Želim biti najveći, kao nitko do sad; skupit’ sve i slavu doseći, njihov trener biti tad… u kina je, pretpremijerno, konačno stigao i Detektiv Pikachu, prva igrana adaptacija vjerojatno najpopularnijeg i najuspješnijeg serijala ikada. Ovaj film nazivaju dosad najboljom adaptacijom neke video igre u povijesti, a je li tomu tako – pročitajte, kao i obično, u našem tekstu!

Žanr:

Akcija, avantura, komedija

Režija:

Rob Letterman

Scenarij:

Dan Hernandez, Benji Samit, Rob Letterman, Derek Connolly

Glumačka postava:

Ryan Reynolds (Pikachu, glas / Harry Goodman), Justice Smith (Tim Goodman), Kathryn Newton (Lucy Stevens), Bill Nighy (Howard Clifford), Ken Watanabe (detektiv Hideo Yoshida)

Sinopsis:

Nakon što dobije obavijest od policije kako mu je otac, detektiv Harry Goodman (Ryan Reynolds), poginuo u nesreći, mladi Tim Goodman (Justice Smith) se nevoljko udružuje s detektivom Pikachuom (Ryan Reynolds), koji može govoriti, mada ga jedino Tim razumije. Uz pomoć mlade novinarke Lucy Stevens (Kathryn Newton) i njezina Psyducka, Tim i detektiv Pikachu moraju istražiti Ryme City kako bi otkrili misterij koji se krije iza sumnjive smrti Timova oca.

Ja sam dio one generacije koja je odrasla uz Pokémone. Kada je taj globalni megafenomen po prvi puta stigao u Europu (ja sam ga pratio preko njemačkih kanala) 1999. godine, odmah je postao enormno popularan među mojom generacijom. Domaće sinkronizacije uslijedile su vrlo brzo, tako da je i cijela moja ekipa ubrzo bila zaražena onime što smo nazivali “najboljom serijom ikada”. Igrale su se igre, razmjenjivale sličice, igrale uloge, borilo se s kartama i, naravno, pratilo se animiranu seriju i filmove. Pokémoni su živi i danas, još uvijek se emitiraju i redovito izbacuju dugometražne animirane filmove, kao i nove karte te igre, ali sada smo, po prvi puta, dobili i igranu adaptaciju. O istoj se govorilo već prije, godinama prije, međutim moram priznati da sam bio jedan od ”reakcionara” koji su tvrdili da je nemoguće prenijeti Pokémone na igrano platno jer bi se čarolija time naprosto izgubila. Međutim, nakon gledanja Detektiva Pikachua, moram priznati da sam bio u krivu i da je moguće, uz jednaku čaroliju originalnih igara i animea, prikazati Pokémone i na igranom platnu. No, krenimo redom.

Detektiva Pikachua režirao je Rob Letterman, tip koji nam je, između ostalog, donio i animirane filmove Shark TaleMonsters vs. Aliens te igrani film Gulliver’s Travels iz 2010. godine. Iako se ne radi o nekom household name redatelju, činjenica je da je Letterman, barem na papiru, bio dobar izbor za ovakav tip filma. I taj se izbor, na koncu, pokazao dobrim. Filmu se teško može nešto prigovoriti u redateljskom smislu – pristup je potpuno pogođen, balans između humora/akcije i razvoja likova je, kada su u pitanju gabariti jednog ovakvog filma, napravljen odlično, a uz to je zadržana i čarolija Pokémon franšize. Akcijske scene snimljene su efektno i vrlo dinamično, a bilo je i par izvanrednih kadrova CGI generiranog Ryme Cityja, koji su odlično prenosili atmosferu.  S druge strane, Letterman je ujedno bio i scenarist na filmu, zajedno s još troje tipova za koje, moram biti iskren, nikada nisam čuo. Tu se već javljaju ozbiljni problemi.

