Recenzija: Robin Hood (2018)

Vjerojatno niste znali da smo do ove adaptacije iz 2018. godine, imali otprilike 80 direktnih adaptacija priče o Robinu Hoodu, što u formi filma, što u formi serije. Kao i većina ranijih adaptacija, i ova Bathurstova nastojala je donijeti nešto novo u već dobrano poznatu priču. Film smo pogledali pretpremijerno, a našu recenziju pročitajte ispod.

Žanr:

akcija, avantura, triler

Režija:

Otto Bathurst

Scenarij:

Ben Chandler, David James Kelly

Glumačka postava:

Taron Egerton (Robin od Loxleyja), Jamie Foxx (Yahya/John), Ben Mendelsohn (šerif od Nottinghama), Eve Hewson (Marian), Jamie Dornan (Will “Scarlet” Tillman), F. Murray Abraham (kardinal), Tim Minchin (fratar Tuck)

Sinopsis:

Mladi plemić, Robin od Loxleyja (Taron Egerton), prisilno biva unovačen za Treći križarski rat. Iako se vrati, saznaje da je proglašen mrtvim, a da je njegova imovina zaplijenjena. Uz pomoć Maura Yahyje (Jamie Foxx), Robin od Loxleyja odluči postati Robin Hood kako bi vratio svoj stari život, ali se i osvetio podmuklom šerifu od Nottinghama (Ben Mendelsohn), koji je odgovoran za njegovo trenutno stanje.

Što uopće napisati o Robinu Hoodu, a da već i svaki revni pučkoškolac ne zna priču o plemenitom lopovu koji sa svojom bandom iz Šervudske šume krade od bogatih i daje siromašnima, a sve kako bi napakostio zlom šerifu od Nottinghama? Zapravo ništa. Ova, cca. osamdeseta, adaptacija u tom smislu ne donosi i ne može, naravno, donijeti ništa novo te je u tom smislu odmah bila “osuđena na propast”, ako to mogu tako reći. Naime, kad imate jednu tako ustaljenu priču i mitologiju, teško je iznenaditi, makar se potrudili, kao što je većina visokobudžetnih adaptacija radila, ubaciti nešto novo. Novina u Bathurstovoj adaptaciji je ta da je film izrazito anakronističan, što je njegova najočitija odlika, ali i to da je u jednoj solidnoj mjeri izmijenio priču, držeći se, naravno, osnovne koncepcije. Sve ostalo je samo akcijski spektakl prepun specijalnih efekata, iza kojega ne stoji ništa. To je i dalje Robin Hood kakvoga znate, ali upravo u tome i jest problem – unatoč svim izmjenama, ovaj Robin Hood ne prestaje biti samo još jedna (nepotrebna) obrada previše poznate priče.

Otto Bathurst je za mene bio potpuni anonimac kada se prije početka filma javio i pozdravio publiku na svečanoj pretpremijeri. Malo istraživanja i saznao sam da je izrazito uspješan televizijski redatelj, kojemu je Robin Hood bio prvi filmski uradak. Ono što je on uradio s ovim filmom je donekle… zanimljivo? Mislim, svakako je inovativno u odnosu na sve ranije adaptacije, ali unatoč nekim vrlo zanimljivim i za ovu priču atipičnim rješenjima (recimo, scena borbe protiv Arapa izgleda kao da je izašla iz kakvog suvremenog ratnog filma, a ne iz neke srednjovjekovne priče o Križarskim ratovima), ne mogu reći da je konačni tehnički rezultat ostavio nekakav spektakularan dojam. Ima tu stilski različitih elemenata, od onih specifičnih za fantastiku pa do onih specifičnih za ratne filmove, ali konačni dojam je da je taj nezgrapno složeni kolaž daleko od briljantne ideje kakvom je izvorno zamišljen. Ovdje se mogu pozvati na Guyja Ritchieja i njegov film Kralj Arthur: Legenda o maču (2017.), koji je koristio identičnu tehniku, ali s mnogo više uspjeha. Bathurstov Robin Hood i Ritchiejev Arthur su gotovo pa identični filmovi (obrada povijesne tematike na suvremen način, očiti anakronizmi, slični akcijski segmenti, etc.), uz razliku da je Ritchie ipak jači redatelj za ovaj žanr i da je Arthur bio na nekoliko razina zabavniji film od Hooda, koji je u svojoj kolažnoj originalnosti na kraju ispao formulaično zadovoljavajuć i neoriginalan.

