Recenzija: I Lost My Body (2019)
Pogledali smo novi Netflixov animirani Francuski film I Lost My Body. Našu recenziju filmu I Lost My Body pročitajte u članku.
Žanr:
Animacija, drama, fantazija
Redatelj:
Jérémy Clapin
Scenarist:
Jérémy Clapin, Guillaume Laurant
Glumci:
Hakim Faris, Victoire Du Bois, Patrick d’Assumçao
Radnje ukratko:
Priča o Naoufelu, mladiću zaljubljenom u Gabrielle. U drugom dijelu grada, odsječena ruka bježi iz laboratorija za seciranje, odlučna da ponovno pronađe svoje tijelo.
Priča animiranog Francuskog filma I Lost My Body prati lika Naoufela čija je ruka odsječena, te zapravo pratimo dva pogleda priče, jedan iz perspektive lika, a drugi iz perspektive njegove odsječene ruke koja je dobila samostalnu svijest i kretanje. Tu je i djevojka, Gabrielle, koja igra veliku ulogu u jednom aspektu, ali glavni dio filma je fokusiran na dječaka Naoufela i njegovu odsječenu ruku. Fundamentalna prepreka i za dječaka i za njegovu ruku je preboljeti prošle tragedije odvajanja: smrt dječakovih roditelja i, u drugom slučaju, gubitak tijela ruke. A sve je to u skladu sa slikom autoreferencijalnog pulsa raskida veze modernog animiranog prikaza, poput ovog, od tradicionalne rukom crtane animirane kinematografije.
Dok pratimo ruku, koja se odvaja i odlazi od tijela, gledatelji dobivaju razne poglede unazad na trenutke kada je tijelo bilo cijelo. Od gubljenja posla, do zaljubljivanja, ovaj film vas vodi na jedno grandiozno i nostalgično putovanje.
Mladom djevojkom u filmu, on nam obećava i romantični zaplet, međutim, djevojka Gabrielle nije ovdje samo u službi romanse, već da pomogne dječaku na njegovom putu izlaska iz jadnog i depresivnog života, te ostavljanja prošlosti iza sebe. Koliko god to nekada teško bilo.
Film se jako oslanja na nostalgiju, čime nas vraća u naša djetinjstva, neke stare dane, a kao što će mnoge osobe reći, bolje dane, što je naravno samo vezano s mladošću, slobodom i bezbrižnošću, baš onakvu kakvu vidimo kroz reminiscencije Naoufela i ruke u filmu.
Vizualno je film predivan. Možda se nekome neće svidjeti ovakav 2D/3D stil animacije, ali mene je oduševio tim nekim osvježenjem (iako priliči više starijim, ručno crtanim animiranim filmovima), a pogotovo njegov pejzaž, koji je zaista nešto posebno.
I Lost my Body na trenutke zna nasmijati, dok već u drugima nas gotovo tjera u plač kroz razne scene nostalgije, povezane s odličnom popratnom glazbom. Ako vam se ovaj film bude svidio, a ja vjerujem da hoće, budite sigurni da ćete još danima nakon gledanja razmišljati o njemu, i vjerujte, niste jedini.
Film I Lost my Body je osvojio nagradu za Najbolji animirani film 2019. godine na New York Film Critics Circle, te je jedan od glavnih kandidata za animiranog Oscara, i to s pravom. Ovo je drugi Netflixov fantastični animirani film ove godine, nakon animiranim stilom vrlo sličnog i odličnog Božićnog filma Klaus. Da budem iskren, prije ovog filma mislio sam da će Klaus uzeti Oscara za najbolji animirani, sada više nisam siguran.
