Slender Man dođe kada ga se pozove. Slendar Man dođe i otima nevinu djecu. Slender Man dođe i izaziva strah. Tako je to nekako izgledalo kada se fenomen Slender Mana prvi puta pojavio na Internetu, međutim, kako ćete vidjeti u našoj recenziji filma, ništa od toga nije realizirano na filmu.

Žanr:

Horor, misterija, triler

Režija:

Sylvain White

Scenarij:

David Birke

Glumci:

Javier Botet, Joey King, Julia Goldani Telles, Jaz Sinclair, Annalise Basso, Taylor Richardson

Sinopsis:

Četiri prijateljice iz malenog gradića na istoku Sjedinjenih Država odluče dozvati Slender Mana, mitsko čudovište koje otima djecu. Iako isprva sve dožive kao benignu šalu, ispostavlja se kako jedna po jedna postaju žrtve Slender Mana.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Da se odmah na početku razumijemo, nitko nije očekivao da će Slender Man ponoviti uspjeh Ita ili još popularnijeg serijala The Conjuring (zajedno sa spin-offovima), međutim osobno sam očekivao nešto donekle inventivno, zanimljivo i jezivo. Na prva dva fronta, film je debelo podbacio, koristeći klišejiziranu formulu i jeftine trikove kako bi postigao željeni učinak, dok je na trećemu uspio donekle poentirati, mada nedovoljno za popravljanje cjelokupnog dojma. Činjenica da je ovo prvi film koji se na ovakav način bavi jednim suvremenim urbanim mitom trebala je biti poticajna produkcijskoj ekipi, odnosno davala im je, vjerujem, velik manevarski prostor da kroz obradu samog mita pošalju i snažnu poruku o društvenom utjecaju takvih fenomena; ekipa je odlučila ne iskoristiti dani im poklon, odnosno iskoristila ga je tek minorno u posljednjih 30-ak sekundi filma, u replici koja je u tom trenutku nakon dosta konfuznog gledanja cijelog filma djelovala – isprazno i besmislano. No, kao što je rekao veliki Benedetto Croce, otac svih kritičara umjetnosti, posao kritičara je da rastumači prezentirano mu djelo, a ne da ga napada u njegovoj idejnoj biti. Stoga, ja ne mogu napasti režisera Whitea i scenarista Birkea zbog njihove ideje i pristupa temi, jer ona je takva kakva jest, sviđala se ona nama ili ne, odnosno bila ona korektna ili ne, ali mogu pokušati rastumačiti zašto je ono što su nam prezentirali – loše.

Ja nisam siguran kako je točno rađen marketing za ovaj film, odnosno koja je bila ciljana publika Slender Mana, međutim otvaranje filma u stilu stereotipnog, dosadnog tinejdžerskog filma nije nimalo podiglo moja očekivanja prema filmu. Četiri djevojke, čija je dob zapravo nejasna (jasno je da su tinejdžerke, ali idu ili u osnovnu ili srednju školu te koliko točno godina imaju ostaje nejasno), a što će kasnije stvoriti seriju problema oko interpretacije njihovog ponašanja, predstavljene su na samom početku kao glavni likovi – Wren, Hallie, Chloe i Katie. Svaka po nečemu specifična, a zapravo ni po čemu, njih su četiri najbolje prijateljice i sve rade zajedno. Donekle ambicozne, sve četiri se na ovaj ili onaj način žele izvući iz te vukojebine u Massachusettsu u kojoj žive, međutim taj bijeg je njima prilično apstraktan. Sve dok se ne susretnu s fenomenom Slender Mana. Čitajući o njemu tokom supijanog druženja u podrumu Katiejine kuće, one odluče učiniti ono nedozvoljeno – izvesti ritual prizivanja Slender Mana. Zašto? Pa… zato. Nikakvo suvislo objašnjenje nije pruženo, mada u kontekstu dječje znatiželje ono, u danom trenutku, nije ni nužno. Jasno… svatko tko je gledao ikakav horor, makar i onaj najgori, zna što slijedi – dolazi Slender Man i u grčevitoj borbi kupi jednu po jednu djevojku dok ih konačno, sve četiri, ne… pa… pokupi. The End.

