Recenzija: Onward (Naprijed, 2020)

U novom tekstu donosimo vam recenziju najnovijeg Pixarovog animiranog filma, Onward, koji je u kina došao početkom ožujka, ali je zbog pandemije njegovo kino prikazivanje skraćeno. Isplati li se baciti oko na ovaj film, koji se ovih dana pojavio online kao video on demand, ili je možda bolje da je pandemija prekinula prikazivanje? Odgovor, dakako, pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

Animacija, avantura, komedija

Režija:

Dan Scanlon

Scenarij:

Dan Scanlon, Jason Headley, Keith Bunin

Glasove posudili:

Tom Holland (Ian Lightfoot), Chris Pratt (Barley Lightfoot), Julia Louis-Dreyfus (Laurel Lightfoot), Octavia Spencer (Corey)

Sinopsis:

Braća Ian i Barley Lightfoot tinejdžeri su koji stanuju u predgrađu neimenovanog svijeta fantastike. U jednom trenutku, odluče se krenuti na pustolovinu u sklopu koje žele otkriti postoji li još magije u svijetu, a sve kako bi proveli barem jedan dan sa svojim pokojnim ocem, koji je umro kada su oni još bili toliko mali da ga se ni ne sjećaju.

Svijetom hara novi koronavirus. U kina više ne možemo, ali – ruku na srce – distributeri baš i ne šalju nove stvari u kina. Ovo je moja prva kritika u razdoblju u kojem su se velike produkcije kuće dosjetile pa su u formi video on demand krenule distribuirati filmove koji su netom prije velike pandemije došli u kina, ali i ubrzati streaming izdanja filmova čija su kućna izdanja planirana za neki kasniji datum. Pixarov Onward jedan je od prvih filmova koji je došao na VoD i mi smo se odluči pogledati vam i napisati recenziju.

Pixar je s ovim filmom – a to treba odmah reći – uspio biti prilično originalan, što je u ovom periodu samo po sebi priličan razlog za pohvalu. Jasno, nije ovo potpuno autorska priča – crpi dosta inspiracije iz žanra fantastike i konceptualno je temeljena na popularnoj igri Dungeons & Dragons – ali Scanlon i scenaristička ekipa uspjeli su pokupiti niz poznatih elemenata i spojiti ih u priču koja je, barem za Pixarove standarde, bila nešto neviđeno. Film je inspiriran tinejdžerskim filmovima o odrastanju, fantastikom kao žanrom i konceptom igre Dungeons & Dragons, ali je u konačnici bio jedna topla, obiteljska pustolovina, odnosno potraga za čarolijom u svijetu koji je neupitno čaroban, ali je svoju čarobnost toliko zagušio da je ona neprimjetna.

Scanlon je tu dobro poentirao i scenska dinamika Iana i Barleyja pokazala je svu toplinu, ali i dubinu ove priče, koja je zapravo jako dobar početak animacije za ovu godinu. Tehnički detalji su standardno visoko kvalitetni, tako da Pixar ni ovdje nije podbacio, a od vizualnih elemenata posebno bih pohvalio dizajn zmaja sa samog kraja filma. Humor je kao dodatak temeljnoj naraciji bio prilično dobar, na momente i bizaran (što je definitivno plus!), a film je imao i prilično zanimljivu glazbu, što je pohvala na račun Mychaela i Jeffa Danne.

