Pogledali smo novi vizualni spektakl velikog majstora Jamesa Camerona, Alita: Battle Angel (Alita: Anđeo borbe), čiju je režiju prepustio otkačenom Robertu Rodriguezu. Zašto je jedan od najočekivanijih filmova ove godine ipak značajno podbacio, pročitajte u našem tekstu.

Hrvatski naziv:

Alita: Anđeo borbe

Žanr:

Akcija, romantika, Sci-fi

Režija:

Robert Rodriguez

Scenarij:

James Cameron, Laeta Kalogridis (prema mangi GUNNM Yukita Kishira)

Glumačka postava:

Rosa Salazar (Alita), Christoph Waltz (Ido), Jennifer Connelly (Chiren), Mahershala Ali (Vector), Keean Johnson (Hugo), Ed Skrein (Zapan), Jackie Earle Haley (Grewishka), Edward Norton (Nova, van špice)

Sinopsis:

Nakon što ju dr. Ido (Christoph Waltz) pronađe na smetlištu i oživi ju, Alita (Rosa Salazar) kreće u potragu za vlastitim identitetom, ali i prošlošću, koja otkriva mnogo toga ne samo o njoj, već i o mjestu u kojem živi. Istovremeno, Chiren (Jennifer Connelly) i Vector (Mahesrhala Ali) imaju vlastiti plan koji ide na ruku misterioznom Novi, koji, čini se, kontrolira cjelokupnu priču.

Alita: Battle Angel (Alita: Anđeo borbe) je jedan od onih filmova koji su najavljivani s velikom pompom, pogotovo jer iza projekta stoji James Cameron. I dok ja osobno nisam neki veliki fan njegovih uradaka (mislim da se tu krije puno više kulise nego stvarnog sadržaja), neupitno se radi o jednom od najinovativnijih suvremenih filmaša; to mu se, ni u kom slučaju, ne može osporiti. Cameron je specifičan po tome što svoje scenarije uglavnom režira sam, tako da je odluka da režiju prepusti otkačenom i beskrajno zabavnom Robertu Rodriguezu bila prilično neobična, ali ima svoj razlog – naime, Cameron se istovremeno dvojio između AvataraAlite, ali je na koncu odabrao ovaj prvi projekt (mada nikako da dočekamo taj drugi nastavak?), a čast raditi na Aliti pripala je Rodriguezu. Koliko je to ispalo dobro na kraju? Ne baš dobro, ali tješim se činjenicom da smo barem od prvog Avatara dobili ono što smo i očekivali.

Alita je zapravo adaptacija vrlo uspješne mange Yukita Kishira, koja je u Japanu izlazila od 1990. do 1995. godine. U svojoj suštini akcijski cyberpunkAlita je predstavanik onog specifičnog podžanra znanstvene fantastike kog ja iznimno cijenim, a čiji su još predstavnici i, recimo, AkiraGhost in the ShellSerial Experiments LainPsycho-Pass. Amerikanci načelno baš i ne razumiju ovaj žanr, barem ne kada je on inicijalno realiziran u nekoj mangi ili animeu, ali imali su par dobrih primjera poput Blade Runnera ili Matrixa (dobro, samo prvi i eventualno drugi dio; o onoj travestiji od trećeg filma nećemo ni govoriti!). Alita je smještena u distopijskom smetlištu od grada iznad kojega lebdi nekakva izrazito napredna oaza u koju svi žele doći, ali je to, suštinski nemoguće. Premisa filma centrirana je oko djevojčice-kiborga Alite, koju dr. Ito rekonstruira nakon što pronađe dio njezina originalnog tijela na gradskom odlagalištu krupnog otpada. Kroz film, Alita se izgrađuje, otkriva o svojoj prošlosti i na koncu se odluči suprostaviti tom neidentificiranom protivniku po imenu Nova, a kog kratko vidimo na kraju.