Ali dobro, to ste i očekivali, zar ne? Nema happy endinga, nije u pitanju crtić, mada nisam siguran da i ovaj film nije ciljao na istu dobnu skupinu.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Dok nastojim ovo ispisati, zapravo razmišljam koliko je to nezahvalan posao jer film doista nudi jako malo inspirativnog štiva. Jasno, mogao bih napisati ukratko da je film prilično loš, gotovo tragično loš, ali to bi zahtijevalo neko objašnjenje, a upravo je to objašnjenje teško ispisati jer je film toliko amofran i bezličan da je gotovo teško izdvojiti neke specifične detalje. Prilikom realizacije radnje, produkcijska ekipa oslanjala se primarno i u velikoj mjeri na specijalne efekte (tek donekle na atmosferični horor), jeftine strahove i šokove, koji su djelovali prilično mizerno i nisu postigli željeni učinak, te na to da vi kao gledatelj nećete aktivno participirati u filmu pa nećete uočiti gluposti koje servira. Radnja vas još nekako i gura, nekako želite saznati što će biti na samom kraju, ali naradije biste preskočili sve međukorake, jer su oni odveć poznati i predvidivi, i samo došli do kraja da vidite kako je završilo. Film gubi svaku trunku napetosti i neizvjesnosti prije kraja prve trećine i sve što se događa od tog trenutka do samoga kraja moglo je stati u 7-8 dvominutnih scena koje su prikazivale one ključne fabularne detalje.

Međutim, osim što je film dosadan i predvidiv u maniri jednog od nastavaka Američke pite/Mrak filma, postoji i cijela serija blatantnih nelogičnosti koje vas kljucaju u mozak jače nego Pero Djetlić. Naime, radnja je smještena u nekom gradiću s par poredanih kućica, školom i par trgovina. Djevojčice su, očigledno, maloljetne (i dok je jednoj otac notorni pijanac, što može opravdati zanemarivanje, ostale imaju funkcionalne obitelji) i trebaju biti pod roditeljskim nadzorom, međutim – jedna roditelje valjda uopće nema (jer ih nikada ne vidimo; možda su mit, kao i Slender Man), jedna ima nepostojeću majku i poginulog oca (da, taj poginuli otac ima više screen timea od žive majke), jedna ima oca pijanca, a posljednja među njima ima dvoje živih i zdravih roditelja pa čak i mlađu sestru. I to je okej. Dok se ne sagleda činjenica da – djevojčice same šetaju po okolnoj šumi usred mrklog mraka bez da je postojanje roditelja uopće registrirano (ovo pogotovo nakon što jedna od njih nestane; dovraga, koji bi roditelj u jeku nestanka tinejdžerke dozvolio svojim tinejdžerkama da lunjaju uokolo po jezivoj šumi po mraku, same?), samohrana majka na psihički slom svoje kćeri reagira tako da ne zove ni liječnike, ni policiju te ju drži u kući, tvrdeći da ima prehladu te da je jedini roditelj kojemu je actually stalo do svoje kćerke onaj notorni pijanac koji vjerojatno ne bi primijetio slona pred sobom koliko je pijan, a gdje bi da mu nema djeteta. Međutim, kada ona nestane, jedini on pokazuje nekakvu brigu, koliko god primitivna ona bila; kažem, jednih nema, jedna sve pripisuje prehladi, a ovi posljednji se prave blesavi, kao nije to njihov problem.