Naime, nitko nije realno očekivao da će Detektiv Pikachu biti pretjerano dubok film, odnosno da će se raditi o nekom Oscara vrijednom uratku koji će ući u anale filmografije. Očekivala se zabava, očekivao se dobar humor i dovoljno dobar prijenos čarolije Pokémona na filmsko platno. I tu je film uspio, međutim priča s kojom je to uradio bila je, u najmanju ruku, problematična. Sam setting i world building su odlični te su čak napravljene dobre poveznice s generalnom franšizom (poput referenci na priču Mewtwoa iz animiranih filmova ili spominjanja drugih regija), ali premisa i misterij na kojima se ovaj film temeljio nisu baš imali smisla. S jedne strane, radnja je bila i više nego predvidljiva (uz tek poneko iznenađenje), fabularne zamke (poput one s Timovim ocem) nisu djelovale pretjerano efektno (iako, ruku na srce, Ditta moram pohvaliti!), a cjelokupno mijenjanje priče Mewtwoa mi nije bilo potpuno jasno (uz to, Mewtwo je već bio negativac u filmu i to na isti način kao i ovdje) i bilo je jako nategnuto, a motivacija (kao i otkriće) glavnog negativca je bilo što nategnuto, što već viđeno. Sumarno, unatoč svoj toj čaroliji, imate dojam da je priča naprosto traljava i unatoč oduševljenju koje film izaziva, imate jedan neobično gorak okus, koji vas kvocka negdje u primozgu kao kakav djetlić i ne da vam mira. Ovoga puta, istina, to je prošlo jer se radi o prvoj adaptaciji, velikom valu nostalgije i doista vizualno impresivnom uratku, ali da je ovo, s ovom pričom, bio, recimo, nastavak ili neki kasniji film u serijalu, bio bi doista loš. Ovako, zanemarit ćete to jer film nudi dovoljno drugih stvari da vas zaokupi i očara, ali će se autori morati potruditi ako žele raditi nastavak (ili cijelu franšizu), jer ovo naprosto neće prolaziti na duže staze (mada, vidim da je scenarist već promijenjen za planirani nastavak, tako da… možda nešto i bude od toga, možda je još netko shvatio da priča treba biti bolja?).

Uz dobru režiju i problematičan scenarij, ono što u filmu neupitno štima i što je dokaz da se Pokémoni mogu prenijeti na filmsko platno su efekti i dizajn likova. Ovdje će oni koji nisu pratili Pokémone i koji ne znaju detaljno o razvoju generacija i likova možda imati problema pohvatati sve specifičnosti takvog dizajna, ali moram već ovdje naglasiti, iako će o tome riječi biti i niže u tekstu, kako je Detektiv Pikachu film za fanove, odnosno film za one koji vole i poznaju Pokémone; nije toliko hermetičan, ali dobar dio njegove čarolije leži u Pokémonima, a da bi se to sve popratilo potrebno je koliko-toliko poznavanje serijala i njegova razvoja. No, svakako, efekti su u filmu odrađeni doista impresivno. Fluidni i uvjerljivi, uspjeli su stopiti CGI svijet Pokémona sa stvarnim svijetom i tako prezentirati jednu vizualnu poslasticu. Tomu je, svakako, pomogao i dizajn Pokémona, koji je odrađen doista besprijekorno! Sve specifičnosti animiranih čudovišta su zadržane, oni su ne samo prepoznatljivi već i autonomni u svom izgledu, toliko da su neki od njih možda čak i bolji i ljepši od animiranih originala. Tu su autori filma doista učinili mnogo i posvetili su veliku količinu pažnje tome da ti likovi budu ono što jesu, ali uz to i doista dražesni i prekrasni (a ne kao, recimo… khm… Sonic… khm…). Uz to, posebno bih pohvalio vizualno impresivnu scenu s divovskim Torterrama, ali – budete vidjeli, uostalom, ako vam ime Torterra ne znači puno.

Ono što je mene možda malo zasmetalo u tomu svemu je generičnost pojavljivanja samih likova, odnosno – dizajneri su odabrali ”stvoriti” oko 100-ak Pokémona za ovaj film i ti su se Pokémoni konstantno rotirali kroz scene, kao da ih nema jedno osam puta više. Dobro, shvaćam da se išlo na uštedu i da bi prevelika raznovrsnost bila prevelik zalogaj za prvi film, ali onda su mogli smanjiti broj Pokémona… ovako ispalo je da u Ryme Cityju žive samo Charmanderi, Squirtlei, Sneaseli i par letećih Pokémona jer su se, kako god biste to okrenuli, kroz film rotirali samo oni. To nije neuobičajen CGI postupak i poznat je još iz doba klasičnog animiranog filma (tzv. rotirajuće pozadine), ali kada pokušavate stalno uočiti sva “uskršnja jaja”, onda malo dosadi stalno gledati iste face.

