Nakon niza odgoda, u domaća je kina (za razliku od kina onih zemalja koje imaju Disney+) stigao i film Mulan, koji je inicijalno trebao izaći još na proljeće. Još jedna u nizu igranih adaptacija Disneyjevih animiranih klasika, Mulan je prezentirana uz mnogo promjena, a kako je to na kraju izgledalo – pročitajte u našoj kritici!

Žanr:

Akcija, avantura, drama

Režija:

Niki Caro

Scenarij:

Rick Jaffa, Amanda Silver, Lauren Hynek, Elizabeth Martin

Glumačka postava:

Liu Yifei (Mulan), Donnie Yen (Tung), Jason Scott Lee (Bori-kan), Yoson An (Chen Honghui), Gong Li (Xian Lang), Jet Li (Car)

Sinopsis:

Nakon što Carstvu prijeti invazija sa sjevera, Car organizira vojsku i izda dekret da svaka obitelj da po jednog muškog člana u carsku vojsku. Kako bi spasila svog starog i bolesnog oca, Mulan (Liu Yifei) se iskrada usred noći i, pretvarajući se da je muškarac, upada u vojsku i postaje legendarna ratnica koja mora spasiti Carstvo.

Yifei Liu in Mulan (2020)

Sviđalo se to vama ili ne, Disney aktivno nastavlja sa svojim planom adaptacije animiranih klasika u formi igranih filmova (čak sam čuo da su u planu i Lilo & Stitch i iskreno nisam siguran što da mislim o tome). Na red je došla i Mulan, kultni animirani film iz 1998. godine koji danas slovi za jedan od najboljih i najkvalitetnijih što ih je Disney ikada napravio. Bilo je dosta kontroverzi oko ove adaptacije, pogotovo kada se saznalo da će pjesme iz originalnog animiranog filma biti izbačene, kao i neki važni likovi, poput Mushua. Disney je to (ne)uspješno pravdao, međutim činjenica je da fanovi nisu bili zadovoljni. No, hajmo vidjeti kako je to sve ispalo.

Film je režirala novozelandska redateljica Niki Caro, kojoj je vjerojatno najznačajniji uradak novozelandski film Whale Rider, čija je glavna glumica svojedobno bila nominirana za Oscara. Što se režije filma, ali i ostalih tehničkih elemenata, tiče – nema se tu što puno za prigovoriti. Disney ima jednu dosta visoku kvalitetu tehničke realizacije i Mulan je to samo dodatno potvrdila. Film je jako skladno i jako dobro kompozicijski složen, a priča se lijepo slagala od početka do kraja. Ono gdje se tehnička ekipa posebno potrudila bili su vizualni efekti i kostimografija, koji su bili doista impresivni, toliko da bi potonja čak mogla biti u konkurenciji za Oscara naredne godine. Kostimi su jako doprinijeli i društveno-povijesnoj autentičnosti ovoga filma, mada je stilizacija bila očita, iako unatoč tomu prilično efektna. Ono što je bio problem s vizualnim efektima jest to što se film jako oslanjao na njih kod izrade scenografije, toliko da je u određenim trenucima sve to djelovalo lijepo, ali prilično umjetno. Jasno, scenografi su bili prilično ambiciozni (trebalo je napraviti carsku prijestolnicu i sve ostale elemente), tako da bi izrada same scenografije bila puno skuplja i vjerojatno puno jednostavnija, ali bi djelovala autentično, što ovdje nije. I to je okej, ali u jednom trenutku nam valjda malo dosade ti efekti gdje oni nisu nasušno potrebni i film koji se toliko snažno oslanja na vizualne efekte da bi izgradio svoj svijet naprosto postaje dosadan, već viđen, unatoč činjenici da su efekti doista impresivni i čarobni. To je nešto što Disney često radi u posljednje vrijeme i zato su ti filmovi, nažalost, sve manje inventivni, sve manje čarobni i sve više šablonski radovi koji nemaju onu čaroliju koju je Disney uspješno davao svojim gledateljima više od pola stoljeća.

Još jedan tehnički aspekt koji svakako treba pohvaliti jest koreografija borbi, a koja je izvedena doista kvalitetno, ali i estetski lijepo. Nisu dobro koreografirane borbe neka novost, ali rijetko koji je film uspio realizirati to na način da su one bile doista lijepe i da su odgovarale atmosferi samoga filma. Glazba je također bila lijepa – Harry Gregson-Williams je odradio dobar posao – međutim nedostatak je u tome što barem dio originalne animirane glazbe nije zadržan, međutim to nije opaska kompozitoru, već produkciji.

