Vremeplov: Der Name der Rose (1986)

Nisam siguran je li Umberto Eco ikada zamišljao da će njegov najpoznatiji roman, Ime ruže (1980.), ikada biti ekraniziran. Radi se tu o jednom složenom postmodernističkim djelu s toliko slojeva da je, zapravo, djelovalo nemoguće (ili barem teško) prenijeti ga na platno. Ipak, nakon pet godina priprema i rada, francuski redatelj Jean-Jacques Annaud uspio je ekranizirati taj epohalni i izrazito važni roman, stvorivši film s jedinstvenim i posebnim jezikom, ali koji je (očekivano) reducirao punu snagu izvornog teksta.

Žanr:

Krimi, drama, misterij

Režija:

Jean-Jacques Annaud

Scenarij:

Andrew Birkin, Gérard Brach, Howard Franklin, Alain Godard

Glumačka postava:

Sean Connery, Christian Slater, F. Murray Abraham, Fjodor Čaljapin, ml., Ron Perlman, Michael Lonsdale

Sinopsis:

Franjevac Vilim od Baskervillea i njegov mladi učenik, Adson iz Melka, dolaze u benediktinsku opaciju na sjeveru Italije, gdje se događaju neobične smrti. Istovremeno, inkvizitori predvođeni Bernardom Guijem idu prema opatiji, kako bi u misteriju, u kojem Vilim vidi ljudsko djelovanje, pronašli đavolje utjecaje i očistili opatiju.

Film Der Name der Rose, odnosno The Name of the Rose, odnosno Ime ruže, zapravo je bio francusko-talijansko-njemačka koprodukcija koju je režirao i idejno zamislio Jean-Jacques Annaud. Prilikom jednog razgovora s Ecom, Annaud je slavnog pisca i znanstvenika uvjeravao kako samo jedna osoba može kvalitetno adaptirati njegovo debitantsko remek-djelo, misleći pritom, naravno, na sebe. Prije nego je adaptirao Eca, Annaud je iza sebe imao uspješni, Oscarom nagrađeni film Noirs et Blancs en couleur (1976.; Crno-bijeli u boji) i još dva francuska filma s kojima se nije međunarodno proslavio; kasnije će režirati hvaljeni Seven Years in Tibet (1997.). Poanta? Bio je relativni anonimac, ali uspio je uvjeriti Eca i ovaj je pristao prodati prava na ekranizaciju, koja je realizirana nakon pet godina pripreme. Bilo je tu dosta problema u produkciji, od problema s kastingom do toga da je principijelni financijer filma, kompanija Columbia Pictures, odustao od financiranja filma nakon što je Sean Connery, čija je karijera u ovom periodu bila u katastrofalnoj fazi, odabran za glavnu ulogu. No, srećom, Annaud je uspio u svom naumu i predstavio nam film koji kao malobrojna remek-djela plijeni svojom atmosferom i svojom unikatnošću.

Ecov roman je jedna složena cjelina. Iako je osnovna fabularna ideja – opati u benediktinskom samostanu misteriozno umiru, nakon čega se Vilim od Baskervillea i Bernardo Gui nadmeću oko prirode samih zločina i njihova rješavanja – identična i u filmu, i u knjizi, potonja je neopisivo slojevitija i dublja. Eco u knjizi raspravlja o povijesti katoličkih redova i situaciji unutar katoličke crkve u XIV. stoljeću, posebice u odnosu na ojačanu ulogu inkvizicije i progon tzv. heretičkih redova, pri čemu poteže teme koje se tiču etike, filozofije, opće povijesti, znanosti, religije, politike, pravde, povijesti umjetnosti, … ima toga još more, jer radi se o doista debeloj knjizi, ali vjerujem da će vam biti zanimljivije pročitati samu knjigu nego čitati moja nabrajanja. Jasno da jedna tako složena cjelina ne može biti samo tako translatirana na filmsko platno i jasno je da su Annaud i scenaristi morali izbaciti ogroman dio tih elemenata kako bi film dobio na sadržajnosti. Filozofske, religijske i političke rasprave zanimljive su kada su jasno argumentirane i predivno zapisane (a kod Eca one to doista jesu), međutim film nije medij za nešto takvo i mislim da je Eco zbog toga bio rezerviran oko pristanka na adaptaciju. Annaud se odlučio za najlogičniji pristup materiji, a to je – krimi fabula. On tu nije zanemario ostale elemente, odnosno nije ih u potpunosti izbacio i tako osakatio priču, ali ih je pedantno dozirao i uvrstio toliko da im oda dužno poštovanje, ali da istovremeno ne optereti gledatelja detaljima koji odvraćaju pozornost od principijelnog misterija. Uvjeren sam kako to nije bio nimalo lak posao, zbog čega je trud cijele ekipe dodatno hvalevrijedan. Ime ruže nikada ne prestaje biti krimić, ali žanru koji je često plitak ili autarkično egocentričan donosi jednu dubinu koja, uz izvanrednu atmosferu i estetiku koja očarava, film pretvara u jedinstveni uradak i jedan od najkvalitetnije urađenih primjera iz žanra.

