Recenzija: Midsommar (2019)

Pogledali smo Midsommar, novi film Arija Astera, koji se proslavio hvaljenim hororom Hereditary. Kako to izgleda kada nenadano završite u poganskoj komuni u švedskoj šumi usred proslave ljetnog solsticija, pročitajte u našoj kritici!

Žanr:

Drama, horor, misterija

Režija:

Ari Aster

Scenarij:

Ari Aster

Glavne uloge:

Florence Pugh (Dani Ardor), Jack Reynor (Christian Hughes), Will Poulter (Mike), Vilhelm Blomgren (Pelle), William Jackson Harper (Josh)

Sinopsis:

Nakon što doživi tešku obiteljsku tragediju, studentica Dani Ardor (Florence Pugh) odlazi sa svojim dečkom Christianom (Jack Reynor), s kojim je trebala prekinuti, i njegovim prijateljima u Švedsku radi promatranja proslave ljetnog solsticija u zabačenoj seoskoj zajednici u švedskoj šumi. Dok Dani i Christian testiraju svoju vezu, u komuni se počinju događati bizarne stvari koje će značajno utjecati na sudbine svih prisutnih likova.

Ari Aster je novo veliko ime u svijetu horora. Mladi američki redatelj probio se među razvikana imena prošle godine s hororom Hereditary, kog su mnogi odmah svrstali u jedno od najjezivijih ostvarenja u povijesti tog žanra. Ove godine, Aster je režirao i napisao svoj novi horor, Midsommar, kog su kritičari mahom nahvalili, neki čak tvrdeći da je značajan korak unaprijed u odnosu na Hereditary. Ja sam osobno pogledao oba, a ovome filmu sam odlučio dati priliku jer sam se jednom tako razočarao u prvi film Jordana Peelea (Get Out), ali bio oduševljen drugim (Us) pa rek’o – možda i kod Astera bude slično. Naime, meni se Hereditary nije dopao. On je imao jednu istinski jezivu atmosferu i nekoliko originalno morbidnih scena, međutim taj je film bio toliko spor i toliko samodopadan da je potencijal što ga je imao nestao zajedno u vječnoj naraciji koja je stalno dolazila tik do nekog vrhunca, samo da bi baš prije vrhunca stala i krenula u neki novi narativni ciklus koji je jednako tako trajao vječno. Cijeli film kulminirao je u posljednjih 20-30 minuta potpunim, bezumnim kaosom koji je doživio svoj kraj u jednoj bizarnoj, da ne kažem bolesno stupidnoj sceni koja ostavlja onaj slavni ‘WTF?’ efekt, ali ne u pozitivnom smislu. Midsommar mi je po fabuli izgledao zanimljivije, međutim nakon dva i pol potrošena sata, mogu samo reći da Aster i dalje ima identičnu narativnu šablonu, s tim da je ovaj film u svojoj suštini još stupidnija metafora od onog prvog. No, krenimo redom.

Da ne ispada da smo pljujem po čovjeku, ima Aster i nekolicinu dobrih stvari u svojim radovima. Kao prvo, stilski i umjetnički je vrlo snažan. Ima osjećaj za kadar, ima osjećaj za kameru i njegovi su svjetovi doista vrlo precizno i pedantno kreirani. Njegov stil bi se najlakše mogao opisati kao nadrealno realan, s obzirom da on zapravo ne krši pretjerano to načelo realiteta – njegove su priče načelno vrlo realistične, samo bizarne – ali svemu tome dodaje jedan specifični i umjetnički visoko sofisticirani dodir onog nadrealnog. I u tom u je vrlo originalan, to mu se mora priznati. Originalnost njegovog stilskog pristupa horor žanru je neosporiva i to je u Midsommaru zbog specifične lokacije snimanja, ali i mitološkog konteksta još više došlo do izražaja. Iako možda ima pojedinih očito prenaglašenih kadrova koji onda djeluju predvidivo što se tiče daljnjih događanja, u cjelini je taj tehnički dio odrađen doista besprijekorno.

Isto tako vrijedi i za glazbu. Aster nije jump scare redatelj i takvih je scena u njegovim filmovima razmjerno malo (Hereditary ih ima nešto više od Midsommara). On svoj horor gradi atmosferom i ugođajem, želeći kod gledatelja primarno izazvati tjeskobu. U tom je smislu njegova bizarna realnost pun pogodak, međutim osim onim očitim, Aster svoju atmosferu nastoji izgraditi i muzikom, koja je uvijek, ali uvijek prikladna. Bilo da se radi o gotovo ekspresionističkoj, tjeskobnoj glazbi koja izaziva očitu neugodu, bilo da se radi o kakvom kontradiktorno veselom komadu koji djeluje jezivo baš zato što je neuklopljen u kontekst, kao da vam netko upali Jacquesa Houdeka dok nekome sakati unutarnje organe. Za Midsommar je glazbu komponirao izvjesni Bobby Krlic, meni osobno nepoznat, ali koji je jako dobro pogodio tu atmosferu Asterovog filma.