Sve u svemu, Niki Caro je jako dobro vodila i organizirala ovaj film, s tim da – izuzev kostima i koreografije – taj isti film nije ponudio ništa spektakularno.

Glumačka ekipa bila je više-manje efektna, s tim da glavnu glumicu Liu Yifei svakako treba pohvaliti. Bila je vrlo kvalitetna igrana Mulan i odlično se uklopila u ovaj, nešto drugačiji ton samoga filma. Bila je izrazito simpatična, jako uvjerljiva i iznijela je Mulaninu priču jako snažno. Iako je film vrlo šablonski, Mulan je bila uvjerljiv ženski lik, čija je snaga bila prilično evidentna i značajno je doprinijela kvaliteti samoga filma. Od ostale ekipe, treba istaknuti Tzija Maa u ulozi Mulaninog oca i Yosona Ana u ulozi Honghuija. Njih su dvojica također bili jako dobro odabrani te su se efektno uklopili u film, posebice ovaj prvi, koji je svojim iskustvom bio izvanredan u ulozi starog, brižnog patrijarha. Ostali likovi su bili vrlo raznovrsni, od simpatičnog Cvrčka (Jun Yu), preko solidnog Tanga (Donnie Yen) i “čist’ okej” Cara (Jet Li), do onog vrlo neobičnog Qianga (Ron Yuan), koji je djelovao kao da je parodija likova iz niskobudžetnih azijskih kung fu filmova iz 1960-ih godina, a tako je i zvučao. Sve u svemu, uz izuzetak izvrsne Liu Yifei te solidnih Maa i Ana, likovi i glumci nisu pretjerano oduševili te su se uklopili u prosječnost samog filma. Uz to, izostanak Mushua (koji je nevješto zamijenjen onim lijepim, ali neuklopljenim feniksom) je bio prilično očit, tako da ga film gotovo nikako nije uspio nadoknaditi.

Što se tiče negativaca, rouranski ratnici su kao kolektiv bili donekle zanimljivi, međutim njihov je vođa Bori-kan bio toliko stereotipan da je ostao gotovo nezamijećen, jednako kao i ona skupina plemenskih gospodara rata koja se pojavila jednom i trebala igrati neku važniju ulogu, ali je iščezla zajedno s tom scenom i uklopila se u masi. Niti je Niki Caro, niti su scenaristi uložili nekakav trud da razrade negativce, što je u ovom kontekstu trebalo biti učinjeno jer se radilo o igranom filmu koji je, da bi se postigao veći realizam, trebao imati uvjerljive negativce. Ovi divljaci, nažalost, ne bi bili dostojni niti crtića (plus, bili su jako predvidivi). Što se vještice Xian Lang tiče, ona je tu uvedena kao zamjena za sokola Hayabusu iz animiranog filma, ali iako je imala neku ulogu u razvoju Mulanina lika (ona figurira kao njezin antipod) te je okončala svoju priču herojskim činom, logika samoga lika prilično je tanka, ako uopće postoji. Prvo, ostalo je nejasno zašto je vještica, koje uopće nije bilo u animiranom filmu, ovdje ubačena kao jedan od glavnih negativaca, a Mushu nije našao svoje mjesto u filmu. Nadalje, logika njezine motivacije je vrlo čudna – ona više djeluje kao frustrirana, potlačena žena nego kao istinski negativac – kao i njezin cjelokupni položaj u hijerarhiji likova. Uz to, ostaje nejasno zašto je ona – toliko moćna – uopće trpjela Bori-kanovo iživljavanje. U konačnici, sva ova pitanja (osim prvog), mogu se objasniti time da je ona predstavljena kao Mulanin antipod te da je u tom smislu trebala doprinijeti evoluciji njezina lika, ali takva interna logika je potpuno besmislena i učinila je ovaj lik jednako neupečatljivim kao i onaj Bori-kanov. Općenito, svi negativci ovoga filma prilično su za zaborav.

