Recenzija: Green Book (2018)

Pretpremijerno smo pogledali Zelenu knjigu, jedan od glavnih kandidata za Oscara ove godine, s Viggom Mortensenom i Mahershalom Alijem u glavnim ulogama. Temeljen na stvarnom prijateljstvu između slavnog pijanista Dona Shirleyja i njegovog vozača, Green Book je nesumnjivo jedan od najupečatljivijih filmova godine. No, što mi mislimo o svemu? Kao i obično, pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Biografski, komedija, drama

Režija:

Peter Farrelly

Scenarij:

Nick Vallelonga, Brian Hayes Currie, Peter Farrelly

Glumačka postava:

Viggo Mortensen (Tony Vallelonga), Mahershala Ali (Don Shirley), Linda Cardellini (Dolores Vallelonga)

Sinopsis:

Nakon što se klub u kojemu je radio kao izbacivač zatvori zbog renoviranja, Tony Vallelonga, rasistički nastrojen snagator talijanskog porijekla, prihvaća posao vozača genijalnog pijanista Dona Shirleyja tokom njegove koncertne turneje po rasističkom jugu Sjedinjenih Država. Putujući od New Yorka do delte rijeke Mississippi, Shirley i Vallelonga se suočavaju s vlastitim osobnostima, ali i predrasudama, iz kojih obojica izlaze – snažniji.

Zelena knjiga za crnce motoriste bila je stvarni putni vodič koji se izdavao u Sjedinjenim Državama, a koji je Afroamerikancima davao popis lokacija na kojima su bili dobrodošli; to se mahom odnosilo na rasistički jug. I dok za malo bolje poznavatelje američke povijesti tako otvoreni rasizam nije ništa neobično, kada to vidite na filmu, kada neke od apsurdnih situacija zapravo doživite (u ovom slučaju kao gledatelji, ali s obzirom da je film vrlo pristupačan, dio neugode doživljavate kao da ste osobno tamo), onda se doista zgrozite kako se to sve manifestiralo. Peter Farrelly je napravio jedan istinski lijep i neobičan film koji je iskoristio stvarnu priču o jednom neobičnom i naizgled nemogućem prijateljstvu te ju iskombinirao s teškim društveno-političkim prilikama, ali bez da film i u jednom trenutku djeluje opterećen rasnim pitanjem, što je prilično raritetno, ali time, naravno, hvalevrijedno.

Farrelly je inače onaj tip koji nam je donio urnebesno zabavne filmove kao što su Glup i gluplji, Ja, ja i Irena te Svi su ludi za Mary, tako da je Zelena knjiga za njega bio jedan značajan iskorak, posebice jer se radilo o originalnom scenariju kojeg je napisao zajedno s Brianom Hayesom Curriejem i Nickom Vallelongom, sinom Tonyja Vallelonge, protagonista filma. Iako se temelji na stvarnim i tako donekle poznatim događajima, scenarij vrlo lijepo iznosi jednu neobičnu priču, ne pretjerujući zapravo s nekim posebnim političkim porukama, a naglašavajući tako osnovnu ideju ovog filma, a to je neobično i dirljivo prijateljstvo muškaraca iz dvaju svjetova. Scenarij je doista lijepo napisan; kao cjelina je skladan, ima jasan narativni tok, a uz to je izvanredno portretirao likove i omogućio prikaz njihova razvoja i razbijanja njihovih predrasuda. Ono što mi se posebno svidjelo je što su likovi u filmu potretirani vrlo ljudski, što nije Vallelonga, zato što je pun predrasuda prikazan kao problematičan negativac, dok je Shirley kao visokoobrazovani Afroamerikanac prikazan kao pozitivac. Dapače, obojica imaju svoje predrasude i Shirley je čak prikazan kao krući i zatvoreniji od Vallelonge, koji odmah u startu pregazi (mada iz financijskih razloga) svoje predrasude, dok Shirley lomi sebe do samoga kraja. Tu je obrat u odnosu na druge filmove koji problematiziraju rasno pitanje, jer u njima je Afroamerikanac obično prikazivan kao idealan, tolerantan i žrtva, dok ovdje Farrelly pokazuje kako su i Vallelonga i Shirley likovi koji su na ovaj ili onaj način trebali nadići sami sebe.

