Vremeplov: Death to Smoochy (2002)
Novi Vremeplov vodi nas na početak 2000-ih godina, kada je utjecaj kića devedesetih još uvijek bio jak, ali kada su filmovi ipak postepeno išli prema naprijed. Za vas smo izvukli jedan manje eksponiran, a svojevrsno čak i snažno kritiziran film, međutim koji je s vremenom dosegao kultni status i, mada ne spada u sam vrh svjetske kinematografije, zaslužuje određenu pažnju. Predstavljamo vam – Death to Smoochy.
Žanr:
komedija, krimi, drama
Režija:
Danny DeVito
Scenarij:
Adam Resnick
Glumačka postava:
Edward Norton, Robin Williams, Danny DeVito, Catherine Keener, Jon Stewart
Sinopsis:
Nakon što karijera Randolpha Duge (Robin Williams) propadne kada se otkrije da je korumpiran, Sheldon Mopes (Edward Norton) ni kriv ni dužan dobije priliku da svojim idealističnim nosorogom Smoochyjem promijeni nešto u američkoj televizijskoj industriji. Naravno, stvari ne idu tako lako pa se, do konačnog raspleta, Smoochy mora ”boriti” s različitim, često grotesknim facama koje mu, na ovaj ili onaj način, žele uništiti karijeru.
Death to Smoochy, odnosno Smrt Smoochyju je jedan od onih filmova koji imaju odličnu idejnu koncepiju i snažnu satiričku poruku, ali koji naprosto pate od nedovoljne razrađenosti, odnosno jedne vrste nezrelosti. To je film u kojemu imate pregršt talenta, film koji ima zanimljiv redateljski pristup, snažnu poruku i, na koncu, izvanrednu glumačku postavu, ali koji istovremeno, unatoč svim tim snagama, kiksa na tim istim poljima upravo zbog te ranije spomenute nezrelosti. On u svojoj suštini nije loš, dapače, vrlo je plemenit, ali je toliko nejasno i konfuzno sklepan da u jednom trenutku postaje autoironičan, što opet nije loše samo po sebi, ali kada to izvedete na ovako groteskan i infantilan način, onda je to jednostavno – loše. No, krenimo redom.
Film je režirao Danny DeVito. Autoru ovog teksta, DeVito je izrazito drag glumac (posebice nakon uloge Penguina u Burtonovom Batman Returns iz 1992.) tako da se unaprijed ispričava zbog eventulno naglašene subjektivnosti pri evaluaciji njegovog redateljskog doprinosa. Iako je najpoznatiji kao glumac, DeVito se u nekoliko navrata okušao i u redateljskom poslu, imavši pri tome solidan uspjeh – Throw Momma from the Train je dobio pozitivne kritike, The War of the Roses je nahvaljen, slično kao i film za djecu Matilda, koji je neposredno prethodio Smoochyju. Smoochy, ipak, nije tako dobro prošao. Teško je tu okriviti samo DeVita, s obzirom da fillm nije sadržavao nekih velikih redateljskih gafova. Da, konfuzan je, da na trenutke je pretjerano campy i da, postoji nekoliko zanimljivih, ali nejasnih redateljskih odluka u tehničkom kontekstu (kadrovi gdje su likovi snimani u zrcalu ili unakrsna scena između DeVitovog lika, kojemu se samo vide oči, i Merva Greena, kojemu se samo vide usta), ali sve u svemu je odrađen sasvim korektno. Konkretne zamjerke više se mogu predbaciti produkcijskoj ekpi (scenografima, kostimografima, šminki, …) nego samom DeVitu, mada se tu može povući pitanje kreativne kontrole koju je redatelj imao. Ima tu i izvanredno odrađenih scena koje su izvrsno naglašavale crnohumornu (auto)ironiju samoga filma, gdje se DeVito pokazao kao izvanredan izbor s obzirom na tu vrstu gotovo sardoničnog humora prepunog mizantropije i parodiranja američke zabavne industrije, međutim konačni je dojam da je u tom redateljsko-tehničkom smislu fim ostao nedorečen u svojoj nezrelosti, odnosno u svojoj nemogućnosti da na jedan smislen i razuman način, uz dozu u filmu dobro korištenog humora (jer film je, ipak, u većini slučajeva smiješan), realizira osnovnu ideju.