Ono što je filmu svakako dalo tu posebnost je, kao što je rečeno na par mjesta, atmosfera. Srednjem vijeku možete pristupiti na različite načina; duhovito, poput Robina Hooda, satirično poput Pythonovaca, epski poput Ivane Orleanske ili – mistično poput Umbeta Eca. U predgovoru romana, Eco je rekao da mu se čini kako se stalno bavi stvarima “koje se ne čine srednjovjekovnima, a ipak jesu“. Time je aludirao na nužnost opreza od ponavljanja srednjovjekovnih praksi, odnosno od utjecaja tog dugog i često turobnog perioda na suvremenu civilizaciju. Međutim, Eco je na srednji vijek gledao kao na mistično razdoblje i tu je mistiku jasno predočio u svoj stil, koristeći opise i atmosferu koja savršeno odgovara srednjovjekovnom samostanu tokom zime. Doduše, već smo znali da je Eco bio majstor što se pisanja tiče. Ono što ovdje želim istaknuti je činjenica da je Annaud maestralno prenio tu mističnost i hermetičnost romaneskne atmosfere na filmsko platno, stvorivši ambijent koji je savršeno odgovarao likovima, radnji, dijalozima, ma – svemu. Isto kao što je Fincher u kultnom Se7en atmosferom ispričao dio svoje mračne priče i upravo njome uzdigao film na jednu višu razinu, tako je i Annaud napravio s Imenom ruže; dakako, Fincherova mračna estetika uvelike se razlikuje od Annaudove “magličaste” mistike, ali njihova funkcija i rezultati ostaju isti. Snimatelj Tonino Delli Colli odlično je odradio posao s kamerom, znajući naglasiti ljepotu zimskih krajolika, ali i pogoditi s kadrovima prilikom scena interijera, uvijek ispravno odabirući kut i perspektivu snimanja. Velika pohvala ovdje ide i scenografima, koji su odradili izvanredan postao s odabirom stvarnih lokacija za snimanje, ali i s konstruiranjem opatije na brdu nedaleko od Rima, a koja je tako postala najveći filmski eksterijer u Europi još od filma Cleopatra (1963.). Sama opatija je, okovana zimom i snijegom, ali i “nečistoćom” koja je u njoj harala, djelovala dovoljno jezivo i intrigantno da i niste morali ulaziti duboko u fabulu da biste bili očarani i privučeni.

