Pretpremijerno smo pogledali Knives Out, najnoviji whodunit krimić, koji je okupio impresivnu glumačku postavu upletenu u smrt starog obiteljskog patrijarha. Je li najnoviji film Riana Johnsona dostojan Agathe Christie i sličnih uradaka iz 70-ih i 80-ih, ili se pak radi o prenapuhanom filmu sa zvjezdanom postavom? Pa – pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

Krimi, drama, komedija

Režija:

Rian Johnson

Scenarij:

Rian Johnson

Glumačka postava:

Daniel Craig (detektiv Benoit Blanc), Chris Evans (Hugh Ransom Drysdale-Thrombey), Ana de Armas (Marta Cabrera), Jamie Lee Curtis (Linda Drysdale-Thrombey), Michael Shannon (Walter “Walt” Thrombey), Don Johnson (Richard Drysdale-Thrombey), Toni Collette (Joni Thrombey), Lakeith Stanfield (detektiv Elliot), Katherine Langford (Megan “Meg” Thrombey), Christopher Plummer (Harlan Thrombey), Jaeden Lieberher (Jacob Thrombey), Frank Oz (Alan Stevens), M. Emmet Walsh (G. Proofroc)

Sinopsis:

Bogati romanopisac Harlan Thrombey (Christopher Plummer) poziva svoju inače disfunkcionalnu obitelj na proslavu svog 85. rođendana, nadajući se da će ih pomiriti i ponovo približiti jedne drugima. Međutim, jutro nakon rođendanske zabave, obitelj pronalazi svog domaćina mrtvog. Uz pomoć iskusnog detektiva Blanca (Daniel Craig), policija mora istražiti ovaj slučaj u kojemu su svi podjednako sumnjivi i svi imaju valjan motiv. I, tko je ubojica?

Godine 1976., slavni pisac i scenarist Neil Simon, proslavio je tzv. comedy mystery žanr filmom Murder by Death. U tom whodunitu koji je parodirao slavne likove iz detektivskih romana, Neil Simon je prezentirao svo svoje spisateljsko umijeće, ali i enormno dobro poznavanje krimi žanra, koji je upravo u ovom filmu dosegao jedan svoj vrhunac. Britak, domišljat, a opet vrlo dosljedan žanrovskim pravilima, Simon je od “sprdačine krimića” napravio jedan od najdomišljatijih i najzabavnijih filmova što sam ih ja ikada gledao. Kada sam vidio da Rian Johnson planira napraviti nešto vrlo slično, moram priznati da sam se prilično obradovao. Iako imamo i dosta trilera pa čak i krimića, whodunit je žanr koji je na filmu godinama bio praktički mrtav, tako da sam, nakon gledanja trailera i upoznavanja glumačke postave, bio prilično uzbuđen zbog ovoga filma. Nakon odgledanog filma i nekoliko oscilacija tokom gledanja, moram reći da sam i više nego zadovoljan konačnim proizvodom. No, krenimo redom.

Rian Johnson je prije gotovo 15 godina dobio inicijalnu za ovaj film, a kako se ispostavilo kroz razgovore – temeljna inspiracija bila mu je Agatha Christie, jedna jedina “Kraljica krimića”, koja je, možda više od ijednog krimi autora, proslavila whodunit žanr. Međutim, činjenica je da su romani Agathe Christie vrlo specifični, često ladanjski i vrlo staromodni u odnosu na moderno društvo, tako da je Johnson, naravno, morao modernizirati cijeli aspekt. U tom je kontekstu Knives Out mnogo sličniji krimi filmovima iz 70-ih, posebice onima koje je pisao Neil Simon, a koji su imali, praktički identičnu formulu. Whodunit nema neku zahtjevnu formulu – imate zločin (u pravilu je to ubojstvo) i zatvoreni krug potencijalnih počinitelja, svi među kojima su sumnjivi te su imali prikladan motiv. Jasno, tu je uvijek briljantni istražitelj, uglavnom nepovezan s policijom, koji uočava detalje te uspijeva pronaći ubojicu, a to je mahom ili onaj na koga najmanje sumnjate, ili onaj za kog se čini da je nemoguće da je počinitelj. No, upravo je zbog te jednostavne formule teško napraviti dobar whodunit, a tim više ako ga idete kombinirati s drugim žanrom poput, u ovom slučaju, crne komedije.