Najveći problem ovog filma leži u samom scenariju koji je, ironično, njegova najveća kvaliteta. Čini mi se kako je Resnick imao izvanrednu ideju o satiriziranju američke zabavne industrije kroz lik koji jako podsjeća na neku suvremenu (pomalo i New Age) verziju Don Quixotea, ali se naprosto pogubio u scenariju, u prevelikim posvetama ranijim filmovima i žanrovima te prenaglašenom korištenju onoga što je on očigledno smatrao vrlo prikladnom satirom. I dok, isto kao i kod DeVitove režije, scenarij ima briljantnih momenata, duhovitih, ironičnih i vrlo emotivnih, cjelina kao takva djeluje dosta zbrkano, ilustrirajući Resnickovu, valjda, nemogućnost da jasno izrazi ideju. Ideja je, što je najgore, u osnovi odlična. S jedne strane imate snažnu industriju (koja je ovdje radi postizanja izvanreno ironičnog konteksta predstavljena kao industrija dječjeg programa) koja konzumeristički gazi sve pred sobom, a s druge strane imate nekog tamo tipa u kostimu ružičastog nosoroga po imenu Smoochy (izvrsno, zar ne?), koji zastupa sve one etičke vrijednosti koja ta industrija gazi. On je naivni, beskompromisni idealist koji, pun intended, kao nosorog juriša po svome i ne želi podleći pritiscima sa svih strana. Ustraje u tome, ali način na koji je ta njegova borba prikazana toliko je, barem na trenutke, isforsirano groteskan da se onaj humoristični efekt namjeravane satire gubi u čuđenju nad stvarima koje su valjda zadnji puta prolazile kada je Adam West još uvijek bio Batman (mislim, fora je pokušaj rušenja njegovog kredibiliteta – ali neonacistički skup gdje neonacisti salutiraju ružičastom nosorogu s gitarom? Doista?). Ima tu puno pastiša i tehnika kojima su se pokušali evocirati drugi žanrovi, poput klasičnog trilera ili film noira, međutim sve je to djelovalo zbrčkano i bez neke jasne strukture; za usporedbu, još jedan kultni film s tim stilskim elementima, Who Framed Roger Rabbit (1988.), te je pastiše odradio besprijekorno. Smoochy na momente jako podsjeća na otkačenost Zeke Rogera (donekle je čak usporediv i s vizualno ekstravagandnim Dickom Tracyjem), međutim realiziacija je bila daleko inferiorna. U konačnici, u svom tom bućkurišu pastiša, campa i pretjerane satire, osnovna poanta borbe idealizma protiv korporativne megalomanije, borba jednog besprijekornog junaka protiv svega što mu industrija, koja od njega nastoji napraviti idiota koristeći njegovu naivnost protiv njega, stavlja na put – ona se u konačnici razvodni i trebate biti ili jako perceptivni, ili jako skoncentrirani da ju uspijete zadržati u fokusu.