Ovo što sam nabrojao u prethodnom pasusu su velike pogreške, odnosno, ako ne nužno velike, onda one najočitije. Fizički i idejni izostanak roditelja kao skrbnika i zaštitnika u ovom filmu je toliko očit da je smiješan, odnosno evidentno je kako su likovi roditelja kao takvi izbačeni iz radnje samo zato da bi ona imala smisla u žanrovskom kontekstu. Dogodilo se, a kažem, to je samo jedan od primjera, da je ideja prilagođavana radnji, a ne radnja ideji. Isto tako je i bizarna scena kada Hallie dolazi kod Wren usred noći, u njenu kuću, jel’, te ulazi unutra, hoda po mrklom mraku u tuđem domu, dere se i kriči, a njezinih roditelja – nigdje. Čak se niti ne spominju. Što, valjda mala živi sama u kući? Međutim, ovome nizu suludih faktora treba dodati i cijelu seriju onih faktora koji su namjerno modelirani kao nelogični da bi odgovarali efektu straha koji se na taj način trebao jeftino realizirati, poput suludog nepaljenja svjetala gdje je to bila nužnost ili klišejiziranih neizvršavanja molbi, čime se lik, očekivano, dovodi u smrtnu opasnost. Naravno, postižući ograničeni efekt napetosti, te su scene u kratkom roku postajale predmet sprdnje, što svakako nije bila idejna zamisao režije i scenarista. Jedan od glupljih trenutaka bio je i kada bi Slender Man, kao nepoznati broj, pozivao djevojčice na video poziv, prikazujući im svoj ulazak u njihove domove iz prvog lica… mislim, stvarno, Slender Man preferira video pozive na mobitelima?

Mogao bih ovako još pasusima i pasusima, ali da ne ističem sada posebno svaku glupost (a vjerujte mi, ima ih jako puno), osvrnut ću se i na one rijetke detalje koji su se mogli opisati pozitivnima. Iako su specijalni efekti uvelike dokinuli autentičnost horora u filmu, vizualno i akustično su odradili svoj posao. Zvukovi su bili prilično uvjerljivi i jako prikladni nominalnoj jezivosti samog fenomena, dok su neki kadrovi scenografski odrađeni gotovo pa savršeno; šteta jedino što su se pogubili u masi stupidnosti, koja je dokinula njihovu realnu vrijednost. Ovdje bih posebice istaknuo maglovitu, noćnu scenografiju šume, koja je ponekad djelovala čarobno. Što se tiče samog Slender Mana kao stvora, naša dežurna nakaza, Javier Botet (ItInsidious: The Last Key), vizualno je bio impozantan, ali je zbog prevelikog korištenja efekata i cjelokupnog tona filma uvelike izgubio na strahovitosti. Iako su scene kada mili negdje u pozadini pa ga morate tražiti bile donekle zanimljive, Michael Myers i njegov morbidni pogled iz daljine u Carpenterovom remek-djelu Halloween je primjer jezivosti na kojega se ovaj film mogao osloniti, ali je to propustio učiniti. To bi bilo to što se tiče pozitivnih stvari.

Kod ovakvih filmova, kod kojih vrlo rano shvatite da biste zbog nekvalitete sadržaja mogli upasti u egzistencijalnu krizu oko vlastitog izbora da gledate takav sadržaj, u jednom trenutku prestanete tražiti dobre stvari, prestanete gledati koliko je film dobar i krenete zapravo pratiti koliko je film loš. Srećom pa Slender Man ne pretendira na nekakvu umjetničku kvalitetu ili misaonu dubinu već je, kao i raniji The Meg, napravljen kako bi pred kraj ljeta unio malo jezive zabave, jer bi inače govorili o pretencioznoj katastrofi epskih razmjera. Slender Man je ponudio više pitanja nego odgovora, ostavio je mnogo otvorenih tema, a neke važne teme, poput značaja i opasnosti urbanih mitova na društvenu svijest, obradio je tako traljavo i marginalno da su one zapravo prošle nezapaženo (usporedbe radi, ova je tema briljantno obrađena koristeći jezivog. Mr. Chuckleteetha, koji je idejno vrlo sličan Slender Manu, u osmoj epizodi jedanaeste sezone kultne serije The X-Files, “Familiar”). Sve u svemu, radi se svakako o jednom od najlošijih mainstream filmova ove godine i ne bih se čudio da završi među nominiranima za Zlatnu malinu; s druge strane, Slender Man nije najgori film, ma vraga, nije ni najgori horor što ćete ga pogledati, ali i dalje ne uspijeva ponuditi niti približno dovoljno da bi vas istinski zaintrigirao, a ne samo jeftino zabavio i zadržao pred ekranom samo zbog činjenice da traje prilično kratko.