Koliko je toga originalno u Johnsonovoj koncepciji teško je reći – imao je dobre uzore po kojima je radio – ali svakako je uspio u dvama stvarima u kojima je trebao uspjeti. Za početak, pogodio je formulu. Johnsonov Knives Out ima sve elemente jednog briljantnog whodunita i u tom je smislu pun pogodak. Imate centralnog lika – žrtvu – oko koje se vrti cijeli misterij. Imate kuću prepunu “bijesne čeljadi”, sve redom snobova i neradnika koji uživaju u milijunima starog pisca, ali koji svi redom dobivaju motiv kada se ispostavi da ih je stari odlučio razbaštiniti. Naravno, tu su i standardno tupavi policajci i briljantni istražitelj koji, svojim avangardnim metodama, riješi slučaj. Svi ti elementi izvanredno su postavljeni, a maestralna glumačka postava, o kojoj ćemo više reći kasnije, odlično je odradila svoje uloge. Međutim, svi ostali elementi krimića su također briljantno posloženi, tako da ćete imati pregršt lažnih tragova, naizglednih alibija, preokreta i napetih trenutaka, koje je Johnson jako efektno kombinirao s modernim dobom u kojemu je radnja smještena. I upravo tu se krije drugi uspješni element ovoga filma – njegova modernost. Naime, rekao sam da je vrlo teško biti originalan u ovome žanru, a da pritom ne probijete njegove okvire; whodunit postoji već dugo, a osim književnih, imamo i dovoljno klasičnih filmskih primjeraka da je vrlo teško zamisliti neku varijaciju na temu koja bi bila uspješna, a da već nije viđena. Međutim, ondje gdje je bio ograničen u smislu originalnosti, Johnson je imao slobodu što se tiče modernosti i to je maksimalno iskoristio. Osim što je u tehničkom aspektu film sniman i dizajniran vrlo moderno, postoji u njemu cijela serija suvremenih elemenata (računalna tehnologija, kulturološke reference, potjera automobila, itd.) koje inače ne viđamo u whodunit filmovima, ali koje je Johnson briljantno uklopio u inače dosljedan kontekst i ambijent tog žanra.

Humor, koji je jako bitan aspekt ovakvih filmova, povijesno gledajući, naprosto je impresivan. Naime, za razliku od Neila Simona, koji je svojim humorom parodirao klasične detektive i njihove metode, Johnson je tu parodiju ublažio, ali je zato naglasio crnohumorne aspekte u filmu, koji su bili naprosto genijalni. Nije to tipični humor, vrlo je “britanski”, da se tako izrazim, ali savršeno funkcionira u ambijentu ovoga filma i upotpunjuje uspješnost realizacije samog Johnsona. Iako će vam se na trenutke, pogotovo tijekom sredine filma, činiti da je sve previše jednostavno i da Johnson nije baš shvatio poantu žanra, nemojte se zavarati – Johnson je itekako dobro razumio whodunit i iskoristio je to svoje znanje do maksimuma da bi publici predstavio nešto više od dva sata čistog užitka.

Iako su više-manje tipizirani, likovi su se u filmu uspjeli izboriti za svoj glas i za svoju autentičnost. Ono što je Johnson kolektivno ostvario jest to da su svi likovi žanrovski usklađeni i da nitko od njih ne odudara, odnosno da nemate dojam da netko ne pripada onome što očekujete od whodunit filma. Iako nije najviše na ekranu i zapravo djeluje vrlo zakulisno – što je nerijetko bio slučaj s Poirotom u romanima Agathe Christie (dapače, slavni Brko se u romanima znao pojavljivati na samom kraju) – detektiv Benoit Blanc je vjerojatno najvažniji lik, s obzirom da njegovo rješavanje slučaja predstavlja sukus ovoga filma i nudi gledatelju odgovore na sva pitanja. Blanca je teško usporediti s nekim konkretnim, s obzirom da ima odlike nekoliko slavnih detektiva (uočit ćete Holmesa, Poirota, itd.), ali je u svakom slučaju krajnje zanimljiv i krajnje ekscentričan. Njegov južnjački naglasak daje mu ne samo neku vrstu crnohumorne egzotičnosti (na čemu je Johnson odlično poentirao u kontekstu šala), već i dašak originalnosti, s obzirom da redneck detektiva baš i nismo imali. Daniel Craig je djelovao kao zadnja seljačina iz neke vukojebine u Alabami ili Mississippiju u ovom filmu, što je zapravo najveća moguća pohvala za tipa koji je onako sofisticirano tumačio Jamesa Bonda. Ne znam koliko je to doista igralo ulogu, ali svidjela mi se igra mačke i miša koju je igrao s Martom, a koja me strašno podsjetila na lik Porfirija Petroviča iz Zločina i kazne, koji je imao vrlo sličan pristup u razgovorima s Raskoljnikovim. U svakom slučaju, genijalno osmišljen i realiziran film čiju je ekscentričnost bio užitak gledati.

