mel Gibson i Sean Penn. Iako su i jedan i drugi neosporno veliki glumci sa širokom plejadom uloga, moram reći da ni jednog ni drugog naprosto nisam mogao zamisliti u ovim ulogama prije gledanja filma (zbog čega, inicijalno, i jesam očekivao drugačiji film). Naime, iako Sean Penn jest imao dramski složenih uloga (21 Grams, I am Sam, Milk – čisto primjera radi) i njega sam prije gledanja još i mogao “probaviti”, zamisliti Mela Gibsona (ilitiga Mad Maxa!) u ulozi škotskog lingvista mi je djelovalo jednako apstraktno kao prvih 15 minuta Kubrickove Odiseje. Međutim, što se dogodilo? Mel Gibson je, uz izvanredan posao šminke i kostima te s odličnom bradom, odigrao jednu ne samo kvalitetnu, već i istinski inspiriranu i prelijepu ulogu koja je odala počast dr. Murrayju na najbolji mogući način. Gibson je bio Murray, odnosno uspio je, progurao je lika kakvog nikada ne biste spojili s Melom Gibsonom, a to je za mene i više nego hvalevrijedna stvar. Od naglaska, preko posvećenosti do izvanredne interpretacije, Gibson je oduševio kao dr. Murray, podigavši tako još više ionako već visoko podignutu letvicu kvalitete ovog filma. Međutim, nije Gibson zvijezda ovoga filma, odnosno – to nije Profesor, već Luđak! Sean Penn je, igrajući dr. Minora, čovjeka iznimne inteligencije i još iznimnijeg psihičkog rasula, odradio, za mene, jednu od najkvalitetnijih i najljepših uloga svoje karijere. Mi njegov lik pratimo (kroz flashbackove) od scene iz Građanskog rata koja ga proganja, preko ubojstva Georgea Merretta do boravka u Broadmooru. Nije toliko teško glumiti luđaka, pogotovo ne za jednog Seana Penna, ali dati tom ruiniranom liku toliko duše i emocije – to je istinsko umijeće! Definitivno je prerano govoriti i vjerojatno samo pucam u prazno s ovim, ali volio bih vidjeti da Akademija u veljači 2020. godine na neki način komemorira ovaj izniman film, a mislim da bi nominacija za Seana Penna bila najdostojniji mogući. Doista, Penn u dr. Minoru ima Oscara vrijednu ulogu koja je, unatoč svim ostalim (a ima ih mnogo), najveća kvaliteta ovoga filma i ono što ćemo (ili ću, barem, ja) pamtiti kao prvu asocijaciju na neobičnu priču o profesoru i luđaku.

Ovome treba pridodati i nekoliko snažnih sporednih uloga , među kojima se ističe ona Elize Merrett, koju tumači Natalie Dormer, udovice Georgea Merretta, koja ne samo da oprašta dr. Minoru, već pokazuje i iznimnu snagu te enorman senzibilitet. Iako bi nekome ta priča mogla biti patetična, razvoj što ga je njezin lik prošao, kako sam, tako i u odnosu prema Minoru, napravljen je vrlo kvalitetno i autentično te je za svaku pohvalu. Eddie Marsan (inspektor Lestrade u Ritchiejevom Holmesu) jako je simpatičan i uvjerljliv kao zatvorski čuvar Muncie te je bio jedan od onih simpatičnih sporednih likova koji su dodatno uljepšali film, dok je Stephen Dillane bio vrlo intrigantan negativac koji se razvijao kroz film. Steve Coogan je također imao simpatičnu i vrlo srčanu sporednu ulogu, a u filmu se pojavljuje i mladi Winston Churhill, kog tumači Brendan Patricks.

Profesor i luđak je film kakav se rijetko viđa. Autentična i estetski impresivna period drama temeljena na istinitim događajima donosi ne samo pedantno ispričanu, intrigantnu priču, već i izvrsne glumačke interpretacije dvaju legendi – Mela Gibsona i Seana Penna. Film s istinskom dušom i s istinskom ljepotom koji je pravo osvježenje u eri CGI-ja, film koji ne teži da vas očara ičim osim svojom izvanrednom kinematografijom i dramaturgijom. Vjerujem da ćete uživati, vjerujem da ćete biti oduševljeni i da će film dobiti zasluge i pohvale koje zaslužuje. Teško ga je usporediti ili svrstati u neku kategoriju zato što je doista poseban, ako već ne jedinstven, a ta neobična kombinacija jezikoslovlja i misterije napravljena je doista impresivno. Sve u svemu, The Professor and the Madman je jedna topla preporuka i ugodno osvježenje u kojemu ćete, ako volite ovakav tip filma, neupitno uživati.