I tu, s dobrim stvarima, otprilike završavamo.

Ovaj gornji kadar, četiri potpuno zbunjene persone koje promatraju nešto u daljini, možda najbolje opisuje mene tokom i nakon gledanja ovog filma. Tko je gledao ili bude gledao, znat će da ovi tipusi nisu zbunjeni jer ne znaju što se događa, već upravo zato što znaju što se događa i to im djeluje nevjerojatno. To je možda najbolji opis za ovaj film, u usporedbi s kojim Hereditary doista djeluje kompaktno i zanimljivo, a ne kao prepotentna narativno beskonačna i nedorečena glupost čiji je kraj lišen svakog racionalnog i iracionalnog uma. Prilikom pripreme za pisanje, pročitao sam da je ovo trebao biti klasični slasher film centriran oko poganskog kulta u ruralnoj Švedskoj. Ja sam, doista, bio uvjeren da će to i biti, ali onda sam pročitao da se u cijelu priču upleo Ari Aster. Aster je sirota u svojim ranim tridesetima doživio težak prekid pa je odlučio da umjesto da odradi svoj *ebeni posao izmijeniti scenarij i to tako da je inicijalni film potpuno promijenio karakter i postao bizarna metafora o složenom prekidu koja ne vodi ničemu. Neću vam pretjerano otkrivati detalje radnje, ali Midsommar prati istu onu ubitačno dosadnu narativnu šablonu koja krene s dobrom izgradnjom napetosti i tik pred vrhunac, sve splasne i ode u drugom smjeru. Točno znate kada će se nešto dogoditi i da nakon toga kreće neka druga fabularna linija, ali sve se to gradi prema nekom kraju koji je ne samo antiklimaktičan, već i izrazito sulud, da ne kažem glup. Ono što zasigurno znate jest to da će eskalacija biti takva da ćete posljednjih 20-30 minuta gledati potpuno ludilo i da će radnja fino otići u “tri lepe”. Tako je i bilo. Bizarni antiklimaksi nizali su se svojim predvidljivim tokom, da bi kraj bio jedan odvratan sukus potpunog, gotovo nijemog ludila koji ne samo da nije izazvao željeni učinak tjeskobe, već je izazvao jedno generalno gnušanje nad vlastitom egzistencijom. Klimaks, odnosno antiklimaks ovoga filma je istinski odvratan i samo Asteru razumljiv metaforički prikaz njegova prekida kroz morbidni prekid dvoje protagonista. Jedini adekvatni smisao ove priče je taj što Dani, kojoj je Aster nakalemio sve moguće tragedije ovoga svijeta, dobije nekakvu satisfakciju na kraju, mada je upitan smisao čak i te posljednje scene.

I dok je Hereditary na momente bio istinski jeziv (osim onog kraja i onog blesavog spaljivanja Gabriela Byrnea, koje je djelovalo smiješno), ali se ta jezivost naprosto razvodnila u loše strukturiranom scenariju koji je ubijao svaki tračak jeze u filmu, Midsommar ni u jednom trenutku (dobro, bila je jedna scena kada je Dani na tripu od nekih gljiva) nije bio strašan. Ne znam kako je ovo čudo prošlo pod horor niti što u ovom filmu ima elemente horora. Je li malo jeziva atmosfera jest? Ali jeziva je i u Shayamalanovom Zaselku, a taj je psihološki triler(!) jeziviji i ima više elemenata horora od ovoga. Midsommar u konačnici više djeluje kao kakav bizarni dokumentarac o poganskim ritualima u Švedskoj nego igrani film koji bi nominalno trebao biti horor. Meni je jasno da je Aster htio izazvati tjeskobu i na taj način snimiti jedan neobičan psihološki horor, ali ja doista ne znam što bi u ovom filmu trebalo izazivati tjeskobu. Jako je predvidljiv, to mu je isto velika mana, sav taj tjeskobni potencijal što ga je film imao ostao je lebdjeti u maglici floralno-morbidne pastorale koja kulminira orgijama i paljenjem tipa odjevenog u medvjeda, kojemu je prethodno izvađena utroba. I da, vjerujte mi, moj rendering kraja zvuči zanimljivije nego što taj kraj doista jest.