U osnovi ovoga filma stoji priča o odrastanju mlađeg brata Lightfoota, Iana, koji se na svoj 16. rođendan pokušava uklopiti u društvo, ali i vlastita očekivanja, s obzirom da je od tog trenutka odrastao. Njegov je lik vrlo dobro realiziran i uvjerljiv je u svim aspektima njegovih dilema, a kroz tu coming of age priču se zapravo reflektira i njegov odnos prema starijem bratu, ali i uloga pokojnog oca u njegovom životu. Tom Holland je odlično odradio svoju glasovnu rolu, a njegova uobičajena simpatičnost došla je do izražaja i u ovoj ulozi. Isto se može reći i za Chrisa Pratta, koji je bio točno onako otkačen i zdravoseljački priprost kao što bi se od njega i očekivalo. Barley je jednako zanimljiv lik kao i Ian, a iako je fokus na mlađem bratu, film dovoljno vremena posvećuje i sazrijevanju vječno nezrelog starijeg brata, pokazujući zapravo značajnu dubinu i liku koji je od samog početka percipiran kao vrlo jednostavan. Ostali likovi – iako su Ianova i Barleyjeva majka te Mantikora vrlo zanimljivi likovi – nisu dobili previše prostora jer je naracija ipak bila značajno fokusirana na braću, čija je dinamika – zapravo – najdivniji dio ovoga filma. Scanlon je jako puno posvetio razradi i razvoju te dinamike, koja je otkrila svu kompleksnost glavnih junaka ove priče, ali i nevjerojatnu glumačku kemiju između Toma Hollanda i Chrisa Pratta, čime je ovaj film ne samo upotpunjen i zaokružen, već je i značajno dobio na kvaliteti.

Ovo nas, naravno, dovodi do same poante filma, odnosno nekoliko fokalnih točaka koje je Scanlon izvrsno razradio, ali i uklopio u cjelinu tako da ta fragmentarnost poante nije, zapravo, razvodnila samu priču. Prva i sveukupno najvažnija stvar kojom se film bavi je odrastanje, odnosno sazrijevanje u surovom svijetu bez čarolije. Ovdje je taj aspekt čarolije shvaćen i doslovno (preko magije) i figurativno, tako da je film ponudio dvojnu perspektivu koja se ispreplitala s potrebom glavnih junaka da sebi, ali i jedan drugome razjasne i dokažu neke stvari. Upravo taj njihov odnos, odnosno izgradnja bratske dinamike, druga je temeljna poanta ovoga filma i zapravo je bilo prekrasno pratiti kako je Scanlon gradio taj odnos, kako je ilustrirao sve različitosti Iana i Barleyja prije nego je donio konačni zaključak i njihovoj nerazdvojnosti. Ponavljam, Holland i Pratt su bili izvrsni te je upravo zahvaljujući njima ova poanta dobila na svojoj kvaliteti i ljepoti. U konačnici, nedostatak očinske figure, odnosno taj “upražnjeni tron” oca Iana i Barleyja treća je tema ovoga filma i pokazuje – kroz izrazito simpatičnu prisutnost oca kroz cijeli film – kako je njegova smrt utjecala na mnoge buduće događaje i, zapravo, pomogla obojici da sazriju, ali i da ojačaju i prodube svoj odnos.

Onward je jedan doista lijep, duhovit, dinamičan i krajnje šarmantan film s kojim je Pixar dobro i snažno započeo 2020. godinu. Iako koristi poznate motive, Scanlonova priča uspijeva biti dovoljno originalna da vas, u kombinaciji s odličnom tehničkom realizacijom, osvoji i zaintrigira. Jasno, kada tomu svemu pridodate karizmatične interpretacije i izvrsnu dinamiku glavnih glumaca, Toma Hollanda i Chrisa Pratta, onda dobijete film u kojemu bez imalo grižnje savjesti možete uživati od početka do kraja. No, osim narativne kvalitete i vizualne poslastice, Onward je film koji ima svoju naglašenu dubinu i tri fokalne točke koje dosljedno i kvalitetno razrađuje od početka do kraja pri čemu, dakako, uspijeva ostati konzistentan i strukturiran do samoga kraja. Onward je jedna topla preporuka i – možda je još prerano, treba vidjeti ostale animirane filmove do kraja godine – mogući kandidat za Oscara, ali uz napomenu da mu ipak nedostaje nekolicina onih estetskih elemenata da stane uz bok remek djela kao što su Wall-E, Up ili Inside Out.