Uz to, tehnički je film odrađen besprijekorno. Nema tu nekakvog suštinskog artizma, kao u, recimo, Romi, niti se radi o kakvom duboko filozofskom ili satiričnom filmu kao što su BlacKkKlansman ili Vice, ali Green Book i dalje figurira jednako kvalitetno, jednako – savršeno. Farrelly je napravio jedan za Oscare neuobičajeno normalan i “običan” film koji usprkos tom inicijalnom nedostatku umjetničke kompleksnosti stoji uz bok svim ostalim ostvarenjima koja su obilježila 2018. godinu. Upravo je taj šarm normalnosti kojeg film ima, a koji se sastoji od kombinacije dobre i emotivno uvjerljive priče s izvrsnim humorom, ono što je njegov najveći adut. Ukoliko film osvoji Oscara, bit će to najneopterećeniji dobitnik još od Affleckovog izvrsnog Arga, koji je dobio Oscara 2012. godine. Kadrovi su dobro prikazani, posebice kada kontrastiraju dvije stvarnosti (Vallelonginu i Shrleyjevu, tolerantnu i rasističku, stvarnu i licemjernu), a odličan postao napravili su i scenografi i kostimografi, koji su uspjeli dočarati duh 60-ih godina. Značajan obol filmu dala je i izvrsna glazba, koja je izrazito važna za razvoj samog filma i nekih ideja, ali koja je čak i u čisto akustičnom kontekstu bila maestralna.

Slično kao što su Steve Carell i Timothée Chalamet napravili u filmu Beautiful Boy, o kojemu smo već pisali, tako su i Viggo Mortensen i Mahershala Ali gotovo pa sami iznijeli ovaj film. I dok je Green Book daleko superiorniji od ranije navedenog filma i omogućava glumica da se razvijaju paralelno s izvrsnom pričom i režijom, Mortensen i Ali su svejedno nešto posebno. Dovoljno šarmantni i specifični samostalno, u kombinaciji su još i bolji, toliko da njihova kemija na ekranu djeluje naprosto čarobno. Oni su iz dva različita miljea, načelno nespojivi, čak toliko da Tonyjevi (Mortensen) rođaci vjeruju kako ovaj neće izdržati ni mjesec dana sa Shirleyjem, zbog činjenice da ne voli crnce, ali ni snobove, što Shirley u staru neupitno jest. Međutim, kroz to dugo putovanje kroz rasistički jug, oni “sazrijevaju”. Vallelonga ruši svoje predrasure o crncima, čak se i karakterno mijenja na bolje, pokazujući da je izrazito pouzdan i odan, dok Shirley postepeno topi svoj snobizam i otvara se, shvaćajući da je njegova zatvorenost posljedica njegove ogorčenosti i da takav pogled na svijet nije adekvatan. Pri tomu je važno upravo to da upravo Shirley ruši Vallelongine predrasude, odnosno da upravo Vallelonga natjera Shirleyja da se otvori. Na taj se način među njima stvara povjerenje koje prelazi u prijateljstvo, pri čemu se upravo kroz prizmu tog prijateljstva tematizira i rasno pitanje.

Shirley je s jedne strane visokoobrazovan, bogat i ugledan, ali je Afroamerikanac. I dok u New Yorku uživa takav ugled da živi u samom Carnegie Hallu, na jugu je on, unatoč tome što je genijalac i cijenjen virtuoz i dalje – crnac. To je razvidno kroz niz situacija, od onih očitijih (kada mora odsjedati u sirotinjskom hotelu za obojene ljude ili kada ga policija maltretira) pa do onih suptilnijih, ali time i groznijih i licemjernijih (kada ne smije koristiti zahod u kući u kojoj svira, nego ga vlasnik zato što je crn šalje u drveni poljski WC, odnosno kada ne smije jesti u istom onom restoranu u kojem će pola sata kasnije svirati klavir, kada ne smije jesti zajedno s istim ljudima koji će ga pola sata kasnije gledati u toj istoj prostoriji kako svira). Shirley je turneju započeo upravo kako bi se borio protiv toga, međutim svaki put kada treba dobiti ili uraditi nešto što ide izvan sfere njega kao performera, on nailazi na zid kojeg pokuša zaobići ili se, pak, vraća natrag. Vallelonga u mnogim takvim situacijama uskače i pokuša probuditi nekakvu hrabrost i ponos kod Shirleyja, što na koncu i uspijeva u jednom vrlo snažnom i pravedničko-pobjedničkom trenutku koji vodi u možda najljepšu i najemotivniju scenu u filmu, a to je kada Shirley, na pianinu u crnačkom restoranu, konačno zasvira Chopina. Zašto je Chopin tako važan? Za to ćete ipak morati pogledati film.