Što se likova tiče, njihove su priče dobro razrađene, a karakteri Pokémona su i više nego autentično preneseni na platno, pogotovo jer se ovdje radi o priči koja je neobična u odnosu na video igre i anime. Protagonisti filma, Justice Smith i Kathryn Newton, dobro su odradili uloge i imali su vrlo simpatičnu scensku energiju koja je doprinosila dinamici filma. Nisu to nekakve duboke uloge, dapače, vrlo su tipizirane, ali funkcioniraju u kontekstu ovoga filma i tu nemam nikakvih prigovora. Uz njih, značajnije sporedne uloge imali su Ken Watanabe kao policijski inspektor te Bill Nighy, kao bogati poduzetnik koji je prikovan za invalidska kolica; njih su dvojica bili standardno dobri u svojim ulogama, ali radilo se, doista, o marginalnim likovima u čije priče film uopće nije zadirao. S druge strane, Ryan Reynolds je valjda u zadnje vrijeme kao stvoren za određene uloge, tako da je jedan sarkastični i o kavi ovisni Pikachu ispao ne samo savršen i nezamjenjiv, već jednako stvoren za Reynoldsa kao i uloga Deadpoola. Priznajte, ne možete zamisliti nikoga drugoga kao Deadpoola osim Reynoldsa? E pa isto tako će vam biti i s Pikachuom. Iako su neka jaka imena bila u konkurenciji (Danny DeVito, Hugh Jackman, The Rock, Mark Wahlberg), smatram da je Reynolds bio savršen odabir i da je pretvorio Pikachua u svog lika, da je prenio svoju karizmu na njega i da je od jednog Pokémona, od kojega ne bismo očekivali takvu interpretaciju, učinio nešto posebno. Svi su ostali Pokémoni karakterno pogođeni, bilo da se radilo o cameo nastupima (poput Snorlaxa, Jigglypuffa ili Slakinga), bilo da se radilo o sporednim ulogama (poput Ludicola, Mr. Mimea, ili Aipoma), bilo da se radilo o važnijoj ulozi (poput Psyducka, Ditta, Snubbulla ili Mewtwoa). I tu je zapravo najveći dobitak ovoga filma (osim velike količine novca koju će zaraditi), u tome što je stvorenja uz koja smo odrasli i koja smo navikli gledati na jedan način uspio prikazati na svoj način, zadržavši sav onaj šarm zbog kojega smo ih inicijalno i zavoljeli.

Detektiv Pikachu je, u konačnici, ipak film za fanove. Ne da i oni koji to nisu neće izvući nešto iz njega (barem humor, ali, uostalom, nema tko nije čuo za Pikachua!), ali film je primarno usmjeren prema fanovima i buđenju nostalgije kod njih. Ima jako puno internih šala (Psyduck, Magikarp, Ditto, Snubbull, Cubone), jako puno internih referenci i općenito je smješten u svijetu čija geneza u samom filmu nije objašnjena, a koji onima koji o njemu ništa ne znaju djeluje – čudno. To je svijet u kojemu ljudi žive s nekakvim čudovištima, ukratko, ali Pokémoni su mnogo više od toga. Film to uspijeva predočiti, to nije uopće sporno, ali možda ne bi bilo loše da se prije gledanja barem okvirno informirate što idete gledati jer biste u suprotnom mogli biti jako razočarani. Ne zato što je film loš, nego zato što vam sve te interne fore naprosto neće biti jasne zbog svoje naglašene speficičnosti. Za odrasle koji idu u kino, ne bi bilo zgorega ići s nekim mlađim, a za mlađe – odite i uživajte!

Ako se na kraju pitate je li Detektiv Pikachu uspio? Jest, u to nema nikakve sumnje. Bez ikakve dileme je ovo najbolja, najvjerodostojnija i najoriginalnija adaptacija jedne video igre što smo ju imali priliku vidjeti, unatoč svim svojim nedostacima. Letterman je režijski odradio besprijekoran posao, kao i tehnička ekipa koja je ta animirana stvorenja učinila stvarnima. Uz dobre likove i karakterno dosljedne Pokémone, efektne akcije i pregršt izvrsnog humora, Detektiv Pikachu je film koji će osvojiti stare fanove i probuditi im nostalgiju, ali zasigurno privući i značajan broj novih fanova, koji će bez sumnje biti očarani ovim filmom. Ono što mu jest velik nedostatak i zbog čega nisam mogao opravdati višu ocjenu (iako bih ju rado bio napisao) jest priča, koja je doista problematična i koja će morati biti poboljšana ukoliko se serijal želi uspješno održati. Sve u svemu, pripremite se na zabavu i na nešto dosad neviđeno, a uz to pokušajte i pobrojati sve Pokémone koji se pojavljuju u filmu, jer – moraš skupit’ sve!