Efekti su, istini za volju, prilično spektakularno uklopljeni u taj anakronistički koncept, što je na momente djelovalo doista… pa… efektno, ali izuzev njihove vizualne interesantnosti, nisu ponudili puno. Scenografija je, doduše, interesantno razrađena uz nekoliko vrlo impresivnih rješenja (posebice katedrala i rudnik), ali ni to nije bilo dovoljno da izvuče film. Od tehničkih aspekata, pohvalio bih još i glazbu Josepha Trapanesea, koja se pokazala ne samo prikladnom, već i vrlo pamtljivom.

Anakronizmi koje film koristi su vrlo upečatljivi, toliko da uopće nemate dojam sa su ih redatelj i scenaristi željeli skriti; isto tako bilo je, ako se sjećate, i u Arthuru, gdje ste između ostalog, mogli pronaći i koloseum usred srednjovjekovnog Londona. Ono što je, doduše, Ritchieju granično prošlo, jer je ipak pokazao neki osjećaj za povijesne činjenice i nije pretjerivao, Bathurstu ponekad i nije, s obzirom da su neka rješenja, iako vizualno zanimljiva, naprosto stupidna (poput automatskog samostrela, valjda neke preteče strojnice, ili onih nejasnih bundi od nerca; mislim, ima tu toga još, ali recimo da ovo odskače na najprviju moguću ruku). Osjećaj za povijesni trenutak poremećen je ne samo nagomilanim anakronizmima, već i vrlo relativnim osjećajem za stvarne povijesne događaje, počevši od Trećeg križarskog rata, koji je potpuno nejasan u kontekstu opće legende o Robinu Hoodu, pa do fiktivnih urota rimskog kardinala i šerifa od Nottinghama s ciljem svrgavanja engleskog kralja (dobro, da, urota za svrgavanje Richarda Lavljeg Srca je postojala, ali sigurno ju nije predvodio jedan nebitni lokalni šerifčić, već Richardov brat John). Bathurst je želio biti efektan, s jedne strane poput Ritchieja, a s druge strane poput Baza Luhrmanna u osuvremenjenoj adaptaciji Velikog Gatsbyja (2013.), međutim, niti je ponovio Ritchiejev neodoljiv šarm, niti Luhrmannov osjećaj za stil. Konačni proizvod je u tom smislu jedan stilski kolaž prepun uglavnom suvišnih anakronizama koji će vam više bosti oči, nego što će vas zabaviti.

Likove moram pohvaliti, mada me nemojte shvatiti previše ozbiljno. Naime, za relativno niske standarde što ih je film postavio u tehničko-stilskom smislu, likovi su razrađeni i više nego korektno. S obzirom na status akcijskog spektakla, očekivali biste likove s puno više mana, barem kada govorimo o glavnim likovima; sporedni likovi su uglavnom vrlo šablonski i u tom smislu neinteresantni. Oni su, zapravo, prilagođeni niskim standardima filma. No, da se vratimo na temu. Taron Egerton, autoru teksta jako simpatičan mladi glumac, donio je ulozi Robina Hooda svoj uobičajeni šarm, kojeg smo zavoljeli u Kingsmanu i mada ona sama po sebi nije pretjerano originalna u odnosu na ranije interpretatore (među iste spadaju Douglas Fairbanks, Errol Flynn, Kevin Costner i Russell Crowe), dovoljno je simpatična da ispuni očekivane kriterije. Mislim, teško da očekujete Michaela Corleona, zar ne? U gabaritima uloge i žanra unutar kojih Robin Hood generalno egzistira na filmu, Taron Egerton je odradio i više nego dobar posao, efektno je presonalizirao ulogu i bio krajnje šarmantan. No, on nije bio najbolji dio. Niti približno. Tu ulogu nesumnjivo zauzima Jamie Foxx, majstor, u ulozi značajno adaptirane verzije “Malog” Johna, koji se u cijelosti izdiže iznad filma i svih njegovih kriterija. Naravno, Foxx je doista izvanredan glumac s velikom plejadom uloga koje može odglumiti, ali svejedno je interesantno vidjeti istinsko umijeće, jer njegov lik ima sve – od uvjerljive drame do humora – u filmu ovakog kalibra, gdje je to umijeće nekakav nedosanjani ideal. Lijepa Ewe Hewson je ugodno iznenadila kao Marian, posebice jer je njezin lik dobio taj revolucionarni naboj kojeg inače nema; Tim Minchin je bio jedna neobična verzija fratra Tucka, koja je potpuno zadovoljila humorni efekt što ga taj lik zapravo ima.

