Vremeplov: Rosencrantz & Guildenstern Are Dead (1990)
Rijetko kada se u povijesti filma dogodilo da je autor izvornog književnog predloška, osim što je napisao scenarij (što i nije tolika rijetkost), i režirao adaptaciju vlastitog djela. Tom Stoppard, jedan od najznačajnijih suvremenih dramskih pisaca, uradio je upravo to kada je 1990. godine na filmsko platno prenio svoju hvaljenu dramu Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, koja je uz enorman uspjeh premijerno izvedena još daleke 1966. godine. Kakav je konačnin rezultat toga? Izvanredan!
Žanr:
Komedija, drama
Režija:
Tom Stoppard
Scenarij:
Tom Stoppard
Glumačka postava:
Gary Oldman, Tim Roth, Richard Dreyfuss
Sinopsis:
Dva sporedna lika iz Shakespeareova Hamleta donose nam veliku tragediju iz njihovog kuta gledišta, koji je jednako apsurdan koliko je i smislen, prepun dovitljvih jezičnih igara i mudrosti koja pogađa duboko u srž egzistencijalističkih dilema.
Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi je danas, gotovo 50 godina nakon praizvedbe, najpopularnije i najpoznatije djelo Toma Stopparda, suvremenog britanskog dramskog pisca i scenarista, rođenog 1937. godine u tadašnjoj Čehoslovačkoj; njegovo pravo ime je Tomáš Straussler. Iako njegove drame na ovom području nisu pretjerano raširene među čitateljskom publikom, Stoppard je daleko od anonimca i treba naglasiti kako je autor uspješnih scenarija za filmove Brazil (1985.), The Russia House (1990.) i Shakespeare in Love (1998.), iznenađujućeg pobjednika tadašnjih Oscara, koji je i Stoppardu donio slavni zlatni kipić. Dakle, iako njegov primarni, književni rad možda i nije općepoznat, činjenica je da se radi o Oscarom nagrađenom, provjerenom scenaristu, koji iza sebe ima nekoliko izrazito uspješnih uradaka. Specifičnost ove adaptacije leži u činjenici da je Stoppard ne samo prilagodio svoju dramu scenarističkoj formi, već i da je režirao tu istu adaptaciju što je, koliko autor ovih redaka zna, jedinstven primjer, barem kada se radi o jednom ovako značajnom književnom ostvarenju. Logika iza takvog postupka je jednostavna – kako je sam Stoppard rekao, nije želio dovesti nekog redatelja u situaciju da se pita o smislu pojedinih scena pa je tako tu funkciju odlučio osobno preuzeti, smatrajući kako jedino on može ispravno postaviti jedan tako specifičan i složen dramski tekst na filmsko platno. Po svemu prezentiranom, Stoppard je bio u pravu, jer Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi je jedna izrazito osobna, satirička vizija egzistencijalnog apsurda u šekspirijanskom stilu i uvjeren sam kako ju je samo Stoppard mogao realizirati kako spada.
O čemu se uopće radi? Originalni dramski predložak donosi nam priču o Rosencrantzu i Guildensternu, dvama marginalnim likovima iz Shakespeareovog Hamleta koji trebaju odnijeti poruku engleskom kraju da pogubi Hamleta, ali Hamlet otkrije zavjeru pa napiše lažnu poruku te ju podmetne svojim prijateljma, nakon čega pogubljeni budi – oni. Sam film prati radnju drame, s tim da je scenarij fabularno širi, odnosno sadrži niz scena i dijaloga koji se ne nalaze u originalnom dramskom tekstu, mada, kažem, sve što je bilo prisutno u njemu prisutno je i uz filmu; to je također rijedak primjer kod adaptacija, da scenarij sadrži više materijala od originala, ali kako je Stoppard autor i drame i scenarija, postupak je sam po sebi i opravdan i konzistentan, jer oba teksta predstavljaju autorovu autohtonu viziju. Rosencrantz i Guildenstern su dva atipična protagonista, zbunjeni i egzistencijalno izgubljeni, toliko da u nekoliko navrata nisu svjesni ni vlastitih identiteta; oni postoje u kontekstu priče u koju su ubačeni i kreću se vođeni nekakvom izvanjskom ”silom”, a koja je zapravo metateatarski realizirana radnja Hamleta. Sličnosti s Vladimirom i Estragonom iz Beckettove drame U očekivanju Godota su i više nego očite, s tim da Stoppard svojoj egzistencijalističkoj drami pristupa mnogo više ludistički nego Beckett, čija egzistencijalna mučnina proizlazi iz tragikomičnog apsurda mračnog svijeta unutar kojeg protagonisti čekaju svog nikad dočekanog Godota; kod Stopparda se tragokomičnost ogleda u razigranoj, dinamičnoj i vrlo britkoj, ironičnoj atmosferi već poznate radnje i njezinog kraja (genijalnost je u tome što vi od samog početka znate kako će protagonisti skončati, odnosno koja je njihova priča), unutar koje se determinirani likovi kroz igru i duhovite replike pokušavaju smjestiti, definirati i odrediti svoj smisao. Oni to na koncu uspijevaju i, što je posebno znakovito, shvate to i sami, ali da ne bih pretjerano ulazio u književnu kritiku, ovdje ću stati s uvodom u dramski tekst i samo toplo preporučiti onima koji su u mogućnosti pročitati dramu da to i učine, uz naglasak da bi bilo bolje da ju pročitate na izvornom engleskom, jer je neke replike naprosto nemoguće prevesti, a da se zadrži izvorni intenzitet.