Produkcija filma nesumnjivo je odrađena maestralno (mislim, između 150,000,000$ i 200,000,000$ budžeta…) i tu se filmu nema apsolutno ništa za prigovoriti. Cameronov world building je naprosto fenomenalan i uradio je doista sve da ta vizualna i scenografska kulisa budu na maksimalno visokom nivou. Iako možda malo “presvijetla” za potpunu uklopljenost, atmosfera je bila dostojna jednog pristojnog cyberpunk uratka, iako joj nedostaje čarolije koju je imao Blade Runner (i nastavak). Jasno, to se može opravdati činjenicom da je Alita ipak film za nešto mlađu publiku i s nešto mlađom junakinjom, međutim trebalo je biti spomenuto. Vidljiv je, također, i velik trud oko detalja, pogotovo u kontrastiranju nekih dijelova tog svijeta (kulise Zalema i smetlišta, Vectorove baze i Idovog laboratorija), što je također detalj vrijedan pohvale. Mogli bismo sada secirati različite elemente, ali vizualni dojam i world building su doista impresivni i tu se vidi Cameronov utjecaj na razvoj i razradu ovog filma. Ono što je problematično, a što ću argumentirati niže u tekstu, jest što je je ovaj aspekt ono najbolje u filmu, a trebao bi biti samo dodatak kvaliteti.

Dizajn likova je, kada već govorimo o tehničkim aspektima, možda malo nezgrapno izveden, počevši od Alitinih očiju (razlog ovakvog dizajna još nisam uspio saznati, tako da ako netko zna zašto su njezine oči ovako neprirodno velike na filmu, neovisno o mangi, neka slobodno napiše) pa do dizajna nekih kiborga, pri čemu su Zapan (Ed Skrein) i Grewishka (neprepoznatljivi Jackie Earle Haley) djelovali najnezgrapnije, odnosno kao da je neki amater u garaži sastavio robota, nagurao mu nekakav akumulator i sada ovaj jedva hoda. S druge strane, scene borbe i tog kultnog motometa (koji je na kraju bio više pompa nego stvarni vau-efekt) su izrazito fluidne, dinamične i doprinose općoj kvaliteti specfijalnih efekata. Ovom tehničkom dijelu treba dodati i dobru glazbu i vrlo zanimljivu odjavnu pjesmu Due Lipe.

S ovim smo, barem otprilike, iscrpili sve ono što je dobro u filmu. Malo tužno, zar ne? Mislim, očekujete malo više od filma u kojeg je uloženo ovoliko novca i s ovako dobrim produkcijskim i glumačkim timom, a na kraju dobijete – malo. Scenarij je napravljen tako da postavi nastavke i u kontekstu generalne ideje origin storyjaAlita funkcionira dobro. Sadrži sve bitne elemente koje jedan origin story treba sadržavati, dovoljno dobro izrađuje svijet i dobro postavlja priču za nastavak. U čemu je onda problem? Mislim, glavno pitanje je – želimo li doista vidjeti nastavak?