Viggo Mortensen i Mahershala Ali su, obojica, odigrali Oscara vrijedne uloge. Mortensen se morao prilično nadebljati za ovu ulogu (dobro, ne kao Bale za Vice, ali nije baš ni daleko), a uz to je ne samo uhvatio govor, već i manire stereotipnog njujorškog Talijana. Nevjerojatno je šarmantan, duhovit i nadasve autentičan, igrajući neupitno jednu od najboljih uloga svoje karijere. Mortensen je sasvim zasluženo nominiran u kategoriji za najboljeg glavnog glumca, međutim u godini kada smo imali briljantne Ramija Maleka (Freddy Mercury u Bohemian Rhapsody) i Christiana Balea (Dick Cheney u Vice), mislim da Mortensen, nažalost (doista sam žalostan zbog toga, jer je ova uloga divna), nema previše šanse. S druge strane, Mahershala Ali se čini kao gotovo sigurni dobitnik u kategoriji sporednog glumca, čime će autoru ovog teksta neopisivo drag glumac vjerojatno uzeti svoj drugi kipić (nakon briljantne uloge u divnom filmu Moonlight). Ali je s velikom emocijom, ali i umijećem, odglumio Shirleyja, pri čemu se ističe u odnosu na ostale zato što je ne samo predivan u toj ulozi, već je demonstrirao cijelu plejadu emotivnih i psiholoških stanja, koje su išle od potpune zatvorenosti i snobizma do iskrenog smijeha i simpatičnosti. Među ekipom bih posebno izdvojio i Lindu Cardellini u ulozi Vallelongine supruge Dolores, koja je djelovala izrazito autentično i potpuno mi je očekivano da je Nick, njezin stvarni sin, rekao da ga je neodoljivo podsjećala na majku i dovela do suza.

Postojale su neke kontroverze oko povijesne autentičnosti ove priče, odnosno samog filma. I dok je Vallelongin sin, ujedno i koautor scenarija, rekao da su svi aspekti Tonyjeva života i obitelji apsolutno autentični, Shirleyjev brat, koji se u filmu spominje, ali ne pojavljuje, rekao je da Don i Tony nikada nisu bili prijatelji, već isključivo poslodavac i djelatnik, odnosno da je priča lažno prikazala njihov odnos. Sada, je li u pravu Nick Vallelonga ili pak Maurice Shirley, ili je istina negdje na sredini – čini mi se da, zapravo, nije ni važno, zar ne? Priča koju je film ispričao je temeljena na stvarnim događajima, a koliku su slobodu autori uzeli na kraju krajeva nije ni bitno, jer je ispričana priča istinski prekrasna. Da je ovo bila priča o tome da je crnac unajmio bijelca, kao što je Idi Amin u Ugandi, da bi se osvetio za godine britanskog kolonijalizma, tjerao bijelce da ga nose na pomičnom prijestolju, ispala bi jedna ružna priča o rasnom pitanju koja nipošto ne bi ostvarila jednak uspjeh. Ovako, bila ona stilizirana ili ne, ovo je divna priča o prijateljstvu koja oduševljava i koja je trebala biti ispričana, pogotovo jer su i Mortensen i Ali dali sve od sebe da nam donesu Tonyja Vallelongu i Dona Shirleyja onakvima kakvi su oni doista bili. Pri tom su procesu stvorili pamtljivu priču koja je, kako je u kolumni napisao legendarni košarkaš Kareem Abdul-Jabbar, postala “veća istina od bilo kakvih dosadnih činjenica”. I tu je bio u pravu, jer ona priča koju smo dobili je neupitno i apsolutno ljepša i bolja od dosadnih činjenica, ma kakve one bile.

Konkurencija filmova za 2018. godinu se, kako se lista postepeno zatvara, pokazuje izrazito oštrom. Nema izrazitih favorita, a mnogi filmovi su na ovaj ili onaj način prenijeli neku posebnu poruku, priču, ideju i/ili interpretaciju. Green Book je nesumnjivo jedan od njih, ali jedan od onih malobrojnih koji su sva četiri elementa uspjeli iskombinirati u jednom filmu. Uz šarmantnu režiju Petera Farrellyja, priča o genijalnom pijanistu i njegovom priprostom vozaču dobila je ne samo dostojnu ljepotu, već i društveni kontekst kojega je lijepo prikazala, ali se njime nije opteretila. Uz maestralne izvedbe Vigga Mortensena i Mahershale Alija, Green Book je potpuno neočekivano i vrlo skromno došao do samog vrha liste najboljih filmova 2018. godine. Bez velike pompe, bez naglašene društvene satire i bez izražene artističke superiornosti, film nas je osvojio svojom emocijom, svojim humorom i svojom prekrasnom porukom o tome što prijateljstvo jest, a ako nije što bi trebalo biti. Naši distributeri su filmu dali podnaslov Vodič za život, iako toga u originalu nema; iako su neke od odluka naših distributera po pitanju naslova s godinama bile vrlo sporne i kontroverzne, nakon gledanja filma mogu se potpuno složiti s tim dodatkom, jer ovaj film doista može poslužiti kao vodič za niz itekako stvarnih situacija u životu, zbog čega ga svesrdno preporučujem.