Glavne uloge u filmu tumače Gary Oldman i Tim Roth. Gary Oldman je Rosencrantz, a Tim Roth Guildenstern. Ili je obrnuto? Gary Oldman je Guildenstern, a Tim Roth Rosencrantz? Ne, mora da je ono prvo. Ili nije? Ova malena igra bit će vam jasnija nakon što pogledate sam film, međutim neovisno o tome koji je od njih dvojice koji lik, obojica su naprosto – fenomenalni. Glumcima njihova kalibra nije teško glumiti neobične, pomalo konfuzne likove, međutim šekspirijanski kontekst unutar kojega je ova suvremena, apsurdna drama smještena iziskuje enormnu glumačku energiju i vještine koje nužno traže enorman talent, ali i znanje. Oldman i Roth su u svakom trenutku dorasli svojim ulogama i savršeno su utjelovili likove kakvima ih je Stoppard zamislio u drami. Dikcija im je perfektna, izrazi lica su naprosto neprocjenjivi, a njihova dramska među igra, kao i interakcija s vanjskim svijetom je naprosto predivna. Kako drama nema neku konkretnu radnju i zaplet, cijela priča temelji se zapravo na njihovoj međusobnoj interakciji, odnosno njihovoj interakciji sa svijetom oko njih i taj postao doista odrađuju – maestralno i bez ijedne greške. Stoppardovi dijalozi odlično su legli njihovim karakterima i interpretacijama, dok su misaono-jezične igre (posebno obratite pozornost na prvu scenu s novčićem, na ”tenisku” partiju i na njihovo igranje uloga) toliko duhovite i zanimljive da ćete zanemariti činjenicu da je u minuti izgovorena hrpetina nesuvislnog i teško pratljivog dijaloga. Vrlo je važno bilo oživjeti njih dvojicu, važno je bilo učiniti ih životnima i uvjerljivima, a Oldman i Roth ne samo da su uspjeli uraditi to, već su i uloge učinili svojima. Uz njih, značajnu ulogu ima i lik glavnog glumca, vođa glumačke trupe koju Rosencrantz i Guildenstern susreću prvi puta tokom svog puta za Elsinore, a koja se kasnije periodično ukazuje na (ne)očekivanim mjestima. Ta uloga pripala je Oscarovcu Richardu Dreyfussu (Jaws, Close Encounters of the Third Kind, The Goodbye Girl, Mr. Holland’s Opus) koji je djelovao kao da nije glumio, koji se tako neočekivano stopio s ulogom da je bio na istoj razini kao i glavni glumci. Broj transformacija koje je u metateatarskom kontekstu njegov lik izvodio je velik, a Dreyfuss je svaku od tih transformacija odradio kako samo jedan izvanredan glumac može. Scene stealer u pravom smislu riječi, Dreyfuss je ponudio briljantanu interpretaciju lika kojega je, kao i dvojica protagonista, učinio svojim i koji je dao konfuznoj drami jednu iznimnu dubinu, koji je kao kor u antičkoj tragediji (ili u Anouilhovim modernim interpretacijama) interpretirao Stoppardov, odnosno Rosencrantzov i Guildensternov labirint. Ostali likovi su više-manje nebitni, a ima i cijela plejada likova bez govornih uloga; komad trivije je da je ovaj film sniman u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji (Trogir) te da se u njemu pojavio i dobar dio hrvatskih glumaca pa si dajte u zadatak pronaći Željka Vukmiricu, Tomislava Martića, Svena Medvešeka, Ljubu Zečevića, Vilija Matulu i druge. Od svih likova, jedini koji je bio doista iritantan i koji je djelovao kao da nije razini bio je Hamlet, čiju je ulogu, čini mi se, uništila pretjerano patetična interpretacija Iaina Glena.