Ecovi likovi su sami po sebi bili dovoljno intrigantni da Annaud nije imao pretjerano težak posao s njihovom adaptacijom. Ono što je trebalo dobro uraditi bio je – odabir glumaca. U slučaju Adsona, Christian Slater je bio dobar izbor, što jer je bio tek tinejdžer, što jer je odlično odradio posao kao mladi opat iz Melka. Naime, stavivši tako mladog, a talentiranog glumca pored provjerenih imena poput Seana Conneryja i F. Murrayja Abrahama, Annaud je postigao izvanredan kontrast između iskusnih starijih likova i mladog učenika. U tom odnosu, koji je hommage Holmesu i Watsonu, Slater je odlično odigrao ulogu učenika i pomoćnika te je bio savršen par Seanu Conneryju. Iako je na kraju Connery razvalio kao genijalni Vilim od Baskervillea (njegovo ime je, zapravo, nastalo kao amalgam imena engleskog redovnika i logičara, Williama od Occama, i romana The Hound of the Baskervilles, vjerojatno najpoznatijeg od četiri romana o Sherlocku Holmesu), toliko da je autoru ovog teksta nemoguće zamisliti ikog drugog u toj ulozi sada, slavni Škot je bio kao Sokol – nitko ga nije volio. Sam Annaud je inicijalno bio skeptičan oko izbora, Columbia je zbog njega odustala od financiranja filma, a Eco je bio očajan zbog odabira. Ulogu je trebao dobiti Robert De Niro, međutim on je otpao nakon što je inzistirao da Vilim i Bernardo Gui imaju dvoboj mačevima; jasno, takve scene nema u knjizi. Bilo je tu još zvučnih kandidata (Albert Finney, Jack Nicholson, Yves Montand, Michael Caine, Paul Newman, …), međutim Connery je dobio ulogu nakon što je oduševio Annauda na audiciji (da, bilo je to doba kada su čak i velike zvijezde, mada je Conneryjeva karijera tada bila u banani, išle na audicije!). Connery je tada već bio u dobi kada je mogao glumiti starog, iskusnog mentora, izrazito inteligentnog i perceptivnog i to je u ovom slučaju odradio izvanredno. Slično kao što je Jimmy Malone bio mentor u Nedodirljivima (uloga koja je Conneryju donijela njegovog jedinog Oscara, onog za najbolju sporednu ulogu), tako je i Vilim lik onog mudrog mentora i lukavog detektiva kojeg ćete odmah zavoljeti. Što se glavnog negativca tiče, mada on nije bio ubojica, ali je predstavljen kao antagonist, veliki inkvizitor Bernardo Gui, inače stvarna ličnost (za razliku od Vilima i Adsona), utjelovljen je od strane oskarovca F. Murrayja Abrahama, koji je, ruku na srce, uvijek dobar izbor za ovakve uloge. Izrazit profesionalac, Abraham je utjelovio stiliziranu verziju Guija kakvu su zamislili prvo Eco, a onda i Annaud bez ijedne mane. On možda neće ostati zapamćen kao jedan od najboljih filmskih negativaca, ali će ostati uvjerljiv i dostojan protivnik Vilimu, odnosno kao vjerno i dostojno utjelovljenje onog idejnog sklopa kojega se Vilim bojao, ali i protiv kojega se borio.

Ukoliko krenete uspoređivati film s knjigom, ostat ćete gorko razočarani jer film, doista, nije niti sjena knjige, koja oduševljava u svakom pogledu i jedna je od najvažnijih knjiga ikada napisanih. Međutim, isto kao što je Ridley Scott napravio odličan potez kada je iz Dickovog romana Do Androids Dream of Electric Sheep? izvukao osnovnu fabulu Deckardova lova na odbjegle androide predvođene Royjem Battyjem i od toga napravio remek-djelo u vidu svog Blade Runnera, pri čemu je izostavio značajne dijelove izvornog romana, tako je i Annaud uspio filtrirati osnovni misterij Ecovog romana i od njega napraviti jednu briljantnu priču. Der Name der Rose možda nije jedan od onih civilizacijskih filmova poput Kuma, Schindlerove liste ili Paklene naranče, ali je dovoljno prelijep, dovoljno intrigantan i dovoljno privlačan da bude poseban u svom jedinstvenom i neponovljenom izričaju, koji je uspješno iskombinirao umijeće europskog art ambijenta s pričom koja bi bila primamljiva široj publici. Iako u Sjedinjenim Državama nije oduševio ni publiku ni kritiku, film je u Europi postao apsolutni hit, zaradivši za ono vrijeme vrtoglavih $70,000,000, čime je debelo premašio produkcijski budžet. Iako inicijalno skeptičan i nezadovoljan zbog činjenice da mu je roman uvelike skraćen, Umberto Eco je na koncu dao pozitivan komentar na film, koji je uz pohvale dobio i nagradu César za najbolji strani film te dvije BAFTA-e, onu za najbolju mušku ulogu (Sean Connery; toliko o onima koji su mislili da ta uloga nije za njega!) i najbolju šminku (Hasso von Hugo).

Zato, pristupite filmu ne uspoređujući ga s knjigom i dozvolite mu da vas oduševi, jer trud i pedantnost koju su Annaud i produkcijska ekipa, zajedno s glumcima, uložili u realizaciju ovog predivno kompleksnog djela je nešto čemu se doista treba diviti, posebice zato što je konačni proizvod ispao tako jedinstveno i neobično lijep da će vam se nesumnjivo urezati u pamćenje.