Veliki Roger Ebert, koji se inače vrlo negativno osvrnuo na film, rekao je da treba jako puno talenta da se napravi film poput Death to Smoochy. Tu je neupitno bio u pravu. I dok se ovome filmu ne može osporiti talent, nekoliko nejasnih tehničkih odluka i jedna vrlo nejasno realizirana scenaristička vizija pretvorile su taj talent u karikaturu same sebe. Kada pogledate glumačka imena koja se pojavljuju u ovom filmu, ne biste uopće promislili da je netko mogao promašiti, međutim upravo se to dogodilo. I dok su svi glumci u filmu odlični u svojim ulogama, problem je što su te uloge u većoj ili manjoj mjeri – jednostavno loše. Edward Norton glumi Sheldona Mopesa, odnosno naslovnog Smoochyja i on je možda lik koji je najmanje propatio zbog gore navedenih pogrešaka. On je idealist, naivan i ustrajan u svojoj borbi za bolji svijet, svojevrsni Don Quixote čije su vjetrenjače različite manifestacije jedne velike mašinerije. Norton je, naravno, izvanredan u ovoj kao i u svakoj svojoj ulozi, ali ostaje ipak ograničen samim filmom, koji je imao potencijala da mu ponudi mnogo više. Robin Williams je s druge strane uložio maksimum svog talenta u lik Randolpha Duge, koji završi u buksi nakon što ga FBI zgrabi zbog primanja mita, pa on na kraju ispada kao neka uvrnuta verzija Branka Kockice, za one koji se sjećaju tog velikana jugoslavenskog dječjeg programa (autor ovog članka ga se osobno ne sjeća, nije još bio ni planiran, ali zna dovoljno da bi mogao pogoditi s usporedbom); iako je Williams genijalan u svim manifestacijama emocionalnog vrtloga kroz kojeg njegov lik prolazi, on je suštinski jedna iterativna karikatura koja djeluje kao kakav nakaradni lik iz crtića, koji opetovano radi istu stvar i svaki put bijedno promaši ceo fudbal… otprilike kao kad Dick Dastardly ide loviti goluba u kultnom crtiću Dastardly and Muttley in Their Flying Machines, poznatijem kao Stop the Pigeon. On je duhovit, izaziva sućut na momente, bijedno je očit u svojim pokušajima i jednako kao što je on frustriran u filmu, tako ste i vi kao gledateljl frustrirani tim stupidnim loopom unutar kojega se nalazi. Naprosto je potrošen lik, koji na kraju doživljava krajnje predvidivu katarzu i (ne)zasluženi happy end. Ne znam je li to zato što se njegov lik pojavljivao premalo da bi ga priča upropastila ili zato što takvi likovi njemu izvrsno leže, ali Danny DeVito je svoj glumački angažman, ulogu ljigavog agenta Burkea Bennetta odradio znatno bolje od redateljskog i čini mi se da je bio najbolje i najpedantnije razrađen lik od svih; Resnick je trebao slijediti taj primjer prilikom oblikovanja likova, pri čemu je mogao izbjeći neke od pogrešaka. Kako je sam sebe nazvao, “četvrti glavni glumac” u filmu je Jon Stewart, legendarni komičar i bivši voditelj Daily Showa, koji je ovdje solidno i prikladno iskarikirano (onaj tupe je sve!) odradio jednu od svojih rijetkih glumačkih uloga. Lik Nore Wells, koju tumači Catherine Keener, također je primjer loše scenarističke procjene, s obzirom da se njezin razvoj pogubio u seriji nejasnih emocionalnih turbulencija, stalno mijenjanih odluka i doista dobrih scena; ona je dobro odradila posao, problem je što je posao traljav sam po sebi. Ostali likovi su više-manje nevažni, svi redom karikature i simboli nečega što je trebao biti ili pastiš, ili satira filmske industrije, ili metafora suvremenog društva, ali svi redom bez suštine, tek groteskni orisi nečega što su mogli biti dobri likovi.
Što na kraju reći za Smoochyja? Kao i njegov glavni lik, film je sirotan s dobrom i plemenitom idejom koji se gubi u pokušaju vlastite realizacije. Ima tu jako vrijednih i pomalo rijetkih bisera koji se mogu izvući iz filma i nekoliko divno oslikanih scena koje prikazuju u kakvom se društvu nalazimo i protiv kakve mašinerije se borimo. U tom je smislu film i nakon svih ovih godina jako aktualan, ali je mogao biti još aktualniji da je ekipa iza kulisa znala pronaći pravu mjeru između tako snažne poruke i odabira satire kao modusa izražavanja. Netko možda malo manje hrabar, kako je rekao Roger Ebert, a s više talenta za finu satiru, mogao je od istih ovih likova i od iste ove priče napraviti nezaboravno čudo. Ovako je konačni proizvod jedan gledljivi film s nerealiziranim potencijalom koji je podbacio i kod kritike i kod publike (mizernih $8,300,000 zarade na budžet od $50,000,000) i koji će se morati zadovoljiti s činjenicom da je u posljednjim godinama počeo dobivati status kultnog filma među onom publikom koja mu je dala priliku i koja će (sa ili bez pomoći ovog teksta) shvatiti da se iza svog tog kića ipak krije nešto lijepo i zanimljivo. Zato – dajte mu priliku i pogledajte umire li Smoochy ili ne.