Ambijentalno je film vrlo sličan filmu Shakespeare in Love, što i nije čudno jer je Stoppard autor scenarija za oba filma (jasno, Zaljubljeni Shakespeare je nastao kasnije tako da se ovaj scenarij može gledati kao uzor), a cijela ideja o neobičnom šekspirijanskom kontekstu dobro je upotounjena lokacijama na kojima se snimalo. Glazba je simpatična kombinacija suvremene muzike i rekreacije renesansnog ambijenta, međutim posebno bih istaknuo jednu kratku, minimalističku kompoziciju s udaraljkama (lako moguće da se radio o zvonima) koja se pojavljuje pred kraj filma i koja svojom jezivom jednostavnošću savršeno upotpunjuje znakoviti dijalog što ga iznosi Dreyfussov lik.
Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi je jedan naglašeno subverzivan film, kao i sama drama na kojoj je temeljem. On preispituje mnoge aspekte naše egzistencije, od njezine smislenosti, do njezine konačne isplativosti. Kroz atipične protagoniste, Stoppard je i u teatru i na filmu prevrtio teme sreće i slučajnosti, apsurda i (be)smislenosti ljudske egzistencije, razlike između teatra i realnosti, odnosno između stvarnosti i mašte, slobode, determinacije te, na samom kraju, smrti kao smisla i kraja. Ima tu još toga, ali ovo su nekako najznačajnija pitanja koja film i drama otvaraju. I dok je drama u prezentaciji tih pitanja bila besprijekorna i savršena, film je na momente djelovao – usporeno. Naime, rekao sam da je Stoppard u scenarij ubacio scene i dijaloge kojih u drami nema, čime je trajanje filma dovedeno do cca. 120 minuta. I dok nema apsolutno nikakvog spora oko fabularne smislenosti tih scena, ono što je problematično je njihova filmičnost, odnosno koliko su one, baš zato što su bile pogodne za film, razvodnile samu dramu. Veliki Roger Ebert je istaknuo kako je drama izgubila dosta prilikom translacije na film, odnosno postavio je pitanje – funkcionira li ova drama uopće kao film i je li ikada trebala biti ekranizirana? Funkcionira li? Apsolutno, uz manja otezanja u radnji i dijelove koji bolje funkcioniraju u dramskom tekstu nego na platnu (nekada je jako teško na filmu pratiti te jezične igre, ali ne radi se o pretjeranom problemu), ali apsolutno funkcionira. Je li trebala biti ekranizirana? Stoppard je smatrao da jest i ja ću ga, unatoč Ebertu (s čijim se mišljenjem uglavnom slažem), tu potpuno podržati. Scenaristički dodaci su donekle odmogli temeljnoj poanti same drame, ali samo tako što su ju razvodnili i ponudili povremeni odmor od glavnog idejnog toka, nipošto tako da su ju anulirali ili pokvarili. Osnovna bit je ostala, samo se morate malo više skoncentrirati da ju pohvatate u cjelini; međutim, možda je to i bolje, jer film je ipak drugačiji medij i od književnosti i od teatra pa je možda smislenije da je Stoppard u svrhu “filmizacije” isto uradio i sa scenarijem. To je, u suštini, jedini prigovor ovom briljantnom filmu.
Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi je nagrađen Zlatnim lavom na Filmskom festivalu u Veneciji. Možda nije najpoznatiji film, možda nema privlačan naslov i možda je atipično složen i dubok za prosječnog gledatelja, ali radi se o jednom krajnje subverzivnom, duhovitom, neobičnom i genijalno realiziranom filmu kojeg apsolutno morate pogledati. Jedan manje razvikan, ali nipošto manje briljantan uradak koji će vas jednako tako i zabaviti, koliko i natjerati na razmišljanje i hvatanje brojnih referenci i metakontekstualnih elemenata. Uz briljantnu glumu Oldmana, Rotha i Dreyfussa, Stopparvog ludistički komponiran scenarij i britak, intekeltualan humor, Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi je film koji vas neće ostaviti ravnodušnima i biser kojemu samo prethodno postojanje za nijansu boljeg originalnog predloška smeta da bude – savršen. I da, Rosencrantz i Guildenstern na kraju doista umiru, ali Stoppard nam tu scenu nikada ne prikazuje. Scenu ranije, Richard Dreyfuss govori da ljudi vjeruju smrti samo kada ju vide na sceni, tako da – jesu li Rosencrantz i Guildenstern onda, doista, mrtvi?