Scenarij, iako generalno funkcionira dovoljno dobro, prepun je detalja i na taj način djeluje, zapravo, vrlo zbrzano i sklepano. Naime, imate jedan uredan uvod u kojem se opisuje Alitina geneza i objašnjavaju neki detalji, nakon čega radnja u svakom sljedećem segmentu neproporcionalno eskalira i previše skače uokolo pa tako imate situaciju da u rasponu od dva poglavlja u filmu Alita otkriva što je čokolada i postaje lovac-ratnik s jasno izgrađenim moralnim stavom. Eskalacija njezinog tinejdžerskog bunta (iako, ironično, ona uopće nije tinejdžer!) izvedena je ubrzano, nesuvislo i nelogično, toliko da bi Ron Burgundy imao jako puno posla s izvikivanjem svoje slavne “Boy, that escalated quickly!“. Njezin character development, iako u konačnici ima nekog smisla, nije izveden adekvatno i morate se doista mučiti da shvatite neke odluke, skokove i progresiju tog istog razvoja. Uz to, Cameron je izvršio neke izmjene u integralnoj priči mange (nisam ju čitao, ali pročitao sam dosta detalja) koje nisu baš efektno funkcionirale u filmu jer su djelovale kao strano tijelo; naime, Alita je manga i kao takva je odraz japanske kulture i pogleda na umjetnost. Film je, s druge strane, jedan senzacionalistički amerikanizirani proizvod koji koristi jednu japansku viziju i pretvara ju u nešto neprirodno, ubacujući u nju detalje koji djeluju strano, a ne kao integralni dijelovi priče (primjer su klišejizirane romantične scene specifične za američke filmove ili pak emotional leverage s Idovim davanjem imena Aliti, koji u mangi nije išao u tom smjeru). Koliki je stvarni opseg izmjena u samoj radnji ne bih znao, ali s obzirom na ove probleme – bojim se i pitati.

Uz to, film je, barem za Camerona, ali i za Rodrigueza (koji je, unatoč svom šundu, vrlo inovativan), šabloniziran. Iako je Rodriguez dao filmu svoj specifični redateljski pečat, a Cameron je izgradio sav taj svijet, film je nešto što smo već vidjeli toliko puta. Počevši od serijala Hunger Games, preko serijala Maze Runner pa do filma Ghost in the Shell, sve ono što smo vidjeli u Aliti smo u ovoj ili onoj formi već vidjeli tu. Snažna heroina? Imamo. Distopijski smještaj i postojanje zakulisnog entiteta koji upravlja koncima? Imamo i to. Futuristički cyberpunk s kiborzima? Već posluženo. Jedina istinska inovacija ovoga filma je motomet (Motorball), međutim nit’ smo dobili neki uvid u značaj te igre, nit’ se ona na kraju pokazala pretjerano bitnom; možda bude u nekom od nastavaka, ali ako Alita podbaci na blagajnama sukladno očekivanjima, pitanje je hoće li nastavaka uopće biti. Ovomu treba pridodati i plejadu stupidnih dijaloga (posebice romantičnih), marginalno mogućih akcijskih scena (koje nismo očekivali u ovakvom filmu) i generalni dojam koji film ostavlja, a to je – plitkost. U jednom trenutku djeluje kao Rambo s robotima, a u drugom kao Twilight, da bi na koncu ovo potonje ipak prevladalo i da bi Alita ostavila dojam jednog tinejdžerskog filma koji je prije trebao biti realiziran kao ljetni blockbuster nego kao ozbiljan film s potencijalom razvoja u franšizu.

Što se glume i likova tiče, film je okupio priličnu količinu talenta. Tu su oskarovci Christoph Waltz, Jennifer Connelly i Mahershala Ali, legenda “čudnih uloga” Jackie Earle Haley te poznata imena mlađe generacije Rosa Salazar i Ed Skrein; uz to, neponovljivi Edward Norton se pojavljuje bez dijaloga i izvan špice. Očekujete dobro odrađen posao? Apsolutno, što se glumaca kao izvedbenih umjetnika tiče, ali njihovi likovi? Gotovo pa fijasko.