Midsommar je promašaj u narativi, promašaj je u ambijentu, ali hajde – bar su likovi dobri. (…) Nah, nisu, zezam vas. Likovi su možda najlošiji dio ovoga filma. Šveđani su iz nekog razloga očigledno jezivi negativci ovoga filma, ali to, naravno, vide svi osim četvero glupih Amera, koji se s njima sprijatelje iako su ovi očitiji u svojim zlim namjerama od Freddyja, Jasona i Michaela Myersa zajedno. Što su se Asteru zamjerili Šveđani ne znam, ali to da su u jednoj razvijenoj europskoj zemlji, uz to i članici UN-a i Europske unije prisutni tipovi koji… a sam bog zna što oni rade tamo, zapravo… a da organi reda za to ne znaju, iako ovi nisu ni po čemu posebno izolirani osim po činjenici da borave u šumi, ali neki od njih su strani studenti na razmjeni u Sjedinjenim Državama, tako da očito se školuju u civilizaciji što opstojnost ovakvog kulta čini još manje vjerojatno, mi djeluje ne nadrealno, već naučno fantastično. U filmu Hereditary je negativac bio nadnaravne prirode i to je, kada radite nadnaravni horor, u redu. Premisa je takva i onda to procjenjujete prema tim kriterijima (taj film je svog negativca očajno iskoristio, ali to je već tema za neki drugi članak), međutim ovdje je negativac itekako opipljiv, stvaran je, a Aster ga je pretvorio u kriminalno loš i neuvjerljiv kult čija je sama opstojnost jedan enormni plot hole. S druge strane, možda se, barem, potrudio oko pozitivaca? Niti malo. Mark (Will Poulter) je toliko šablonski lik, toliko stereotipan da me uopće čudi da je Poulter pristao na ovako debilnu ulogu. Josh (William Jackson Harper) je tu kao da ga i nema. Postavi koje pitanje, ispljune koju repliku, ali na kraj filma se uopće ne sjećate da je on tu bio. Što se Christiana (Jack Reynor) tiče, to je moguće jedan od najdosadnijih, najglupljih i najiritantnijih likova što je ikad napisan za neki igrani film. On je u svakom pogledu potpuni šonjo – ljenčina, neradnik, nesposoban zauzeti se za sebe, kukavica bez stava, neoriginalan – i dok on vjerojatno ima neki simbolični kontekst u Asterovoj metaforičkoj viziji vlastitog prekida, na filmu je toliko loš da na trenutke mislite da je momak granične inteligencije. Velik broj scena s njim su bile ili smiješno glupe ili prosto glupe, s tim da nisam siguran koja je bolja varijanta. Tomu treba dodati i vrlo neinspirativnu Reynorovu interpretaciju lika. Dani Ardor (Florence Pugh) je jedina imala neki razvoj i luk u ovoj glupoj priči i može se reći da se Aster potrudio oko nje. Njezin problem je što je dobar dio njezine priče generalno neuvjerljiv, ali i što je u konačnici pretvorena u alat za realizaciju metaforičkog antiklimaksa od kraja, izgubivši tako svaku osobnost i samostalnost kao lik.

Ari Aster je neupitno talentiran momak. Međutim, to su govorili i za malog Halilovića, pa momak danas jedva skuplja minutažu u šrot klubovima po nižim ligama. Čisti, sirovi talent bez umijeća je ništa. Svi veliki redatelji su neupitno bili talentirani (od Hitchcocka do Nolana), ali su uz to imali i umijeće. Aster to umijeće ima u tragovima, ali to nije ni približno dovoljno da bi njegovi filmovi postigli učinak koji on želi, a to je redefiniranje horora. Hereditary još koliko-toliko funkcionira na idejno-tehničkog razini (ima samo jako, jako glupu premisu), dok Midsommar u tom smislu ne ostvaruje apsolutno ništa. Osim načelne tehničke i estetske sofisticiranosti, ovaj film ne nudi apsolutno ništa osim glupe premise, potpuno promašenog ugođaja (film je prije crnohumorna komedija s dozom autoironije nego horor) te loših, dosadnih i šablonskih likova koji ni po čemu nisu upečatljivi. Što to na kraju ispada? Midsommar na kraju ispada jedno sofisticirano preseravanje tipa koji očito nasilu želi uraditi nešto čemu (barem još) nije dorastao. Ari Aster ne razumije horor dovoljno dobro da bi ga mogao redefinirati, toliko je očito nakon gledanja ovoga filma. On ima neku ideju što bi htio s tim, ali ispada prepotentno i samodopadno, a bez ikakvog pokrića. Ovako nešto može si dopustiti možda David Lynch, koji je majstor kakvog film nikada nije i neće više imati, a od novijih autora Jordan Peele, za kog se bez imalo problema može reći da dovoljno dobro razumije horor da ga može redefinirati. Ari Aster ne spada u tu kategoriju i možda bi bilo bolje da se prebaci na žanr kog bolje razumije, nego da stvara dvaipolsatne filmove nakon kojih je jedina tjeskoba koju ćete osjećati ona zbog vaše glupe odluke da odete gledati ovako glup i bizaran film.