Šerif od Nottinghama je jedan od ikonskih zlikovaca iz svijeta fikcije, a autoru ovog članka će Alan Rickman biti nezamjenjiv u toj ulozi. Ovdje je ulogu preuzeo Ben Mendelsohn, vrlo zanimljiv glumac koji se specijalizirao za negativce. Nisam siguran što da mislim o ovom liku. S jedne strane, uvjerljivost Mendelsohnove interpretacije je impresivna i ide uz bok s Egertonom i Foxxom, ali rješenje što su ga scenaristi odabrali za njega (iako je njegov kraj izrazito efektan) bilo je u nekim trenucima toliko čudno da nisam znao što da točno mislim. Sve u svemu, Mendelsohn uspijeva izvući ulogu svojom karizmom, ali njezina idejna koncepcija i dalje ju čini vrlo konfuznom i nekarizmatičnom. Uvjerljivo najlošija uloga je ona Willa “Scarleta”, koji je vrlo loše zamišljen, na momente nejasan, a na momente previše očit i predvidljiv uz seriju momenata gdje ispada očito glup i gdje njegove odluke nemaju smisla, ali kojega je dodatno utopila vrlo neinspirativna i ukočena interpretacija Jamieja Dornana, kojemu uloga u seriji The Fall i dalje ostaje vrhunac u glumačkom smislu.

Na kraju bih još spomenuo i pojavljivanje legenradnog F. Murrayja Abrahama u ulozi zlobnog kardinala; bilo je lijepo vidjeti Oscarom nagrađenu legendu u ulozi koja odgovara nekim od njegovih ranijih izleta u antagonističke vode, a koja je u jednoj maloj mjeri uljepšala opći dojam filma.

Je li novi Robin Hood loš film? Jest. Ali, nije grozan. Njegovi nedostaci više su splet okolnosti nego realne nekvaliete filma i glumačke postave. Naime, prvi veliki problem od kojeg on pati jest prožvakanost priče. Koliko smo puta svi mi gledali neku verziju priče o Robinu Hoodu? Mislim, čovjek je postao fraza. Od direktnih adaptacija, preko Disneyjevog animiranog filma s antropomorfnim životinjama pa sve do kultne parodije Robin Hood: Muškarci u tajicama, priča o Robin Hoodu je toliko prožvakana da je upitno zašto bi itko, pa makar to bio i Lionsgate, poznat po groznim producentskim odlukama, odlučio investirati novac u još jednu priču o njemu. S druge strane, kada je ta riskantna odluka već donešena, trebalo je što efektnije napraviti nešto originalno, pri čemu je ekipa opet imala vrlo malo manevarskog prostora. Bathrust i scenaristi su nastojali stvoriti nekakav vlastiti take na priču, ali to je na kraju ispalo, očekivano, nezgrapno, kao što sam ranije rekao. Kada zbrojite te dvije stavke, što uopće možete dobiti? Možete dobiti ovo. Film lišen šarma i originalnosti, ali koji opet uspijeva biti barem toliko zabavan da nije dosadan. U neku ruku, moram apologetski reći da mi se čini da su Bathurst i ekipa izvukli maksimum s obzirom na okolnosti, posebice s obzirom na dosta visoku razinu glumačkih interpretacija. To što je taj maksimum u najbolju ruku prosječan, a realno tek zabavno loš, to je već drugi problem, ali to je nešto za što treba kriviti one koji odlučuju o projektima, a ne one koji ih realiziraju.

Biste li trebali otići do kina? Možda i ne, s obzirom da se više isplati pogledati neke druge filmove koji trenutno igraju u kinima, ali ako ikada osjetite potrebu za nekakvom laganijom temom, za nekakvom razbibrigom koja će vas donekle i zabaviti, Robin Hood je dobra solucija za jedno takvo stanje.