Alita je jedini lik koji dobiva istinski razvoj i prostor da se pokaže. O problemima njezing razvoja govorili smo ranije u tekstu pa se nećemo ponavljati, ali sama činjenica da je dobila previše prostora nauštrb, pa, svih ostalih nije dovela do pozitivnog ishoda. Da, prikazana je ona kao snažan ženski lik, međutim na trenutke je prikazana toliko glupom i naivnom, a opet u sljedećoj sceni vrlo determiniranom i snažnom da se činilo da je cijela priča prilično bipolarna. S druge strane, ostali likovi gotovo da i nisu dobili nikakvog prostora. Hajde, razumijem za Nortona, on je tu za nastavke (ako se, doduše, prihvati vratiti, jer znamo da nema pozitivno mišljenje o repriziranju uloga), ali ostali? Mislim, Mahershala Ali je potpuno potrošen lik, doslovno i figurativno. Dovesti glumca njegova kalibra da glumi lutku (doslovno) mi u najmanju ruku djeluje smiješno, da ne kažem uvredljivo. Jennifer Connelly je imala neke natruhe dramskog luka u svom liku, ali ta njezina moralna transformacija i ultimativna katarza prije dekonstrukcije njezina lika (doslovne) je izvedena toliko traljavo da uopće zaboravite na to da je ona napravila moralni pomak u svom psihološkom razvoju; šteta, jer je Connellyjeva izvanredno talentirana glumica koja je mogla doprinijeti ovoj priči. Na koncu, moram reći, ako Waltz u filmu glumi očinski lik, odnosno pozitivca, znate da tu nešto ne štima. On je još i dobio nekakav prostor za razvoj, ali scenarij ga je cijelo vrijeme držao na mjestu, a neke promjene što su se događale su, kao i ostatak priče, izvedene jako zbrzano i bez jasne vizije. Iako nije potrošen kao Ali i Connellyjeva, Waltz bi definitivno trebao dobiti neku značajniju ulogu u priči jer ovako djeluje skoro kao statist, čemu svjedoči i činjenica da ga se na samom kraju, kada se saznaje epilog Alitine priče, čiji je on integralni i neizostavni dio, uopće nema.

Ed Skrein i Jackie Earle Haley su dobili toliko odbojne likove da se teško uopće osvrnuti na njih, a Keean Johnson je kao Hugo poslužio samo da se na jedan tupavo nepotreban način Alitin lik prikaže i kao sposoban voljeti. Mislim, super je sve to, kao kiborg voli čovjeka, čovjek voli kiborga, ali djeluje naprosto previše cheesy i nedostojno jednog ovakvog uratka; mislim, Maze Runner, koji je imao puno više materijala za takav jedan romantični razvoj, nije išao toliko u taj ekstrem, odnosno kada je krenuo, pokazao je da je to bilo suvišno. U principu, kada sagledate cjelokupni kontekst likova, izuzev Alite nema nikoga tko je ostavio nekakav dojam na vas, koga ćete zapamtiti ili s kim ćete se moći poistovjetiti. Negativci u filmu su dosadni, neoriginalni i neinspirativni (da ne govorim uopće o tome da se ne zna tko je negativac jer se to svako malo mijenja), a taj misteriozni Nova je na koncu zanimljiv mamac, ali treba tek vidjeti ima li tu kakve ideje.

Honourable mention ide psiću! To je lik koji je doista bio simpatičan i izazvao je nekakvu emocionalnu reakciju.

Na kraju, nisam siguran što da vam kažem. Na gore postavljeno pitanje o nastavku, rekao bih da priča s Novom ipak ima nekog potencijala, odnosno da bi mogla biti bolja od ove geneze, mada sam ja možda samo preveliki obožavatelj Edwarda Nortona pa ga hoću vidjeti u toj ulozi. Međutim, ne treba bježati od toga da je film loš, plitak, šablonski i neoriginalan. Ne znam što očekujete od filma ili što se očekivalo od ove kritike, ali ne treba se libiti reći da je film loš, ma koliko godina imali, odnosno čak i ako ste tinejdžer kojemu je ovaj film namijenjen. Izuzev vizualnog spektakla i odličnih efekata, film nudi jako malo i nedovoljno za ovoliko novca i talenta involviranog u njegovu izradu. Ako ste fan dobrih efekata, isplati se pogledati film u 3D-u, međutim ako ne možete probaviti šablonsku naraciju, potraćen glumački talenat i bipolarnu tinejdžersku priču, Alita: Battle Angel (Alita: Anđeo borbe) je film kog možete preskočiti, čak i ako ste jako nabrijani i puni energije.