U konačnici, najveći nedostatak ovoga filma je priča. Nije scenarij per se loš, ali je priča toliko tanka i slaba da zapravo nema neku veliku vrijednost. Disney je imao različite pristupe ovim igranim adaptacijama – od doslovnog kopiranja (Kralj lavova) do originalnog pristupa (Aladdin) – tako da nije bilo potpuno neočekivano da će Mulan biti nešto drugačija. Međutim, u pokušaju da istovremeno ispoštuju ostavštinu originalnog animiranog filma i budu originalni, scenaristi su se potpuno pogubili tako da ovaj film na momente (posebice na početku) djeluje kao lijep hommage animiranom filmu, a na trenutke kao šablonski (čitaj: loš) kung fu film B kategorije. Scenaristi se naprosto nisu snašli. Htjeli su raskinuti s animiranim filmom, ali mu odati počast, dok istovremeno autentičnije obrađuju stvarnu Baladu o Mulan. Međutim, film je ostao negdje na pola puta između čarolije animiranog filma i ozbiljnog igranog filma, u nekom neobičnom limbu Disneyjeve šabloniziranosti koja se zasniva na prodaji impresivnih efekata nauštrb dobre, koherentne i originalne priče.

Ne mogu ja toliko kriviti tehničku ekipu koja stoji iza ovoga filma, ali mogu okriviti Disneyjevu produkcijsku politiku, koja se – mahom “zahvaljujući” uspjehu MCU-a, jer je taj univerzum prepun istovjetnih, neoriginalnim filmova rađenih prema istoj šabloni, ali koji pale jer se priča dobro prodaje, iako priča nije ni po čemu posebna – počela pretvarati u fordovsko štancanje filmova samo da bi se nešto proizvodilo. Mulan je tipični primjer toga kako se Disney više ni ne trudi stvoriti čaroliju na kojoj je izgrađen. Pobogu, Disneyjeve smo animirane filmove obožavali baš zato što su bili tako originalni i čarobni, a ovo je samo jeftin pokušaj imitacije toga. Čini mi se da Disney računa na to da će samim imenom (brendom) prodati proizvod, međutim dok to prolazi kod MCU-a, koji ima vojsku vjernih obožavatelja i zajednički univerzum, fanovi nisu oduševljeni ovako lošim adaptacijama animiranih filmova na kojima su odrasle generacije. Knjiga o džungli i Kralj lavova i dalje ostaju najbolje i najljepše igrane adaptacije animiranih klasika, dok sve ostalo balansira negdje između prosječnog (Ljepotica i zvijer) i lošeg (Aladdin).

Nije stvar u tome da je igrana Mulan lošija ili bolja od animirane verzije. Stvar je u tome da su to potpuno drugačiji filmovi i da izuzev par prekopiranih scena i narativnih elemenata, igrana Mulan nema prevelike veze s animiranim filmom. I to je ono što morate znati prije gledanja – ne očekujte igranu verziju animiranog filma iz 1998. godine. Ova Mulan je samostalan i drugačiji film – i to je isto i u redu i legitimno, ali postoji jedna razlika kada najavljujete film kao remake animiranog klasika, u odnosu na to kada najavljujete originalni film – remake se mora držati originalne priče, a ovaj film to nije radio. I to je zapravo minus ovoga filma, ali ne zato što nije “kopirao” animirani film, već zato što nije bilo dovoljno hrabrosti da se ovaj film realizira kao samostalni uradak neovisan o animiranom filmu, već je ostao u gore spomenutom limbu vlastite neodlučnosti i prosječnosti. Drugi problem je to što ova Mulan ne figurira dobro ni kao samostalni film, što je posljedica gore navedenih nedostataka (tanak scenarij, šablonska produkcija, zaboravljivi negativci).

Na kraju, nema se što puno za dodati o ovome filmu. Mulan je po svim kriterijima film koji se može pogledati. Nije to loš film, daleko od toga, ali je toliko neinventivan i tanak da ne može impresionirati, iako se vraški trudi uraditi to. Od pozitivnih strana svakako treba spomenuti dobru scenografiju, koreografiju borbi i odličnu glavnu glumicu, dok je sve ostalo ili loše (negativci, priča) ili potpuno neinventivno. Mulan će tako ostati nezamjetan među igranim adaptacijama Disneyjevih animiranih klasika, slično kao i Aladdin i već zaboravljena adaptacija Ljepotice i zvijeri, daleko od Favreauovih maestralnih adaptacija Knjige o džungli i Kralja lavova. Navodno je u planu i nastavak… možda se poprave, ali dok ne dočekamo taj uradak, ovaj film će ostati zapamćen kao totalni prosjek.