Pogledali smo japanski film Shoplifters, koji je ove godine jedan od nominiranih za Oscara za najbolji strani film.

Originalni naslov: 万引き家族 (Manbiki Kazoku)

Žanr: Drama, krimi

Redatelj: Hirokazu Koreeda

Scenarist: Hirokazu Koreeda

Glumačka postava: Lily Franky, Sakura Andô, Mayu Matsuoka, Jyo Kairi, Miyu Sasaki, Kirin Kiki

Sinopsis: Obitelj koja živi od sitnih krađa pod svoje okrilje primaju djevojčicu ostavljenu na hladnoći.

Ovo je film za kojeg je malo reći da prošao besprijekorno kod kritike. Na Rotten Tomatoes ima 99% pozitivnih recezija, na Metacritic izuzetno visoku ocjenu – 93, dok na IMDb-u ima, također iznad-prosječnih 8.1 što govori da ovo nije jedan od onih slučajeva kada se gledateljstvo ne slaže baš sa ocjenama kritičara.

Prije svega, morate znati da ovo nije film koji se gleda na principu: “pusti mozak na pašu i uživaj.” Ovaj film će gledateljma koji se uglavnom baziraju na akcijske filmove i današnje blockbustere vrlo vjerojatno biti izuzetno dosadan. Istina, film je mogao biti malo sažetiji, te je isprva djelovalo da samo uvod filma traje sat vremena, no kako film odmiče shvati se da je fabula sačinjena od vrlo kompleksne problematike koja je podijeljena na svakog od glavnih likova. A ta zapetljana problematika se svakom novom scenom polako otpetljava.

Fabula počinje tako da već na samom početku možemo vidjeti kakvim se principom krađe služi ova obitelj, a glavni u tome je Osamu i njegov sin, Shota. Oni komuniciraju koristeći signale rukama te odvraćanjem pažnje kako bi iz trgovine izašli sa osnovnim potrepštinama, a sve uz kodeks: “Nije problem krasti iz ono što nije kupljeno, jer to još uvijek nikome ne pripada.” Međutim, život će im se promijeniti kada, na povratku kući, usred hladne noći pronađu djevojčicu Yuri za koju u njezinoj obitelji nitko ne mari. Osamu odvodi Yuri svojoj obitelji, te se, nakon pomalo trnovitog početka, Yuri brzo sjedini sa svojom novom obitelji a Yuri uskoro dobiva i novi identitet – Lin, te se pridružuje Osamu i Shoti u krađama.

Kako radnja odmiče, vidi se da ova obitelj i nije baš sačinjena samo od sitnih lopova te da su u pitanju zapravo i mnogo teže kriminalne radnje. Osamu će prekršiti svoj kodeks o krađama ničijeg, a ispostavit će se da obitelj ima veze i sa ubojstvom. Nakon relativno mirnih sat i petnaest minuta, zadnjih 45 minuta će se zaredati šok za šokom, a i nevjerojatno je da je Koreeda uspio sve to zamaskirati kako se to, što će se dogoditi, nikako ne bi moglo predvidjeti, a samim time je šok još i veći. A jednom kada se radnja raspetlja do kraja, sve to će za posljedicu imati neočekivan, pa pomalo i tužan kraj.

U ovom filmu, kroz scene, nema nikakve glazbene podloge čime se sav fokus stavlja na istraživanje i razmatranje fabule i života likova. Koreeda je konkretno odradio režijski posao, a scenarij, iako je mogao biti malo sažetiji, zapravo je vrlo dobrno napisan jer svaka scena, pa čak i ona koja se čini potpuno nevažna, ima svoju ulogu u daljem razmatranju fabule.

Što se tiče glumačkih interpetacija, definitivno je da se uži krug sastoji od troje likova – Osamua, Shote i Yuri tj. Lin, a svaki glumac je empatijski, dramaturški, i vrhunski interpretirao svojega lika čime je i savršeno postignuta interakcija likova sa kompletnom fabulom. U filmu su dobro odglumljeni i oni najsitniji osjećaji koje jedan lik može iskazati, pogotvo u Shotinom slučaju, za kojeg se u početku misli da ga muči samo Yurijin dolazak u obitelj, a zapravo unutar sebe krije i puno više od jednostavne dječije ljubomore. Yurijin lik je briljantno prikazan, iako je progovorila možda jednu rečenicu svaku drugu-treću scenu, vidi se da, unatoč neizmjernoj ljubavi koju joj njezina nova obitelj pruža, ona je još uvijek pod izrazito lošim dojmom kojeg je stekla kod svoje biološke obitelji.

Da se vratim malo na kraj filma, neki će možda u tako opterećujućem kraju naći zamjerku, ali ipak, ja to ne zamjeram zato što mi se čini da je i jedna od poruka koju ovaj film želi poslati je: “Ne može sve u životu završiti kako očekujemo.”

Zaključimo, Shoplifters je definitivno film koji će se u budućnosti češće spominjati kada se spomenu ne-američki filmski naslovi. Iako ne mogu baš reći da je najbolji japanski film kojega sam gledao, Shoplifters ima ono nešto što će gledatelju pokazati kako ništa u životu nije crno-bijelo.

I još jedno malo upozorenje za kraj, ako se odlučite ovom filmu dati šansu, zaboravite na onaj princip: “ako me ne zadivi u pola sata, gasim!” Neki će možda reći da je to mana filma, ali to što je potrebno vrijeme da se ovaj film iskusi u cijelosti, zapravo dodatno pojačava osjećaj i značenje kompletne poruke na kraju.