Iako je zapravo potpuno seronja u filmu, Chris Evans je uz Craiga bio najbolji dio generalno izvrsne glumačke postave, s tim da je uloga Rasnoma Drysdalea bila jedna od glavnih. Izrazito duhovit (dijalozi i replike koje je Johnson pisao za njega su genijalni!), vrlo realističan i majstorski odglumljen, Ransom je idealan prikaz bogatog neradnika koji je cijeli svoj život orijentirao oko činjenice da je potomak bogate obitelji, a uz to je još i vrlo zgodan pa, zapravo, nema nekih prevelikih briga u životu. Njegova se priča odlično nadopunjuje na onu Marte Cabrere, koju je tumačila Ana de Armas i koja je, iako nije došla do izražaja, centralni lik ove priče. Ona je, zapravo, glavni lik, ali se radi o ulozi koja je, unatoč moralnoj ljepoti njezina lika i težini njezine priče, daleko inferiorna ekscentričnom Blancu i dominantnom Ransomu, tako da ju zapravo teško možete doživjeti kao nositelja radnje, iako ona to jest i Johnson ne zaboravlja naglasiti to. De Armas je bila odlična, ali u odnosu na sve ove bizarne face što su defilirale ekranom – njezin je lik možda previše normalan, što, srećom, nije neki nedostatak u ovom slučaju.

Svi su ostali likovi bili zanimljivi i bizarni na svoj način, tako da ne možemo reći da postoji neki nedostatak u karakternom aspektu filma. Posebno bih pohvalio legendu Christophera Plummera u ulozi Harlana Thrombeyja, žrtve ovog krimića. Iako se pojavio relativno malo i to kroz retrospekciju, Plummer je bio i dovoljno zanimljiv, i dovoljno duhovit da savršeno iskoristi svoje vrijeme. Slično je i sa Jamie Lee Curtis, koja u svom karakteristično genijalnom stilu tumači Harlanovu najstariju kći. Njezina je uloga tim upečatljivija što je jako puno toga odradila mimikom, uz relativno malo dijaloga. Don Johnson i Michael Shannon su bili vrlo uvjerljivi u svojim ulogama, dok me posebno iznenadila Toni Collette, koja je izvanredno odradila za sebe atipičnu ulogu potpune glupače. Pohvala ide i mladim glumcima, Katherine Langford i Jaedenu Martellu (odnosno Lieberheru), koji su odlično utjelovili sukobljene političke aspekte u filmu. U filmu se pojavljuje i Frank Oz, odnosno lutkar i glas slavnog Yode, kog prvi put vidim u igranoj ulozi, ali i veteranka K Callan, koja je bila scene stealer u ulozi majke(!) osamdesetpetogodišnjeg Harlana Thrombeyja. Da vam spojlam odmah, ni oni u filmu nisu znali koliko ima godina.

Što se policajaca tiče, Lakeith Stanfield i Noah Segan su utjelovili više-manje standardno bezidejne policajce, s tim da Johnom nije pretjerivao u karikiranju policijskih službenika, kao što je to čest slučaj u klasičnim krimićima. Stanfieldov detektiv Elliot nije toliko glup, koliko je pragmatičan i ne ide u dubinu kao Blanc, dok je Seganov Wagner vrlo duhovit, ali profesionalan tip, koji više djeluje kao dijete koje je ugledalo kakvu igračku, nego kao policajac, ali to ima simpatičan humorni učinak i svakako ga čini prihvatljivim publici.

Tehničke aspekte, atipično za mene, smještam u ovaj dio, ali jednostavno je tako ispalo tokom pisanja. Mada, vjerojatno nitko ne obraća pažnju na to. Svakako, o modernizaciji koju je Johnson dobio u ovaj žanr sam govorio, ali od ostalih tehničkih aspekata posebno bih pohvalio izvrsnu glazbu Nathana Johnsona, inače redateljevog rođaka, koja, iako možda neće biti previše pamtljiva, odlično upotpunjuje atmosferu filma, ali i samoga žanra, koji zahtijeva baš ovakav tretman. Drugi aspekt je scenografija, posebice interijeri, koji su istovremeno bili i dosljedni atmosferi samoga filma, ali i neopisivo maštoviti, odvažni i nadasve impresivni. Pažnja što su ju scenografi usmjerili na detalje Harlanovog doma i nekih prostorija je nešto najimpresivnije (pogotovo jer se ne radi o CGI-ju) što sam vidio nakon dugo vremena i fantastično evocira neka ljepša razdoblja iz povijesti filma.

Što se poante i subkontekstualnih elemenata filma tiče, treba kazati da je Johnson ostao dosljedan žanru i nije previše širio tematiku, odnosno – ono što i jest proširio je istovremeno bilo i simpatično, i duhovito, i s mjerom. Knives Out može poslužiti kao jako dobra studija ljudske psihe, pogotovo američkog kapitalizma i ideje o američkom snu, odnosno pokazuje nam, iako je to zapravo podređeno misteriji samoga filma, koliko ljudi mogu biti sebični, niski i pohlepni. Istovremeno, Johnson je u film ubacio određeni politički kontekst te se reflektirao na aktualnu društveno-političku situaciju u Sjedinjenim Državama, posebice u kontekstu Trumpa i njegove politike, ideoloških besmislica ljevice i desnice te odnosa prema imigrantima, ali kao što sam rekao – radi to s mjerom. Iako su neki noviji filmovi pretjerivali s političkom korektnošću i sličnim glupostima, Johnson je gotovo autoironično pristupio “svojoj politici” te ju je, u principu, iskoristio kako bi joj se narugao. Jasno, ironija je ovdje u funkciji katarze, koliko god ona sitna bila, ali unatoč tome je izrazito dobro iskorištena i Johnson je majstorski poentirao na onom aspektu na kojem su se lomili mnogi suvremeni filmovi, koji su u nemogućnosti da vješto balansiraju između filma i pouke postali dosadni i naporni. Zaključak je da, iako je Johnson blago rastegnuo gabarite whodunita te se osvrnuo i na druge aspekte važne za suvremeno društvo, ni u kojem trenutku nije bio, niti je htio biti pretenciozan – što pokazuje koliko je truda uloženo u izgradnju ovog izvrsno napisanog i konstruiranog scenarija.

Jedini nedostatak ovoga filma leži u činjenici da je nakon sad već skoro 200 godina detektivskih priča i romana vrlo teško smisliti apsolutno originalan whodunit misterij. Johnson je, za divno čudo, uspio u tome – iako se reference na majstore jasno vide – ali je sam misterij u jednom trenutku toliko zakomplicirao da ga je bilo malo teško pratiti. No, opet, ostavljao je dovoljno tragova da u svakom trenutku uočite, ako već ne što, onda da barem nešto ne štima s cijelom pričom. Ako želite riješiti misterij, pazite na detalje – Johnson ostavlja tragove tokom cijelog filma i čak kada vam se čini da je stvar riješena i da je misterij gotov, ako ste dobro pratili film, prisjetit ćete se da postoji još par neriješenih detalja, a koji – kako se ispostavlja – imaju presudnu ulogu u priči. Kao što sam već rekao, svi elementi krimića u ovom filmu su maestralno odrađeni, ali imam osjećaj da je film mogao biti jednako efektan da nije bilo toliko namjernih navlakuša, koje na par trenutaka pred kraj filma postaju malo zamorne. Srećom, kada se to dogodi, film vrlo brzo ponudi konačno rješenje tako da, zapravo, jedva i primijetite da vas je film zbunio više nego što je trebao. Međutim, to je sitna tehnička zamjerka i nema nikakvog utjecaja na gledanje samog filma u cjelini.

Možda to nismo ni znali, ali Knives Out je film koji nam je bio jako potreban. Iako koristi provjerene formule i žanr koji je itekako dobro razrađen, Johnsonov whodunit krimić je došao u trenutku kada je američka kinematografija zaboravila na jedan od najpopularnijih i najzabavnijih žanrova što nam ga je, povijesno gledano, ponudila. Neil Simon je prije 40-ak godina radio čuda s ovim žanrom na filmu, a policijske i detektivske serije (tipa Columbo, Murder, She Wrote, Kojak, itd.) su bile hit i tokom 80-ih godina; međutim, s vremenom je taj žanr nekako izgubio na važnosti i ta “laka misterija” s daškom komedije, koja je i danas tako simpatična, zamijenjena je drugim žanrovima, dok su trileri i krimići postajali sve mračniji, ili pak sve više šablonski (i s elementima akcije). U tom je smislu Johnsonov film jako važan i veliko osvježenje kojemu se, već sada, vrijedi iznova vratiti, čak i kada znate što i kako se dogodilo, jer film posjeduje taj jedan specifični šarm koji će vas zazivati nanovo i nanovo.

Uz visoku tehničku realizaciju te vrlo pedantno i do detalja razrađen scenarij, Knives Out kapitalizira podjednako na svojim tehničkim elementima, koliko na priči i, možda najviše, na izvanrednoj zvjezdanoj postavi koja mu ne samo izvrsno pristaje, nego ga čini još više neodoljivim nego što on to jest na prvu. Kao i konačno rješenje koje prezentira Blanc, tako se i Johnsonov film slaže savršeno kao najljepša slagalica i pretvara se u kompaktnu i prekrasnu priču koju ćemo svakako pamtiti kao jedan od najzanimljivijih filmova ove godine.